Na nedavnoj promociji u CANU Registra za Rječnik crnogorskog narodnog i književnog jezika moglo se čuti da je u pitanju najznačajniji kulturni događaj za Crnu Goru, kako je to ocijenio njen predsjednik prof. dr Momir Đurović. Na predstavljanju Registra nije nedostajalo velikih riječi poput onih da je ovim izdanjem “CANU pokazala da je temelj crnogorske kulture, te da se bez njenog angažovanja ne mogu uraditi projekti slični ovome”. Za direktora Instituta za crnogorski jezik i književnost, dr Adnana Čirgića, CANU je na ovaj način “pokušala oprati svoju „biografiju“, a zatim prodati Registar za Rječnik crnogorskoga narodnog i književnog jezika kao vrhunski kulturni događaj”.
Čirgić naglašava da pri tome CANU se nikad nije ogradila od dosadašnjega negiranja crnogorskoga jezika i ukupnoga identiteta.
“Nije se ogradila ni od stavova sa skupa koji je održan neposredno prije donošenja Ustava – kako bi se uticalo na vlast da ne definiše crnogorski kao službeni jezik. Registar CANU je samo još jedno mrtvorođenče u crnogorskoj kulturi”- kategoričan je Čirgić.
Direktor Instituta za crnogorski jezik i književnost kaže za Portal Analitika da Registar ima niz manjkavosti, nedopustivih i za kakvo privatno i laičko izdanje, a kamoli za izdanje nacionalne akademije.
“Da je kojim slučajem CANU objavila ono što je najavila prije dvije i po godine, a to je Rječnik crnogorskoga narodnog i književnog jezika bio bi to zaista vrlo krupan događaj u istoriji crnogorske kulture. No, umjesto Rječnika dobili smo samo Registar, koji nikome ne može koristiti”, smatra Čirgić.
Sagovornik Portala Analitika naglašava da Registar za Rječnik CANU ne može poslužiti nikome za izradu bilo kakvoga rječnika. Riječi su, kaže, posložene azbučnim redom bez ikakvih neophodnih podataka o njima – nijesu čak ni akcentovane, nema ni podatka odakle su preuzete, što bi ih jedino činilo upotrebljivim za dalji posao na izradi Rječnika.„Bilo bi dobro kad bi „priređivači“ i članovi Savjeta znali objasniti zašto nijesu, pored drugih crnogorskih pjesnika, uvrštene i pjesme poznatoga crnogorskoga pjesnika Branka Banjevića kad i površno obaviješteni znaju koliko je bogata leksika u njegovu djelu, osim ako nije presudilo to što je Banjević kao predśednik Savjeta za standardizaciju crnogorskoga jezika prije nekoliko godina osujetio namjere aktuelne predśednice Savjeta za izradu Rječnika CANU da opstruira proces standardizacije crnogorskoga jezika. Bilo bi takođe nephodno objasniti kako su se u Registru našli crnogorski književnici koji su pisali ekavski, poput Dušana Đurovića (možda je kriterijum bio to što je aktuelni predśednik CANU njegov sin), Rista Ratkovića, Borislava Pekića, Branimira Šćepanovića i drugih”, kaže sagovornik Portala Analitika.
ANALITIKA: Na predstavljanju Registra CANU moglo se čuti da je bez Rječnika jedan jezik i njegov položaj klimav i nestabilan, te da će Rječnik imati “stabilizujuće dejstvo na crnogorski nacionalni jezički standard”. Ocijenjeno je i da je “Registar uvod u veliku epohu crnogorskog jezika”. Što vi kažete?
