Piše: Slobodan JOVANOVIĆ
“Time fades away
You know how time fades away”
Nakon skoro dvomjesečnog uklapanja termina, gotovo mladalačkog entuzijazma Borke Pavićević za kreativnim scenskim prilazom svakoj formi, neizbježnim finansijskim izazovima, konačno smo u CZKD, u Beogradu, podijelili nadahnutu interpretaciju fragmenata iz dijela Petra II Petrovića Njegoša, sa glumcem i prijateljem, čovjekom koji se svojim sjajnim glumačkim interpretacijama crnogorskog vladike i svjetskog pjesnika identifikuje sa Njegošem i u umjetničkim i neumjetničkim krugovima. Opšti je utisak o najkraćih devedesetak minuta obojenih hipnotičkim stihovima i isto takvim razgovjetnim baritonom i interpretacijom Slobodana Marunovića. Kao da smo zaboravili na ljepotu riječi, prepušteni užasnim zvucima svakodnevice iz svih sredstava masovne komunikacije.
Bila je to prilika i da se na jednom mjestu susretnemo sa ljudima koje ne viđamo tako često u megapolisu, kakav
Kad nema unutrašnjeg konsenzusa: Četrdeset godina je pristojan životni vijek, a ne jubilej školske generacije. Sa žaljenjem smo konstatovali da se niko ne bavi obilježavanjem ovog jubileja. Upriličavalo se proslavljanje godišnjica sa manje cifara; i sam sam prisustvovao nekima. Neobjašnjivo je kako se, suprotno zdravom razumu, sa godinama emotivno i nostalgično ne pridaje veći značaj obilježavanju trenutka kad smo svi otišli za svojim životima i školske dane zamjenili sjećanjima. Kako smo to mi dozvolili da se zajedništvo, koje smo imali u to vrijeme, razbije nekakvim izvanjskim djelovanjima? Kako su to izvancrnogorski sukobi i problemi postali unutrašnja stvar Crne Gore?
Kako nam to nije bio problem susretati se u onoj krnjoj, nakaznoj državnoj tvorevini, simulakrumu koji nije imao nikakve veze sa državom u kojoj smo odrastali, a sad jeste u današnjoj Crnoj Gori. Kako to jedan dio nas odbija da prihvati činjenicu da je Crna Gora, samostalna ili ne, dio našeg identiteta, odrastanja i zajedničkog školskog druženja? Što je to tako razorno izmjenilo mnoge moje nekadašnje školske drugove i drugarice, danas sunarodnike u Beogradu, koji odbijaju da odu u Crnu Goru i koje majke i očevi posjećuju u Beogradu, jer se samo tako mogu sresti?
Tribalizam kao koncept: Pomenuh u jednom telefonskom razgovoru termin “fade away” pa me sagovornik podsjeti na pjesmu Neila Younga “Time fades away” sa istoimenog albuma. Neil Young je sam po sebi identifikacija i inspiracija iz vremena mladosti. Ovđe dođe kao paradigma o nestanku jednog vremena u kojem smo bili svi istinski građani Crne Gore, u kojem se nijesmo dijelili sem po afinitetima. Danas, i oni što su slušali Mišu Kovača, Duška Lokina, Zdravka Čolića (ispod toga nije bilo konzumenata), i mnogi od nas koji smo slušali Dylana, Joni Mitchell, CSN&Y, Pink Floyd, Zeppelin-e, … prihvatili su tribalizam kao kulturni i misaoni obrazac. Kao žaba koja se ubaci u hladnu vodu i nepomična skuva povećavanjem temperature do tačke ključanja, pretvorili smo sebe u spodobe koje smo nekada gledali na televiziji i odmahivali rukom kao da se radi o dalekim stvarima koje se nas ne dotiču. Bivši omladinski funkcioneri Saveza komunista danas su žreci opskurantnog idejnog promoterstva, ktitori SPC, finansijeri serija o nekada zločincu i za njih, Dragoljubu Draži Mihailoviću, grandparadaši,… Zna se da je propadanje opšte kulture i kulture misli preteča svakog drugog propadanja.
Životi nam bjehu primjereni vremenu i mjestu. Skromni i skromnih mogućnosti. Nasuprot tome, ono što nas danas najviše udaljava od tog vremena jeste odsustvo entuzijazma za progresom, za modernizmom koji nas je krasio kao maturante gimnazije “Stojan Cerović”. Skromne mogućnosti ali želja velika da se bude dio ondašnjeg kosmopolitizma i svjetskih liberalnih gibanja, masovne kulture... Sada smo Balkan u najpežorativnijem smislu te riječi. Naprasno smo otkrili “blagodeti” civilizacije devetnaestog stoljeća, shvatili da su pogubni po nas uticaji “velikog svijeta”, da nam svo zlo dolazi sa zapadne strane, da je Crkva objašnjenje svih nedoumica, ishodište duhovnosti, oružje u obračunu sa drugim i drugačijim i nacionalna identifikacija. Slobodno društvo smo pretvorili u ideal despotije, putinizma, ideje devetnaestog stoljeća i borbe za opstanak kroz objedinjavanje na vjerskoj osnovi. Stasale su generacije koje nemaju blage veze sa idealima slobodnog društva, generacije koje su odrastale zatupljivane iracionalnim atavizmima, mitološkom sviješću, religioznim doktrinama i odbacivanjem naučnih definicija. Poput Nikolaja Velimirovića koji u svom djelu “Kroz tamnički prozor” otkriće teleskopa dovodi u ravan najsramotnijih otkrića.
