“Bila je 1940. godina. Ja sam imao 11, kad je mene i starijeg brata Duška otac poslao u Bukovik, da upoznamo rodbinu i da provedemo desetak dana u kući u kojoj su rođeni on i njegova braća. Svega se i danas jasno sjećam, sve je to duboko u meni, iako sam u Crnoj Gori proveo samo godinu-dvije prije rata i strašne ratne godine. Ali, otac Petar i majka Milica, a pogotovo sestra Stana, toliko su nam puno pričali o Crnoj Gori, da nije slučajno da smo se svi osmoro, i roditelji i đeca, digli da branimo domovinu ’41,” objašnjava Nebojša Bato Tomašević svoju duboku vezanost za Crnu Goru, u kojoj je proveo najmanji dio od svoga, sada već dugog života.
Iz te je vezanosti nastalo jedno kapitalno djelo, “Orlov krš”, kao kruna njegovog nadasve uzbudljivog i bogatog života, kao i prebogate karijere. I dramatične porodične istorije.Duhovni testament: To je djelo nastalo, u okolnostima kada se nad Batom, ne prvi put, nadvila smrtna opasnost. Prije 15-tak godina, Batu Tomaševiću, osnivaču čuvene, i danas žive, Motovunske grupe, osnivaču “Revije”, prvog inostranog časopisa u boji u bivšoj Jugoslaviji, osnivaču čuvene izdavačke kuće “Jugoslovenska revija”, osnivaču prve komercijalne radio stanice iz koje je nastao beogradski Studio B, osnivaču i direktoru TV JUTEL-a, ustanovljena teška dijagnoza. Uz statističkih sedam odsto da će preživjeti, rodio se nespokoj jači od straha. Iako ubijeđen da je baš on jedan od tih sedam, - sumnja ga je kopkala: a što ako odem, a ćerkama, Uni i Steli, nisam stigao da ispričam sve o mojoj porodici, o tome odakle im je otac?
Sjeo je, s namjerom da napravi tri-četiri strane. I ustao nakon šest mjeseci i 1.200 strana. Kao u magnovenju, koje sam upoređuje sa onim predsmrtnim stanjem koje su mnogi opisali, kada se, vele, cijeli život izniže pred očima za nekoliko momenata, iz sjećanja su kuljala davna vremena, likovi, rečenice, događaji, tako jasno obasjani. I, umjesto duhovnog testamenta za svoje dvije ćerke i unučad, Bato je napravio nešto što se, bez pretjerivanja, može nazvati duhovnim testamentom za buduće generacije crnogorske.
Jer, osjećaj koji imate dok čitate knjigu „Orlov krš“ Nebojše Bata Tomaševića, jeste kao da ste dobili udarac u stomak, visoko, pod želucem. Sto godina života jedne crnogorske porodice, kako je podnaslov knjige, postalo je kapitalno djelo, kruna Batovog više nego bogatog života i rada. Bato Tomašević, bio je novinar i diplomata. Ali, najdublji trag ostavio je u izdavaštvu, kao osnivač i kao direktor više izdavačkih kuća, ali i kao autor izuzetnih, antologijskih izdanja više monografija: “Arheologija Kine”, faksimilo izdanje čuvene sarajevske Hagade, jevrejskog rukopisnog, iluminisanog kodeksa iz XIV vijeka, “Naivni slikari Jugoslavije”, “Čudesni svijet Ivana Generalića”, “Tisnikar – svet vaskrslih mrtvaca”. Zbog skupocjene i vrijedne monografije “Cigani svijeta”, Bato je sa njima, u prekidima, tri godine obilazio Aziju, živjeći i sam nomadskim životom. To su djelovi koje nećete naći u knjizi “Orlov krš”, jer su ih prekrili, prosto poklopili, neki drugi, intimniji događaji.
Njegov život pun je nevjerovatnih obrta. Samo do svoje 14. godine nagledao se smrti - od momenta kada je jedna od prvih bombi koje su 6. aprila 1941. godine pale na Cetinje, i ubila mu pred očima drugaricu sa kojom se igrao. Njega su, kao dječaka slali da posmatra strijeljanja i vješanja rodoljuba sa Cetinja, kako bi izvijestio o držanju “drugova” pred smrt. Pa sve do svjetski čuvenog događaja, kada je u avionskoj nesreći u Minhenu, po povratku iz Beograda, izginula skoro cijela ekipa Mančester Junajteda, u čijoj je pratnji bio tada mladi jugoslovenski diplomata, Nebojša Tomašević.