ČIRGIĆ: Nesporno je da su rječnici neophodni za svaki jezik. Stoga su veliki evropski narodi svoje opšte rječnike završili već u XIX vijeku, a danas ih nadgrađuju posebnim rječnicima – rječnicima stranih riječi i izraza, dijalektološkim rječnicima, rječnicima stručnih termina, rječnicima arhaizama itd. Mi u tome uveliko kasnimo ne samo za Evropom, no i za okruženjem. S druge strane, crnogorska je leksika uključena u Srpski rječnik Vuka Karadžića, u višetomni Rečnik srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika, u petotomni Rečnik srpskohrvatskoga književnog jezika Matice srpske, odnosno u jednotomni Rečnik srpskoga jezika Matice srpske, u mnoštvo dijalektoloških rječnika, rječnika pisaca itd. No do naših dana to ogromno leksičko blago nije objedinjeno. Nije ono objedinjeno ni pompezno najavljenim Rječnikom crnogorskog narodnog i književnog jezika Crnogorske akademije nauka i umjetnosti umjesto kojega smo dobili samo Registar.
ANALITIKA: Predsjednik CANU prof. dr Momir Đurović je na promociji kazao da bi Rječnik mogao biti završen za dvije godine, te da je CANU pokazala da je uspješno uradila posao i da može da ga završi...
ČIRGIĆ: Predśednik CANU nije ni lingvist ni leksikograf, ni po obrazovanju ni po hobiju. Da se makar i iz hobija bavio leksikografijom, nikad ne bi mogao dati tako optimističnu prognozu. Bogatstvo crnogorske leksike prepoznala je slavistika odavno. To je bogatstvo isticala i donedavna oficijelna serbokroatistika. Do danas je objavljeno na desetine dijalektoloških rječnika, rječničkih priloga, rječnika jezika pisaca, pa ipak to nije ni približno dovoljno za izradu kompletnoga Rječnika crnogorskoga jezika. Crnogorska akademija objavila je ono što se moglo uraditi pomoću savremenih skenera i softvera. Njezin predśednik Đurović zapravo je više i pričao o tim pomoćnim sredstvima za izradu Registra no o samome Registru i prije dvije i po godine pompezno najavljenome petotomnom Rječniku crnogorskoga narodnog i književnog jezika. Tada je Tatjana Bečanović, predśednica Savjeta za izradu Rječnika CANU, inače osoba bez ikakva iskustva u lingvistici i bez objavljenih lingvističkih i leksikografskih priloga, najavila petotomni rječnik koji će u cjelosti biti objavljen za deset godina, tako što će se svake druge godine objavljivati po jedan tom. Kako je u međuvremenu došlo do tako značajnoga skraćivanja roka, to biste morali pitati predśednika CANU i predśednicu Savjeta. Koliko je neozbiljno očekivati finalizaciju tako krupnoga poduhvata za dvije ili deset godina – svejedno, neka ilustruje ovaj primjer. Srpska kraljevska akademija (današnja SANU) prvi sastanak povodom prikupljanja leksičke građe za Rečnik srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika održala je 24. januara 1894. godine. Imali su decenijama nakon toga na raspolaganju gotovo sve učene ljude s prostora nekadašnje Jugoslavije – i univerzitetske profesore, i učitelje, i pisce, i etnografe itd., a prvi tom izašao je tek 1959. godine – 65 godina nakon prvoga održanog sastanka! U narednih pedeset godina (do 2010) objavljeno je 18 tomova, a Rečnik i dalje nije završen. Nije se još stiglo do slova P. Je li potrebno napominjati da u tome poslu nije bilo diletanata, da su sakupljači, priređivači, obrađivači leksike bili lingvisti s iskustvom, da je tu bilo objedinjeno gotovo sve što se u ondašnjoj Jugoslaviji objediniti moglo – od Stojana Novakovića, preko Aleksandra Belića, Mihaila Stevanovića, Mitra Pešikana, Milije Stanića, Berislava Nikolića, i da ne nabrajam dalje. A cio Savjet za izradu Rječnika CANU ima ukupno manje leksikografskih priloga no što ima članova!
