Prvi moj susret sa informacijama nije bila novina, radio ili televizija, već razglas. Stanovao sam na uglu male ulice L.S. i glavne koja je vodila na Pjacu grande, na trg Maršala. I glavna ulica je bila grande, nazvana po velikom pjesniku, od Glavne pošte na početku, do fabrike piva na kraju grada. Bez obzira na ime i veličinu, svi su je zvali Korzo. Korzo je imao lipored s obje strane. Bio je ozvučen. Bijeli emajlirani zvučnici, šćućureni s vrapcima u lipovim krošnjama, sicali su odande na prolaznike. Kada se nešto desi, tajnu su prvi odavali vrapci. Čim zagrči razglas odlepšali bi u jatima. Onda bi zatreštale poruke; ideološke, političke, osvetničke, osvajačke i poneka osmrtna.
Kao osnovac, vozeći kotur, jedini rekreativni rekvizit đece proletera, tu sam čuo: ''Umro Staljin'', ali mi smo odavno pjevušili uz kotur: ''Oj Staljine kučko stara, daćemo ti po rebara”. To je bio hit i junački se rimovao; stara-rebara! Šta se dešavalo na trgu kad smo, u tovariša bili zacopani, ne znam, tek sam bio rođen, kao ni kako smo se odljubili od istog 1948. Vjerujem da je na gradskom forumu bilo opšte pokajanje. Ko je tugova glasno ućešili bi ga na Golom otoku. Dokaza je na hiljade. U tome se malo ko pokaza ka mala Crna Gora. Špijanje je ćetalo po učinku. Ko više potkaže, partija ga prikaže ka patriotu. Malo je falilo da mala velika zaljubljenica u tuđe, svrši cipan-cijela na Otoku.
Imala je i ugledne uzore. Otac nam je pričao kako su do’48, njima radnicima na gradilištu, zorom, čitali Đilasovo oduševljenje Staljinom. Tu su im lektiru obnavljali iz dana u dan pa je tu pripovijest o Staljinovoj neodoljivosti znao napamet: ”On je nižeg srednjeg rasta, ima lijepe male ruke s dosta dugim prstima, duge noge, uža ramena i krupnu glavu. Glava Staljinova nije samo prijatna zbog svoje čudno nježne tvrdoće, već zbog čitave svoje narodske izražajnosti, zbog umnih, živih, nasmiješenih, strogih i brižnih tamnožutih očiju... Odlazeći od Staljina, živog, običnog, besmrtnog, genijalnog čovjeka, osjećali smo da će jednom proći ovo teško doba, da će on učiniti da prođe...” Kada je teška ljubav preminula’48. čitan im je drugi opis od istog autora. Oba prikaza su nastala u vrijeme rata ali im je vrijeme upotrebe bilo različito. Otac je drugi opis ovako kazivao:’’Bio je malog rasta i ružnog tijela.Trup mu je bio kratak i uzak, ruke predugačke. Lijeva i rame kao da su malo ukočeni. Bio sam iznenađen...koliko je bio grdan.’’ Možda je otac nešto i dodao ali kad bi završio Đilasov opis Staljina majka bi obavezno pripučila i svoje mišljenje…’’Bio je pazalje od čoeka u koje se niko ne može zaljubit do mi… Ničesove štete što takve zamuzenjake šilju na Goli otok’’. Otac bi joj onda zbreknuo: ’’Muč, kad ti kažem!’’ Ponavaljao nam je tu ideološku pripovijest samo onda kad bi svi šestoro bili šćućureni oko tavulina na oskudnoj večeri. Diskretno nam dozirao prevrtljivost politike ali bez eksplicitnog naravoučenija. Valjda stoga što takve pouke donosi život. Najstariji brat bi u epilogu ovog kućnog kazališta uvijek pripitao oca; kako to da isti čovjek o istom čovjeku, u istom vremenu, različito piše. Otac bi ga ućutkao kao i majku: ’’I ti muč!’’...Onda bi polušapatom, ali da svi čujemo, okončao svaku znatiželju ostalih:’’ To ne piše čoek no političar. Đilasi su vazdakadnja pojava u Crnj Gori i mučite svi.’’…I to je bio kraj predstave.
Tih 50-ih pjevušen je jedan slogan kao hit iz potaje: ''Crna Gora stalno pita kad će Đilas mjesto Tita''. To nije moglo ni na glas niti na razglas, ali jeste od usta do usta. A onda je opjevani, otpjevao labudovu pjesmu nedugo po Staljinovom upokojenju. Ko je nama đeci tih sumnjivih i opasnih godina udijevao takve stihove u pamet, pojma nemam, ali smo bili zadojeni odnekud.