Tragovi loših procjena: Već skraja osamdesetih je bilo jasno da se jugoslovensko društvo, uporedo sa nacional(ističkim)nim raspadom, raslojava i po civilizacijskim kvalifikativima. Crna Gora je, možda, po drugi put u svojoj istoriji napravila pogrešnu procjenu svog mjesta u globalnom svijetu. Ako se za XIX stoljeće i početak XX mogu naći riječi opravdanja zbog limita koji su karakterisali tadašnju državu i društvo, za početak posljednje decenije XX stoljeća teško se može naći opravdanje.
I jedna i druga loša procjena je ostavila dalekosežne posljedice na crnogorsko društvo i podjele koje ga dan-danas sputavaju da postane savremeno društvo u punom demokratskom kapacitetu. No, kako bilo da bilo, Crna Gora se po ko zna koji put nalazi na raskršću između normalnosti i carstva deluzija i iracionalnih ideja koje dokazano vode u propast, sa velikom izvjesnošću da će se u budućnosti neminovno izlaz iz te propasti tražiti u opciji koja vodi normalnosti. Ali tada sa mnogo gorih pozicija. Nalazimo se u predvorju civilizovanog svijeta, Crna Gora ima šansu da kroz članstvo u NATO i EU, kao logičan slijed, valorizuje sve svoje potencijale mediteranske zemlje i područja na kojem se stvarala istorija i kultura čitavog evropskog kontinenta.
Vrijeme u kojem živimo mnogi definišu kao postsekularno zbog velikog uticaja religije u skoro svim zemljama. Taj uticaj je obrnuto propocionalan razvijenosti društava. Religija sama po sebi teži konzervaciji društvenih vrijednosti, odupirući se razvoju ljudskih sloboda i ograničavajućih konsekvenci u odnosu na za nju željenu ulogu crkvi u savremenim društvima. Iako se u savremenom sekularnom društvu Crkva upravo vraća sama sebi, kao dio intime svakog čovjeka, u odnosu na organizovanog mastodonta sa ogromnim finansijskim i propagandnim resursima, koji se najčešće pretvaraju u pandan svjetovnoj vlasti, sekularizam i postaju ozbiljan protivnik transformaciji društva iz tribalnog u moderno. Crna Gora je imala nesreću da u njoj dominantno djeluje Crkva koja je, uz Rusku pravoslavnu crkvu, najopskurantnija crkvena organizacija u Evropi.
Pitanje položaja SPC: Sem te činjenice srećemo se sa primarno političkim djelovanjem čelnika te Crkve u Crnoj Gori, Amfilohija Radovića i njegovog okruženja, izrazito etnofiletistički usmjerenim prema crnogorskom prostoru i to sa najpogrešnijih mogućih premisa. Uostalom, značajno povećanje izjašnjavanja građana Crne Gore kao nacionalnih Srba uglavnom je posljedica nesputanog djelovanja SPC početkom devedesetih godina prošlog stoljeća i poistovjećivanja vjerskog i nacionalnog, uz tadašnju ratnu, medijsku propagandu i mobilizaciju u odbrani “srpstva”. Crna Gora mora naći odgovor na izrazito neprijateljsko djelovanje SPC u Crnoj Gori prema samoj nezavisnoj državi i prema nacionalnim Crnogorcima.
Država je u obavezi po međunarodnim konvencijama da obezbjedi svakoj crkvenoj organizaciji nesmetano obavljanje eklizijastike. I to je to! Ni po jednom međunarodnom dokumentu država Crna Gora nije dužna da omogući bilo kojoj crkvenoj organizaciji politički neprijateljski rad uperen protiv same države i dominantne nacije koja je stvarala tu državu.
Ukoliko Crna Gora želi da bude moderno društvo, dio civilizovanih evropskih društava, ona mora iznaći način da onemogući širenje ideja koja su u kontrapunktu sa međunarodnim deklaracijama o zaštiti prava i sloboda i zloupotrebu religije u političke, neprijateljske svrhe. To uključuje i prijetnju zabrane djelatnosti ukoliko se proizvodi mržnja, poništava nečija nacija, ruži nacionalna baština i svjesno krši Ustav i zakoni. Crna Gora je uređena kao sekularna, građanska država i ona mora dosljedno poštivati principe na kojima je zasnovana. Pravila ponašanja se uređuju Ustavom, zakonskim aktima i sankcionisanjem protivzakonitog ponašanja. Ideja da Crkva može da bude iznad države kao ravnoteža u očuvanju etičke strane savremenih društava je anticivilizacijska , a i pada u vodu kad se vidi odnos crkvenog uticaja i deformacija u društvu, odnosno da se i jedno i drugo nalazi u porastu.
Uostalom, Crkva sama ima problema da unutar sebe sačuva elementarnu etičnost. Dovoljno je prisjetiti se brojnih afera unutar SPC na koje je sama SPC odgovorila zataškavanjem i time napravila od sebe faktičkog saučesnika.
