Predsjednik Udruženja Crnogoraca Amerike Blažo Sredanović ocjenjuje u razgovoru za Portal Analitika da je Crna Gora, osam godina od nezavisnosti, tek na pola puta nacionalne i državotvorne konsolidacije i da bi bilo društveno opasno ukoliko se zaustavi proces promjena crnogorskog društva.
- Pobjeda na referendumu bila je tek početna faza nacionalne i državotvorne konsolidacije, ali su očekivanja naglo porasla. Svjestan sam da se velike društvene promjene ne mogu dogoditi preko noći, ali mi se čini da ni zastati na pola puta nije dobro. Tolerancija brzo sklizne u indiferentnost. CPC se tretira kao pastorče, Crnogorska akademija je ni na put ni u dom, a tako isto i državni simboli. A ptica ne može lećeti jednim krilom. Crnogorsko nacionalno biće i dalje je raspolućeno, a crnogorska kultura i tradicija tavore u sjenci stranih ili otuđenih institucija. Iseljenici su osnovali CPC u Americi, Argenini i Australiji, ali što god oni makar i malo pokušaju - to Amfilohije odmah guši i osporava. I to sa parama iz Ostroga! Iseljenicima nije jasno kako mu se dozvoljava da barjači po Crnoj Gori u ime jedne strane crkve i još da vodi “svjetsku politiku”. Mi se bojimo da nam se odlaganjem nacionalne konsolidacije vino ne pretvori u sirce! – kaže Sredanović.
ANALITIKA: Kako je došlo do osnivanja prvog Udruženja Crnogoraca za čitavu Ameriku?
SREDANOVIĆ: Ja sam u ljeto 1991. godine bio na odmoru u Crnoj Gori, u vrijeme kada je Slovenija proglasila nezavisnost i kada su počeli oružani sukobi između njihove vojske i jedinica JNA. Tada je već bio osnovan Crnogorski PEN, kao i nedjeljnik Monitor i Liberalni Savez Crne Gore, čije su aktivnosti prelazile u otvoreni otpor ondašnjem režimu i davale snažan impuls buđenju nacionalne svijesti. Dezintegracija federalne države bila je u punom jeku, uz mnogo nervoze i neizvjesnosti, a agresivno širenje otvorenog srpskog nacionalizma bilo je svuda prisutno. Brojni crnogorski intelektualci već su bili jasno opredijeljeni za suverenu i demokratsku Crnu Goru.
Vratio sam se zabrinut u Ameriku. Uslijedio je pohod na Dubrovnik i pohara Konavala. Moje prvo javno reagovanje na sva ta zbivanja objavljeno je u martu 1992. godine u Monitoru pod naslovom; "Kuda poslije Dubrovnika", đe sam napisao da sve što se tamo dešava toliko je grozno da me sramota da kažem odakle sam! U istom članku objavljena je i jedna moja kratka pjesmica "Vapaj Lovćena", kao moja intimna ispovijest i griža savjesti. Smatrao sam da ni mi iseljenici ne možemo ostati samo puki posmatrači tamošnjih zbivanja. Začela mi se ideja o okupljanju svih iseljenika u borbi za nezavisnost, pa sam kontaktirao sve poznanike i prijatelje, tražio u američkim telefonskim imenicima prezimena za koja sam mislio da mogu biti crnogorska, saopštavao im moje ideje i slao štampani materijal na našem jeziku, i to sve poštom, jer je internet bio tek u začetku. Istovremeno sam nastavio još intezivnije veze sa istomišljenicima u Crnoj Gori. Uložio sam veliki napor da se međusobno povežu svi crnogorski iseljenici, pa i njihovi potomci, u jedno udruženje, koje bi se zvanično registrovalo kod američkih vlasti - sa ciljem da se iseljenici zainteresuju za istorijsku sudbinu i budućnost Crne Gore kao otvorene, demokratske i suverene države. Formiran je Organizacioni ordbor u kojemu su, pored mene, bili Ivo Đukanović, Stanko Bubanja i dr Dušan Petranović. Konačno smo 18. maja 1994. godine zvanično registovani i kod Federalne vlade u Vašingtonu i u državi Kaliforniji - pod imenom Montenegrin Association of Amerika, kao edukativna neprofitna korporacija, oslobođena u svojim aktivnostima od svih poreza.
ANALITIKA: Što je uslovilo takvo ime i karakter Udruženja?