Iz svega toga vjerovatno i izvire njegova i danas nepresahla ljubav prema životu.
Stara fotografija nad kaminom u Bukoviku: Razgovor sa Batom i njegovom suprugom Madž, vođen je u Podgorici, desetak dana nakon što je održana promocija novog izdanja knjige “Orlov krš” u Biblioteci “Đurđe Crnojević” na Cetinju.
U međuvremenu, Bato je nekoliko dana proveo u Bukoviku. U kasno popodne, ta je strana već u dubokoj sjenci, ali pred očima, u daljini, zato još jačim sjajem sija jezero, pod zracima sunca koje se još ne predaje. Kuća je izuzetno prijatna. Među malobrojnim ukrasima, uramljeni Njegošev portret sa kamilavkom, a nad kaminom, fotografija Tomaševića u Kosovskoj Mitrovici. Među svima, naravno, i baba Stana, pokrštena Italijanka, u crnogorskoj nošnji. „Tu joj je mjesto“, kaže Bato, misleći na fotografiju.
“Kada ovdje sjedim, i posmatram jezero, vraćam se u djetinjstvo, kada sam imao deset godina, kada me je otac poslao da vidim gdje je on porastao. Osjećam sentimentalnost. Volim da vidim i srijećem te ljude, potomke onih sa kojima se družio moj otac” veli, sa stilom primajući nenajavljenu posjetu. Sa njim je, naravno, i supruga Madž, od koje se ne rastaje skoro šest decenija.
Na stranu sve, ali…Kako je uspio da tako slikovito opiše ljude koje nije upoznao i događaje kojima nije prisustvovao?
“Od majke. Majke u Crnoj Gori služe da obavijeste djecu o prošlim događajima. One i babe prenosile su nam istoriju. Kamo sreće da više slušamo starije jer, život prolazi brzo, ostajemo bez roditelja. Ona je umrla sa 90 godina, a ja često razmišljam – da mi je vratiti majku i oca na samo pola sata, da ih pitam ono što nisam! Za Orlov krš nijednu knjigu nisam pročitao ili konsultovao. Sve je to nastalo u traženju samoga sebe, kada čovjek odlazi. Sjećao sam se svega kao da se juče događalo,” kaže Bato i dodaje da nije htio da ode bez traga sa ovoga svijeta.
Građenje i razgradnja mitova: “Moje prvo sećanje seže do 1934. godine. I sad vidim našu veliku avliju u Mitrovici, na Kosovu, okruženu visokom tarabom sa oštrim šiljcima koji treba da nas štite od upada Arbanasa. Majka izleće iz kuće, užasnuto maše rukama, i prestravljeno zove komšije. “Ubiše nam kralja! Ubiše nam kralja”.
Ovo je prvi pasus knjige od nekih 600 strana, na koje je Batova supruga Medž Filips, Engleskinja iz Eksitera, svela suprugova sjećanja, kako bi izdavači uopšte prihvatili da štampaju knjigu. Zahvaljujući Medž, i njenom prevodu na engleski jezik, knjiga je prevedena na još 12 jezika. Jedino je na italijanski imala direktni prevod, koji je napravio nedavno preminuli novinar i publicista Stefano Petrović, nekadašnji urednik Korijere dela sera (Corriere della sera), i blizak rođak kraljice Jelene.
Ali, “Orlovom kršu” nekako je trebalo vremena da uzleti, poput crnog orla nad surom planinom sa naslovnice.
“Prvo izdanje izašlo je 2000. godine , u vrijeme velikih srpsko-albanskih problema. Sala u Etnografskom muzeju u Beogradu bila je prepuna ali, mnogi nisu došli da ne bi imali problema. Milošević je još bio živ, i nijedna novina nije objavila ni retka o njoj. Izašao je američki, njemački, norveški, francuski prikaz knjige, ali nigdje u Srbiji” priča Bato za Portal Analitika.
“Mislim da je moja knjiga prva u kojoj se časno tretira položaj Albanaca na Kosovu. Bio sam dužan to da opišem. Dužan i prema mome ocu, koji je nas djecu tjerao da se družimo sa Albancima. On je bio veliki Jugosloven i, u početku, pristalica kralja Aleksandra, da bi se kasnije mnogi njegovi ideali raspršili, zahvaljujući i tome što nije bio isključiv, što mu je ljudski moral bio važniji od bilo koje ideologije”, priča Bato.