Na Pjaci grande sam čuo i ''Trst je naš''...’’Pa ako je naš ajte tamo, što kojevitezate’’, progunđao je jednom, zanovijetajući ispod lipa, gradski oriđinal Pekeš. On i takvi su bila jedina smjela opozicija komunističkom režimu bez mane. Ništa mi nije bilo jasno dok sam s krivom žicom, u trk, gurao zvrdavi kotur ispod liporeda.Trst mi je bio neđe prekosvijeta a nijesam znao đe? Tu sam čuo i za Suecku krizu o kojoj takođe nijesam pojma imao ali je došla potvrda preko razglasa: ''Kairo bombardovan!'' Naš državni prijatelj Naser, predsjednik Egipta, blokirao je kanal izazivajući međunarodnu krizu. Na pjaci grande sam čuo i da je ''Vijetnam oslobođen'' od Francuza, mada nijesam znao za okupaciju. Onda je u našu malu ulicu i još manji stan banuo francuski legionar, očev bliski rođak, za koga nijesam znao da postoji. Posvjedočio je; Francuska je poražena od bivše kolonije u odlučujućem okršaju sa jedinicama generala Đapa. Pala je kod Dien Bien Fua. Povukla je sve svoje trupe i najamne legionare natrag u Francusku. U naš dom stigao je tada prvi dokaz o tome bez ozvučenja. Svjedok se zvao Musa. Vitak, tamnoput od upornog sunca na tim meridijanima, grgurave kose i povijenog nosa. Ličio je na Arapina. Na povratku iz Vijetnama, nakon inscenirane pobune, iskočio je s francuskog broda u Suec. Većina pobunjenika je pobijena a Musa je uspio da se domogne egipatske obale. Vičući iz svega mozga Tito-Naser, dočepao se slobode...a nakon nekoliko dana i našeg grada. Tako sam dobio prvu lekciju iz ratne politike a drugu iz krize. Rođak-legionar je rekao ocu da je sit zapadnog imperijalizma ...A otac njemu, da smo mi siti istočnog i da smo gladni zbog njega! Rekao je to tiho, opravdano i s dokazom. Od Zapada smo dobijali pomoć; Trumanova jaja u prahu, mlijeko u istoj formi, buter od kikirikija u žutim kantama od 3 kg. i biljnu mast u bijelim limenkama od 2 kg. Od socijalizma smo dobijali marmeladu u drvenim kašetama od 10 kg. ali to nije bilo džabe. Taj slatkiš je imao samo onaj ko je imao da ga plati. Imperiji Istoka uzvraća udarac Imperija Zapada. Prihranjuje nas. Od svih socijalističkih ideja nijednu nijesmo mogli namazati na suvi hljeb a jedino što smo imali džabe s te strane, bio je razglas.
Godine '61, izveli su i nas đake na pjacu grande da se pridružimo opštem protestu zbog ubistva Patrisa Lumumbe, premijera Konga. Sve su ulice bile zakrčene od ulaznog skvera do velikog trga. Tamo su iz sve snage, grcajući u riječima, na razglas, govorili naši ugledni pojedinci protiv Belgije, nekakvog aparthejda i zločina, i kolonijalnog imperijalizma u Kongu. Iz govora smo saznali da je Lumumba bio prvi demokratski izabrani predsjednik vlade, borac za prava poniženih i uvrijeđenih prijatelja naše zemlje i Nesvrstanih. Te smo informacije primili iz prve besjede a druge su bile ponavljanje s dosadom. Pažnja je popuštala i ja sam pokušao da se izvučem sa manifestacije.
Na sjevernom dijelu trga formirao se neki neočekivani red, spor poput mimohoda a vodio je u pozorište. Tangiralo me šta se to zbiva u teatru nakon tužnog skupa. Možda daju nešto? Kad ja tamo, ne daju…primaju? ...Saučešće! U foajeu pozorišta, astal sa škurim prekrivačem. Na njemu slika P. Lumumbe sa korotnim florom. Pored stola žena lokalnog partijskog nadležnika u crnini. Korotuje Lumumbu. Pokajnice joj izjavljuju saučešće. Na stisak ruke bolećivo i s klimoglavom prima sućutnu zahvalnost. Poznato je bilo da je od škole imala jedva produžnu-osnovnu, ali je koristila svaku priliku da izvede neki neočekivani protokol i sebe uđede u centar pažnje. Kasnije su žitelji grada N, već po svojoj naravi, pronijeli glas kako se na kraju zahvalila svijema koji su svojim saučešćem doprinijeli da ublaže njenu tugu i bol za iznenadnim i nenadoknadivim gubitkom, te da im se ovo na dobro vrće...a treće jutro će biti održano u krugu uže porodice.
Na Pjaci grande, uoči devedesetih, isturen je veliki oglas na razglas, da većina Crnogoraca oće opet Ruse i pride gusle a neće sebe. Pjaca je pretvorena u politički buvljak. Bilo je svega i svačega.Tu sam prvi put vidio žive četnike nakončane po svojoj najstarijoj modi od glave do pete. Dugi masni perčini, šubare s kokardama, zapuštene brade. S čakširama i čizmama ugazili su na maršalov trg i zgazili mu socijalizam uz pomoć, idejno najbliže mu svojte, komunista. Komunisti su tražili promjene preko velikog razglasa. Čizmaši su im izašli u susret. Mitinzi su se uvećavali širom zemlje a komunisti su smanjivani po svim pjacama grande. Sve su ih smijenili. Rehabilitovana i vrlo razglašena ljubav ovoga puta nije dobila Goli otok već golu vlast.
Petnaestak godina kasnije, kad se ljubav stanjala, pozvan sam da govorim na svojoj pjaci. Da podržim nezavisnost. Iz agencije Mapa dobio sam upit šta ću najkraće reći. Kratko sam odgovorio: ''Kad sam ja bio za Crnu Goru mnogijeh nije bilo na mapi. Potlje su se ucrtali’’. Ti potlji su postali prvi...I opet ištu Ruse ili gusle sa srpskim narodnim pjesmama.
Tako su nas od malih nogu rastrojavali na pjaci grande, da nijesmo znali na koju bandu da udarimo. Od velikih razglasa i prevelikih mitinga nijesmo od rođenja oporavili ni ko smo, ni što smo, ni za koga smo, a jedva smo znali đe smo. Otac je još uvijek u pravu. Naravoučenija stižu ka brzojavi. Đilasi su naša vazdakadnja pojava.
Mihailo RADOJIČIĆ