SREDANOVIĆ: Ja sam još šezdesetih godina prošlog vijeka upoznao profesora istorije na Stanfordu Voja Vučinića, koji je rođen u Bjutu, država Montana. On mi je kazao da se u arhivi Huverove institucije pri Stanford univerzitetu čuva desetak brojeva časopisa "Montenegro Mirror", koji je dvadesetih godina prošloga vijeka uređivao Nikola Petanović; do tih brojeva sam kasnije došao. Petanović je bio jedan od rijetkih visoko školovanih crnogorskih iseljenika, uz to intelektualac široke kulture, koji se nije mirio sa sudbinom koja je u to doba zadesila Crnu Goru. Pisao je: "Crna Gora ne može biti pokorena. Ona će nastaviti da se bori dok se ne odbrani, makar to trajalo čitav vijek". Slao je crnogorskim iseljenicima brojne apele, koje je potpisivao sa Executive Secretary of the Montenegrin Association. Smatrao sam da mi treba da se na njegove aktivnosti nadovežemo istom idejom, mada u drugom vremenu, i da ime našeg Udruženja bude isto, s naglaskom da se odnosi na čitavu Ameriku.
Povodom našeg ovogodišnjeg jubileja položili smo vijenac na Petanovićev grob. On je u bolnici u San Francisku umro veoma mlad - 25. januara 1932. godine. Prema izvještaju Kraljevskog poslanstva u Vašingtonu, pet dana je ostao nesahranjen, sve do dolaska telegrafske uputnice od dvjesta dolara koje je uputio princ Milo Petrović-Njegoš iz Londona. Opijelo je obavio ruski sveštenik, jer su oba ovdašnja srpska popa bila "zauzeta"...
ANALITIKA: Kako su se dalje razvijale aktivnosti Udruženja?
SREDANOVIĆ: Nakon registracije Udruženja objavili smo naš program, čija je okosnica bila borba za obnovu državne nezavisnosti Crne Gore i obnova Crnogorske pravoslavne crkve. Deklarisali smo se za suverenu, modernu, građansku, multietničku, multikonfesionalnu državu, koja će se oslanjati na svoju hiljadugodišnju tradiciju, istoriju i državotvornost, koju su utemeljile crnogorske dinastije predvođene duhovnicima i pjesnicima. Naglašavali smo da bez nezavisne Crne Gore na Balkanu - ne može biti ni Crnogoraca na ovoj strani Antlantika. Počeli smo da prikupljamo materijal za osnivanje našeg sajta "Home Page", prvog na engleskom jeziku uopšte, đe smo enciklopedijski prezentovali istoriju, kulturu, umjetnost i znamenitosti Crne Gore. Prvi posjetioci su nam se javili početkom 1996. godine. Od početka smo dali bezrezervnu podršku Liberalnom savezu. Veoma; kasnije smo uspjeli i da registrujemo CPC - dijacezu za Sjevernu Ameriku.
Konačno, 1998. godine, došlo je i do prvog velikog skupa u Čikagu, u izvanrednoj organizaciji lokalnog kluba "Rumija", a već sljedeće godine i do Prvog svjetskog kongresa iseljenika u Njujorku. Tada je donesena veoma važna odluka: da se Drugi svjetski kongres održi 2000. godine na Cetinju i da pokrovitelj bude predsjednik Đukanović, koji se tog pokroviteljstva rado prihvatio. To je bio prelomni momenat, jer se dijaspora počela okretati ka politiici Đukanovića, pošto je on uvidio svoje početne zablude o jugoslovenstvu i distancirao se od Miloševića. Istovremeno, iseljenici su javno iznosili neslaganje sa konfuznom politikom Liberalnog saveza. Kongres na Cetinju je otvoren himnom: "Oj svijetla majska zoro", što se desilo prvi put na zvaničnom skupu najviših predstavnika crnogorske države.
ANALITIKA: Okupljanje na Cetinju bila ta prelomna tačka kasnijeg izuzetnog angažmana oko referenduma...
SREDANOVIĆ: Da, mislim da se klica uspjeha za kasniji masovni odziv iseljenika na referendumu začela već na Kongresu u Cetinju. Više od dvije stotine iseljenika iz čitavog svijeta bili su u centru pažnje medija i građana gotovo pet dana. Kad je Đukanović pozdravio Kongres i izjavio “Spremni smo da zaštitimo državnost Crne Gore i njenu slobodu” i da “Crna Gora neće izaći na savezne izbore” - učesnici su ustali i dugo skandirali... Tada sam osjetio da je Kongres uspio i pored nekih neprijatnih momenata. Povezanost iseljeništva i matične zemlje ostvarena je do mjere koja je ranije bila gotovo nezamisliva. Dijaspora se priblizila zvaničnoj politici Vlade Crne Gore. Publikovana je i monografija o Kongresu: "Crnoj Gori u pohode"
Referendumu 2006. godine iseljenici su se oduševljeno i masovno odazvali. Opšte je mišljenje da je naše iseljeništvo odigralo odlučujuću ulogu da se nadmaši onih famoznih 55 odsto.