Svetionik Orlovoga krša: Ali, to je samo jedan segment ovog nadasve, iskrenog štiva, zbog čega i jeste tako potresno. Vidi se, tako je uočljivo da je bilo namijenjeno, prije svega, sebi, kao predsmrtna katarza i pročišćenje.
Izviru likovi i događaji, daleko prije Batovog rođenja u Kosovskoj Mitrovici, 1929. godine, bitke, Balkanski ratovi, odlasci u američke rudnike iz kojih niko pozlaćen nije izašao, poneki povratak kući, u Crnu Goru, za svaku novu pogibiju, bez pare i dolara. Pa, logori i bitke tokom Prvog svjetskog rata, priča crnogorskih kolonista po Kosovu i kosovski mit koji ih je tamo vodio.. Cetinje, Drugi svjetski rat, partizani, poslijeratna obnova, oslobađanje Beograda, Sremski front, poslijeratna previranja...sve do raspada zemlje i Slobodana Miloševića.
Sve to, kroz porodičnu priču i nemjerljivu ljubav, kojom je Bato cijeloj svojoj porodici podigao spomenik. “Posvećeno Madge Phillips”, stoji na početku. Ali, ona je i veliki spomenik koji je Bato podigao ocu, majci, braći i sestrama. Prije svega, Stani, koja je na njega kako kaže, imala presudni uticaj u doba odrastanja: “Najveći, trajni životni uticaj ostavila je na mene Stana Tomašević, moja sestra, prvi komesar bataljona sa 20 godina, i koja je bila dva puta ranjena tokom rata, a potom živjela časno i pošteno”, kaže skoro svečanim tonom.
“Kada se teško razboljela, 1983. godine, sjedjeli smo u Hajd parku u Londonu. Bilo je to prvi put nakon toliko godina i decenija da smo imali priliku da dugo razgovaramo o porodici”, veli sagovornik Portala Analitika.
“Sa njom dijelite i istu intimnu sudbinu. I ona je, zbog ljubavi i braka sa strancem izgubila mjesto ambasadorke u Norveškoj”, primjećujem, jer je i Bato, zbog ljubavi i ženidbe sa Medž, morao da napusti diplomatsku karijeru.
“Da, ali ona deset godina nakon mene. Majka je, kad sam prvi put doveo Medž rekla: jadan Bato, imamo mi zgodnijeh Crnogorki. Bio sam u nedoumici. Moram reći da je i Penezić Krcun uticao na mene. Kazao mi je – ljubav je važnija od karijere, Bato. Naći ćemo ti neko mjesto, oženi se ženom koju voliš. A onda se desila ta avionska nesreća u Minhenu, nakon povratka sa fudbalerima Mančestera; nakon koje sam se dugo oporavljao, bio sam sav slomljen i imao sa vremena da razmišljam. Tako sam i odlučio”, priča Bato.
Priča o ocu: “Kao 16-godišnjak, na Tarabošu je zaradio prostrijelnu ranu na čelu. Mnogim me je moralnim načelima naučio, ali, kao prvo, da se sa ovoga svijeta mora otići kao pozitivna ličnost”, veli Bato. Njegov je otac bacio pod noge policijsku karijeru u Kosovkoj Mitrovici, time što je prihvatio da mu u kući prenoći leš ubijenog komuniste u demonstracijama u Beogradu, iako je bio ubijeđeni antikomunista.
“To zavičajno u njemu je uvijek bilo jače”, objašnjava Bato.
Biće njegov otac prvi da guši demonstracije na Cetinju koje je predvodila ćerka Stana, nakon čega će mu ona, za stolom za ručavanje, skoro utješiteljski reći: „Ne brini, tata, radi što moraš. Svako svoj posao“.
Kasnije će, već kao visoki policajac na nivou Zetske banovine, na Cetinju, odbiti da Pirciju Biroliju dostavi spisak komunista, uz riječi: “Mi smo ideološki na istoj strani, i ja sam antikomunista. Ali, ja Vam ne mogu i neću dati spisak mojih sunarodnika”. Tako je bio prvi kojeg su na Cetinju Italijani poslali u tamnicu kao taoca, u kojoj će provesti cijele tri godine.
I bratu Dušku: Na pomen njegovog imena, Bato i danas zasuzi, toliko je duboka rana zbog strašne bratove smrti. “Molim vas, pomenite mi Duška kada ovo budete pisali”.