ANALITIKA: No, na promociji Registra CANU Đurović je istakao da je ne samo riječ o najvećem događaju za crnogorsku kulturu, no i o prvoj zbirci riječi većoj od 15.000 jedinica kod nas…
ČIRGIĆ: Tako nešto može reći ili nedovoljno informisan ili suviše samohvalisav čovjek, a ni jedno ni drugo se ne može oprostiti predśedniku nacionalne akademije. Jedna od najvećih zbirki koja je pristigla za Rečnik SANU bila je upravo zbirka iz Crne Gore, iz Riječke nahije. Sastavio ju je Andrija Jovićević. Imala je 18.747 leksema, a zatim su iz njegovih djela ekscerpirana još 5.204 leksema, što iznosi ukupno 23.951 leksem. Savjet za izradu Rječnika CANU i predśednik CANU to bi morali znati. Da je kojim slučajem CANU objavila ono što je najavila prije dvije i po godine, bio bi to zaista vrlo krupan događaj u istoriji crnogorske kulture. No umjesto Rječnika dobili smo samo Registar, koji nikome ne može koristiti.
ANALITIKA: Zašto ne može koristiti?
ČIRGIĆ: Ponavljam da taj Registar za Rječnik CANU ne može poslužiti nikome za izradu bilo kakvoga rječnika. Riječi su posložene azbučnim redom bez ikakvih neophodnih podataka o njima – nijesu čak ni akcentovane, nema ni podatka odakle su preuzete što bi ih jedino činilo upotrebljivim za dalji posao na izradi Rječnika. Niko, recimo, ne može znati da li je „likše“ samo varijanta oblika „liše“, niti đe se upotrebljava, niti je li ona odlika „narodnoga“ ili „književnoga“ jezika. Tako se recimo na osnovu ovoga Registra može zaključiti da u crnogorskome jeziku postoji riječ „śutri“ iako ona van frazema śutri dan nema nikakvo značenje. Naravno, ni skener ni softver za tako nešto ne mogu biti odgovorni. Trebala je stručna osoba da to razriješi. Skener i softver ne mogu biti krivi ni za nekritički preuzete greške iz literature, poput recimo „źerica“ – vjerovatno umjesto zerica/зerica. Sve su riječi svrstane u isti korpus, pa onaj koji bi želio koristiti Registar za izradu Rječnika ili za bilo što drugo ne može znati jesu li sve date riječi i „narodne“ i „književne“, odnosno koja pripada jednome a koja drugome korpusu. Ostaje takođe nejasno što je s korpusom standardnoga jezika koji se ne mora u svemu poklapati ni s narodnim ni s književnim. Nije ovo prilika za navođenje svih manjkavosti Registra. O tome ću, nadam se, napraviti opširniji stručni osvrt. Mislim da ovđe treba još spomenuti nejasnu selekciju građe, koja je data u „Izvorniku“, tj. literature iz koje se crpila građa za Registar.
ANALITIKA: Mislite na izbor autora, odnosno njihovih knjiga?
ČIRGIĆ: Da, i prvo što pada u oči jeste subjektivan odnos prema odabiru autora čija su literarna ostvarenja korišćena za ekscerpciju građe. Bilo bi dobro kad bi „priređivači“ (na osnovu Registra ne zna se ko su priređivači) i članovi Savjeta znali objasniti zašto nijesu, pored drugih crnogorskih pjesnika, uvrštene i pjesme poznatoga crnogorskoga pjesnika Branka Banjevića kad i površno obaviješteni znaju koliko je bogata leksika u njegovu djelu (osim ako nije presudilo to što je Banjević kao predśednik Savjeta za standardizaciju crnogorskoga jezika prije nekoliko godina osujetio namjere aktuelne predśednice Savjeta za izradu Rječnika CANU da opstruira proces standardizacije crnogorskoga jezika).