ANALITIKA: A kakav je odnos crnogorske vlade i, uopšte, države prema crnogorskim iseljenicima.?
SREDANOVIĆ: Vidite, osnivanje Centra za iseljenike 2002. godine nije pokazalo značajnije rezultate. Gubilo se mnogo vremena u ceremonijalnim putovanjima i - praznim pričama. Sada je osnovan resor za iseljenike pri Ministarstvu vanjskih poslova, koji je prišao realizaciji konkretnih projekata, kao što je popis iseljenika, u čemu i mi sarađujemo. Već se radi na realizaciji projekta Crnogorske kuće u Njujorku; početna sredstva su obezbijedili iseljenici - u zajednici sa Vladom. S obzirom na to da se u dijaspori odvija neka vrsta smjene generacija, mislim da bi Vlada trebala da razmotri održavanje Trećeg kongresa crnogorskih iseljenika na Cetinju. Drugi kongres - na Cetinju - organizovali su sami iseljenici, o svojem trošku, a razumno bi bilo da Treći kongres crnogorskih iseljenika bude u organizaciji države Crne Gore.
ANALITIKA: Vi ste kao predśednik Udruženja Crnogoraca Amerike i kao angažovani publicist od početka aktivno pratili zbivanja u Crnoj Gori: kako gledate na sadašnju političku, društvenu i ekonomsku situaciju u Crnoj Gori?
SREDANOVIĆ: Mnogo se priča o demokratiji i slobodi, a o redu i disciplini vrlo rijetko, kao da će se to spontano desiti. U urbanom društvu, đe u svim djelatnostima postoji opšta međuzavisnost građana, ništa se ne može postići ni afirmisati bez minimuma reda i egzistencijalne sigurnosti da bi društvo uopste moglo funkcionisati, a za to je potrebno poštovati određeni red i nekakav autoritet. Sigurnost je često važnija od demokratije. Svjedoci smo kakvi se užasi danas dešavaju na mnogim mjestima u svijetu. Jedan kineski komentator je rekao: ”Mi se u Kini ne bojimo demokratije; mi se bojimo haosa”. Demokratija je uspješna tamo đe ljudi imaju pouzdanje u svoje samostalno rasuđivanje i radi toga traže pravo da kontrolišu vlastitu sudbinu.
Najveća prijetnja globalnoj stabilnosti danas nije sukob velikih sila, jer je tu ipak postignuta nekakva ravnoteza moći, vec nestabilne male drzave koje su u rasulu. To bi trebalo da prime k znanju protagonisti neutralnosti izvan NATO organizacije.
ANALITIKA: Osam godina od nezavisnosti – dokle je, po Vašem mišljenju, Crna Gora stigla?
SREDANOVIĆ: Pobjeda na referendumu bila je tek početna faza nacionalne i državotvorne konsolidacije, ali su očekivanja naglo porasla. Svjestan sam da se velike društvene promjene ne mogu dogoditi preko noći, ali mi se čini da ni zastati na pola puta nije dobro. Tolerancija brzo sklizne u indiferentnost. CPC se tretira kao pastorče, Crnogorska akademija je ni na put ni u dom, a tako isto i državni simboli. A ptica ne može lećeti jednim krilom. Crnogorsko nacionalno biće i dalje je raspolućeno, a crnogorska kultura i tradicija tavore u sjenci stranih ili otuđenih institucija. Iseljenici su osnovali CPC u Americi, Argenini i Australiji, ali što god oni makar i malo pokušaju - to Amfilohije odmah guši i osporava. I to sa parama iz Ostroga! Iseljenicima nije jasno kako mu se dozvoljava da barjači po Crnoj Gori u ime jedne strane crkve i još da vodi “svjetsku politiku”. Mi se bojimo da nam se odlaganjem nacionalne konsolidacije vino ne pretvori u sirce!
Svaki narod ima specifične odlike proizišle iz kulturnog nasljeđa i mentaliteta formiranog kroz istorijsko trajanje. Svakom narodu potreban je pouzdan identitet: etički, nacionalni, lingvistički, kulinarski i svaki drugi, da bi imao samopouzdanje, pozitivno osjećanje o sebi. Dok se drugi grčevito bore da očuvaju vjekovima stečeno, mi dajemo prioritet svemu drugome, a identitet će nam doći kasnije odnekud, valjda kontejnerom po sniženim cijenama. Zar nijesmo narod koji je bio stoljećima inspiracija drugima. A ako mi ne znamo da uvažavamo ili negiramo svoj identitet nametnuće nam ga drugi. A naš se identitet ne bazira na uskraćivanju ili negiranju drugih identiteta.