Duško Tomašević je uspio da pobjegne iz italijanskog logora u Kolfjoritu, nakon italijanske kapitulacije i da se, krijući se danju, i putujući noću, pješke, nekako spoji sa partizanima. U jednoj bici kod Pljevalja, Njemci su ga zarobili i predali četnicima, koji su ga zaklali. Nakon rata, Bato je sa majkom tragao po Jabuci za bratovim kostima. I našao ih je. I prenio u grobnicu kod crkve u Bukoviku.
Vraćanje života staroj kući: “Orlov krš” je priča o pričama kojima su ga nadojili roditelji, i vezali snažnijim nitima nego da je ikad živio na onoj padini, sa koje, ispod vijadukta na Paštrovačkoj gori, puca spektakularni pogled na jezero. U tu je kuću, mnogo decenija nakon svoje prve posjete, uložio svu svoju imovinu, ne bi li joj vratio život, za sve živote koji su iz nje izašli, ili se na njenom pragu ugasili, kao jednom od stričeva, koji je uspio da se vrati iz Amerike, samo da bi dušu na njemu ispustio.
„Rekao sam Madž - Nakon što nas kremiraju, što da nas posipaju po cvijeću, bolje da nam urne polože u Bukoviku“, kaže Bato. Madž odobrava, kao da pričamo o planovima za neki izlet.
Madž je duhovita i nevjerovatno graciozna. “Što Vam je rekla svekrva, kada ste se prvi put srele”, prekidamo sa jednom šaljivom temom.
“Da ličim na Malisorku”, odgovara, uz iskreni smijeh. “Nosila sam šiške, kao i sve Engleskinje u doba kada sam srela Bata. To je moju svekrvu podsjećalo na način na koji su se tada češljale žene iz Malesije”.
“Znate, bio sam u jednom periodu član borda direktora jedne izdavačke kuće. U njemu, sve aristokratski sinovi, diplomirali na najprestižnijim univerzitetima. I kad nešto zapne, ja kažem uzvišeno – stojte galije carske! Pustite jednog komunistu da vam to objasni”, priča Bato o svojim, nikad napuštenim, ljevičarskim ubjeđenjima.
“Da, da. Nisu imali radnički savjet”, upada Madž, opaskom, potpuno oslobođenom sarkastičnog prizvuka.
Taj rafinman izbija iz svakog njihovog gesta. Pa i sama knjiga, uprkos mnogo toga teškog i potresnog u njoj, napisana je nesumnjivom elegancijom.
Ćerke su ćutale, potresene: “Orlov krš” je saga o jednoj porodici, napisana u prvom licu. Ali, o bogatom i nevjerovatnom Batovom životu ne može se mnogo saznati iz nje. Taj skromni i delikatni čovjek, krhke konstitucije i čelične volje, i sam je proživio, i još živi život dostojan zasebnog romana ili neke filmske priče.
A ćerke, kojima je namijenjen “Orlov krš”, štp su one rekle kad su je pročitale?
“Ništa. One su hladne Engleskinje. Una je samo ćutala”. Možda je bila suviše potresena, možda je ostala bez riječi? “Možda. A Stela, za nju kažu da je prava Crnogorka. Ali, Unina ćerka, koja ima 24 godine, reklamira knjigu na sve strane, uglavnom preko Fejsbuka. Ljudi mi prilaze, zovu. Jedna Poljakinja koja živi u Budvi neprestano je zvala, u silnoj želji da me upozna. No, knjiga se ne može lako naći. Ne znam zbog čega. O tome bi trebao pitati i izdavača drugog izdanja, podgorički CID. Kazao mi je čovjek na Cetinju da je cio dan tražio po Podgorici i nije je našao.”
“A ona kuća na Cetinju, Bato, u Njegoševoj 200, u kojoj ste sa majkom proveli rat?”
“Još je tamo gdje je bila. Ista. Kada prođem pored nje, nadiru sjećanja. To je bolno. Sve što čini krajičak moga djetinjstva, sve je to strašno bolno.”
Bato i Madž već su otišli na nove susrete Motovunske grupe. Poslije će u svoj Eksiter, u koji su se, kao mjesto svoje mladosti, studentskih dana za kojih se rodila njihova ljubav, otišli iz Londona, u potrazi za mirom, nakon bolesti Batove.
Umalo da se zaboravi. Bato upravo radi novu knjigu o novim bogatašima, uglavnom ruskim, koji su se obogatili čudnim putevima tranzicijskim, na prelasku iz komunističkog u neoliberalno društvo, pod i u saglasju sa totalitarnom vlašću.
Do novog susreta sa Crnom Gorom.
Gordana BOROVIĆ