Bilo bi takođe nephodno objasniti kako su se u Registru našli crnogorski književnici koji su pisali ekavski, poput Dušana Đurovića, možda je kriterijum bio to što je aktuelni predśednik CANU njegov sin, Rista Ratkovića, Borislava Pekića, Branimira Šćepanovića i drugih. Bilo bi to isto kao kad bi Irci u svoj jezički korpus unijeli Beketovu leksiku – i pored toga što je Beket pisao francuskim jezikom. Ili kad bi Rumuni u svoj leksički korpus unijeli Joneskova djela pisana francuskim jezikom. Za izradu rječnika nije bitna nacionalna pripadnost pisca nego jezička pripadnost djela. A građu mogu skupljati i stranci. Nijesu u Registar CANU ušli ni svi naši objavljeni rječnici. Teško se može objasniti zašto je recimo u građu uvršćen Rječnik romanizama jugoistočne Boke Kotorske Vesne Lipovac-Radulović, a nije i Rječnik romanizama Budve i Paštrovića iste autorice. Još je teže objasniti kako su u građu ušli udžbenici maternjega jezika, a nijesu i aktuelni udžbenici crnogorskoga jezika, zašto nema čak ni Pravopisnoga rječnika crnogorskoga jezika, zašto nema jedinica poznatih montenegrista poput Radoja Radojevića, Vojislava P. Nikčevića, Radoslava Rotkovića i drugih. Zašto u literaturi nema Crnogorskoga pravno-istorijskoga rječnika renomiranoga pravnika Čedomira Bogićevića ili Građe za crnogorski rječnik Milorada Takija Latkovića od skoro 20.000 riječi!? Objašnjenje nije potrebno. Struka ga ne može ni dati. Ideologija može svakako.
ANALITIKA: Ipak, prof. dr Tatjana Bečanović je kazala da prenošenje "institutčićima” ne bi trebalo da se dogodi i da u Crnoj Gori ne postoji niko dovoljno kompetentan ko bi to mogao da uradi. Prema njenim riječima “Registar je i uvod u epohu crnogorskog jezika, njegovog pravog ustoličenja”...
ČIRGIĆ: Ne bih želio komentarisati takve stavove. Više oni govore o onome ko ih je izrekao no o onome kome su upućeni. Gospođa Bečanović je neprikladan sagovornik za ozbiljnu temu koju nudi. Što se tiče „jezičkoga ustoličenja“, nije mi poznato da lingvistika barata tim terminom.
ANALITIKA: Kada govorimo o jeziku, uočljive su ogromne razlike u leksici između Vukovog rječnika i jezika Njegoševog "Gorskog vijenca"...
ČIRGIĆ: Te su razlike sasvim jasne i objašnjive. Vuk Karadžić standardizovao je jezik za sve štokavce, koje je nazivao Srbima, a Njegoš je pisao svojim (crnogorskim) narodnim jezikom – bez obzira na bilo kakav standard. Njegoš je Vuku bio potrebniji za dokaz da narodni jezik može ostvariti vrhunske domete u književnosti, no što je njemu bila potreba Vukova jezička reforma.
ANALITIKA: Negdje ste kazali da se ne liječi lako stopedesetogodišnje negiranje crnogorskog jezika, te da je problem i u nezaokruženom nacionalnom pitanju. Kada govorimo o rječnicima, registrima, činjenica je da je crnogorski vjekovima opstao bez obzira na njih…
ĆIRGIĆ: I ova priča o Registru za Rječnik CANU potvrđuje taj stav. CANU je pokušala oprati svoju „biografiju“, a zatim prodati Registar za Rječnik crnogorskoga narodnog i književnog jezika kao vrhunski kulturni događaj. Pri tome se nikad nije ogradila od dosadašnjega negiranja crnogorskoga jezika i ukupnoga identiteta. Nije se ogradila ni od stavova sa skupa koji je održan neposredno prije donošenja Ustava – kako bi se uticalo na vlast da ne definiše crnogorski kao službeni jezik. Registar CANU je samo još jedno mrtvorođenče u crnogorskoj kulturi. Ako bismo se poslužili repertoarom usmenoga pjesništva, za ovaj projekat CANU najkraće bismo mogli reći: „Žali bože tri oke sapuna / što potroši bula na Arapa“.
Suzana KAPETANOVIĆ