Za stanje u ekonomije nije baš lako zamisliti kako je moglo biti bolje, ali je vrlo lako zamisliti kako je moglo biti gore! Mislim da se često zaboravlja da je Crna Gora u zajedničkoj bivšoj državi naglašeno tretirana kao najsiromašnija i stalno je dobijala dotacije da bi mogla da preživi. Danas smo na svome - svakako ne gori ako ne i bolji od ostalih u okruženju. Ima sirotinje i nezaposlenost je velika, ali na desetine hiljada sezonskih poslova koje obavljaju radnici sa strane, iz susjednih država, jer Crnogorcima ti poslovi ne odgovaraju, pa ih i ne prihvataju. Mislim da se još poneđe u Crnoj Gori zadržala psihologija tzv. samoupravnog socijalizma i radničkih savjeta, kad se očekivalo da država garantuje gotovo sve, pa i srećan brak!
Javna riječ je, na žalost, potpuno devalvirana. Mi imamo više propovjednika nego vjernika. U polemikama prevlađuju decibeli, a ne logika.
ANALITIKA: Građani Crne Gore pamte Vaš egzaltirani pozdrav na velikom predreferendumskom mitingu u Podgorici, zbog čega su Vas u nekim krugovima smatraju proglasili pristalicom vladajuće politike, “američkim Crnogorcem koji visoko cijeni premijera Đukanovića”…
SREDANOVIĆ: Ja sam crnogorski rodoljub - ni manje ni više od toga. Crna Gora, njena kultura i tradicija, a posebno moji preci - oblikovali su moj karakter, u kojemu ima, nadam se, opšteljudskih vrijednosti. Sa te pozicije i s tim osjećanjem uložio sam dosta napora da budem koristan Crnoj Gori na njenom trnovitom putu u bolju budućnost. Ubijeđen sam da nije bilo Đukanovića mi bismo još pjevali "Postojaće CG dok je sunca i dok je Grahovca", ali Liberalni savez ne bi dobijao na izborima više od 10-12 odsto glasova. Đukanović je ne samo najzaslužniji za obnovu državne samostalnosti, već je učinio da Crnogorci ponovo vjeruju u sebe i svoju budućnost. Politika je nepredvidljiva djelatnost. Uspjeh se najčešće ne postiže realizacijom unaprijed pripremljenih ideja, već dobrom procjenom okolnosti i zahtjeva momenta. A to su obično krizne situacije u kojima pravi lider radije traži oproštaj nego odobrenje.
Kad su jednog istaknutog britanskog političara pitali što mu je bilo najteže u dugoj političkoj karijeri odgovorio je: događaji! U kontinuiranoj transformaciji političke scene na Balkanu Đukanović je lucidno predviđao promjene. Ogromno je proširio prostor maloj Crnoj Gori na međunarodnoj sceni - u svim djelatnostima, a posebno za dosad neviđenu afirmaciju crnogorskog sporta. Danas se naši mladi sportisti takmiče i dokazuju među najboljima u svijetu. Otvorena je perspektiva za investicije u visoki turizam; afirmisan je značaj koji Crna Gora ima u stabilizaciji regiona; vlast na čelu sa Đukanovićem dovela je Crnu Goru u predvorje Evrope. A to što ga napadaju najbolje objašnjava američki politički aksiom: Ako niko nije ljut na to što radiš, onda ti rabota ne valja ništa! ("If nobody is upset with what you are doing, you are not doing your job"!)
Đukanoviću se može pripisati svašta, ali je teško negirati ono što je već postalo temelj naše novije istorije - nezavisnost - u čemu je on bio glavni arhitekta. U Americi se Balkan još tretira kao politički trusno područje. Naravno, to ne znači da Đukanovića ne treba smijeniti, ako se nađe bolji i pametniji od njega, ali ja za sada ne vidim boljeg u ovom šarenilu na crnogorskoj političkoj sceni. Promjene su u načelu dobre, ali ne kad se njima teži po svaku cijenu. Nemati nikakav drugi program osim pripisivanja negativnih atributa protivniku - nije nikakakva alternativa.
Mihailo Lalić, veliki poznavalac crnogorskog mentaliteta, kaže: ”Može on biti hrabar i odan koliko hoćeš, može valjati za trojicu ili za desetoricu, ipak će i oni najbliži oko njega pokušati i postići da prisvoje njegove zasluge i da mu zakinu priznanja, a ako bude uporan u traženju tog priznanja-još će mu se i narugati.” Ima među kritičarima i takvih: čim se domognu neke uticajne pozicije ili bogastva, onda im ništa u državi nije vrijedno; pijani od iluzija o svojoj moći ponašaju se kao da im je proviđenje dodijelilo mesijansku ulogu….
ANALITIKA: Dobro, ali razumna vlast pažljivo sluša svoje kritičare, zar to ne bi trebalo da važi i za Đukanovića i njegovu vlast?
SREDANOVIĆ: Da, otvorena i javna kritika u svakom demokratskom društvu apsolutno je potrebna i nijedan političar nikad ne treba da misli da mu je stolica potpuno sigurna, u čemu slobodni i istinski nezavisni mediji igraju veoma važnu ulogu. Ali, onog koga narod izabere treba i podržati, ako se u ime demokratskih principa poštuje volja naroda. Ako ne njega kao ličnost, bar instituciju kojoj je na čelu... Međutim, protiv Đukanovića se godinama kontinuirano vodi najvulgarnija hajka. Ko ga sve nije napadao? Na njega su se obrušavale razne Julke i Milke sa svojim ruralnim šarmom, i to i dalje traje; neki kolumnisti ne mogu napisati nijedan komentar, čak ni o Papi, a da ne spomenu Đukanovića. Ta neutoljiva želja za totalnom degradacijom i neograničena mržnja neodoljivo me potsjeća na odnos najkonzervatnijih rasista sa juga Amerike prema predsjedniku Obami. Neki čak priželjkuju da narod izađe na ulice i da se tamo rješavaju problemi i smijenjuje Vlada. I to u prostoru koji je bio, a bojim se i ostao samo jedan metak daleko od haosa i krvoprolića. Zar tim političkim aktivistima, kao i pobornicima neutralnosti, u odnosu na NATO, nije dobra pouka ono što se zbiva u Ukrajini ?! Ako smo mirnim putem došli do nezavisnosti, onda ćemo valjda tu državu i njene institucije graditi i vlade smjenjivati mirnim i demokratskim putem.
Kad čitam neke kritike imam utisak da se to odnosi na neku drugu zemlju i neki drugi narod… Sve sa nekom distancom, kao da su oni iz neke visokocivilizovane sredine, sa visokim standardima u svemu i o svemu, pa su po zadatku redakcije doputovali da sroče neko zabavno ili senzacionalno štivo. Nema ni zabrinutosti ni iskrenog angažovanja, niti iskrene pohvale za ono što je pozitivno. Čeprkaju po svjetskim medijima, pa kad nađu bilo sto negativno - a to je uvijek moguće za bilo koju državu - to postaje udarna vijest. Njihov princip je: nije vazno da li se desilo; vazno je da se moglo desiti. Za te i takve ništa ne predstavlja velikosrpska politika koja više od sto godina radi o glavi svemu što je crnogorsko, već su kao najveću opasnost izmislili nepostojeći crnogorski nacionalizam, a to podsjeća na basnu o jagnjetu što muti vodu vuku koji pije daleko uzvodno! Za veći dio naše "nezavisne" štampe moglo bi se, na žalost, reći ono što se nekada pričalo za dvije vodeće ruske novine: "Ni pravde u Izvestija, ni izvestija (novosti) u Pravdi" !
ANALITIKA: Da li, ipak, vidite neka programska ili idejna osvježenja na političkoj sceni Crne Gore, u poziciji ili opoziciji?
SREDANOVIĆ: Volio bih da takvih najava ima. Ja ih zasad, barem u nekom većem obimu, ne primjećujem. Vladajuća koalicija ima svoj ekonomski, društveni, državni program, i na tom programu je dosad okupljala većinu crnogorskih građana. Opozicija se okuplja samo oko kombinacija da se preuzme vlast. A to ni kod nas, ni bilo đe drugo - nije dovoljno. Koga mogu impresionirati političari iz opozicije koji se suprotstavljaju svemu crnogorskom -jeziku, crkvi, državi… Ili ovi što bi na mala vrata da se dočepaju vlasti? Svakako ne ni crnogorske građane, ni arapske šeike, ni svjetske državnike. Mislim da građani treba da glasaju - uvijek i isključivo - za politički program koji moju obnovljenu domovinu vodi u evroatlanske integracije, u sigurnije ekonomske i društvene reforme, u NATO kao snagu kolektivne zaštite našeg državnog integriteta i suvereniteta; jednostavno: da glasaju za političke programe koji uživaju najveću političku i moralnu podršku demokratskih velesila i osvjedočenih prijatelja moderne Crne Gore.
Draško ĐURANOVIĆ
