„Od osnivanja, preminulo je 18 članova DANU. Za koju godinu, kad tako odu i ostali, Zakon o CANU, po kojem su akademije CANU i DANU trebalo da se spoje, sprovešće se lako. Priča o akademijama je kao priča o crkvi na Rumiji. Donese se zakon koji se ne sprovodi, prolazi vrijeme dok se ne nešto samo ne ugasi“, uvjeren je Momir M. Marković, poznati crnogorski književnik. On je godinama proučavao i crnogorsku istoriju, crnogorski ratni moral i kodeks, o čemu je objavio i niz knjiga, poput „Crnogorski rat“ i „Crnogorski templari izgubljeni u istoriji“.
Najnovijom, svojim izborom „Crnogorske epske pjesme“, koja je upravo izašla iz štampe u izdanju cetinjske IVPE, htio je da, kako kaže za Portal Analitika, pruži podsjetnik na jedan identitet koji se u posljednje vrijeme odbacuje iz pomodnih razloga, iz neznanja ali, i loših namjera!
„Mislim da se to čini da bi se ustanovio neki novi, ’montenegrinski’ identitet. Često čujete danas i naziv za Crnu Goru Montenegro, a to nije isto. Identiteti ne nastaju odjednom, niti žive okamenjeno, nego se razvijaju, raspadaju, dograđuju, nadgrađuju, pa i nestaju..“, naglašava Marković koji današnju Crnu Goru vidi pomalo kao „zemlju zaborava“.
„Znate, Crnogorci su tokom viševjekovnog ratovanja opstali između najvećih imperija tog vremena. Mi kukamo da ne možemo bez nečijeg kišobrana, a za mene je to nepoštovanje samog sebe... Podigli smo spomenik njemačkim vojnicima poginulim u Drugom svjetskom ratu, traže da bošnjačkim šehidima iz Balkanskih ratova podignemo spomenik.. Da budemo malo ironični – ’ajde da podignemo onda i spomenik italijanskim vojnicima, pa saradnicima okupatora, pa austrougarskim vojnicima... Crnogorcima su, izgleda, dovoljna polja i brda po kojima su rasijali kosti,“ zaključuje Marković i podsjeća da Crne Gore ne bi ni bilo bez „strašnih pogibija“, a da je njena cijela istorija, zapravo, istorija pokreta otpora:
„Malo ljudi zna da je 26 crnogorskih pjesnika, intelektualaca, humanista, izginulo u NOB-u. Nekolicina su narodni heroji. To su ljudi koji su govorili po više stranih jezika, prevodili sa ruskog, poljskog, španskog, francuskog, pisali eseje, komponovali muziku... Da su oni preživjeli rat, ko zna kakva bi naša književna, kulturna, ali i politička i društvena scena poslije rata bile. Od tih velikih intelektualaca i pobunjenika preživjeli su Zogović, Mirko Banjević, Obren Blagojević, Pavle Mijović ali, oni su ostali pobunjenici i poslije rata. Pobunjenik ostaje pobunjenik“, naglašava Marković.
ANALITIKA: Rekli ste da se naša istorija bavila vladarima, vojvodama, serdarima, ali da malo znamo o životu običnih ljudi i da je kroz crnogorske junačke pjesme moguće upravo sagledati njihov život, odnosno duh jednog vremena.
MARKOVIĆ: Narodna poezija jeste najpopotpuniji izraz društvene svijesti jedne epohe. Na osnovu tih pjesmama se može mnogo toga zaključiti o društvenim prilikama, odnosima, o običnim ljudima, njihovom statusu, shvatanjima. Tu sam knjigu radio za DANU, projekat je odobrio sekretar odjeljenja pokojni dr Radoslav Rotković, ali DANU nema novca. Pomenuo sam to na Cetinju, Kulturnom krugu, takođe i Matici crnogorskoj, ali čini se da to nikoga više ne zanima. Jedan moj prijatelj je objavio knjigu, ali smo je morali skratiti za nekih 100 strana.
Ustvari, moja namjera je bila da napravim podsjetnik na jedan identitet, koji se odbacuje u posljednje vrijeme, što iz pomodnih razloga, ali i neznanja, pa i zlih namjera. Mislim da se to čini da bi se ustanovio neki novi montenegrinski identitet. Često čujete danas i naziv za Crnu Goru Montenegro, a to nije isto. Identiteti ne nastaju odjednom, niti žive okamenjeno, nego se razvijaju, raspadaju, dograđuju, nadgrađuju, pa i nestaju. Dosta toga je u razgrađivanju nekog identiteta iz neznanja. Neko je rekao da je ljudsko neznanje bezgranično, kao svemir, samo što za svemir nije siguran.
Zbog neznanja se Njegoš proglašava genocidnim piscem. Problem je što mi ne razumijemo Njegoša. Prstima jedne ruke se mogu prebrojati poznavaoci njegovog djela. Znam naše njegošologe. Sreo sam jednog intelektualca koji mi je ispričao kako je njegova baba znala „Gorski vijenac“ napamet.
ANALITKA: Nije suština u tome...
MARKOVIĆ: Naravno, baba je bila nepismena, ali je znala stihove napamet. „Gorski vijenac“ je prvi put u Crnoj Gori štampan 1947. godine. Doduše, bilo je jedno izdanje, skraćeno, štampano uoči Balkanskih ratova. Nasrće se i na druge djelove istorije, jer istorija je dio identiteta. Onda vas proglase genocidnim narodom, traže da podignete spomenike bošnjačkim šehidima Balkanskih ratova... Naravno, svaki rat je sam po sebi zločin, samo je pitanje u ime čega se taj, da kažem, zločin vodi. Da li u ime crkve, vjere, nacije, partije, ili se vrši braneći se od zločina.
ANALITIKA: Knjigu „Crnogorski rat“ posvetili ste ovoj temi. Tu ukazujete i na naše običaje ratovanja koji zaslužuju respekt...
MARKOVIĆ: Crna Gora je tokom 19. vijeka izgradila običaje ratovanja kakve nijedna zemlja u istoriji nije. Godine 1861. zarobljeno je u Krnjicama, u Crmnici, hiljadu Malisora, dovedeni su na Cetinje i tamo je bila parada ratnih zarobljenika. Poslije parade rečeno im je: „Ovo je zemlja u kojoj žive samo slobodni ljudi, ova zemlja nema zarobljeničkih zatvora. Idite kući“. Jedan od tih Albanaca, ne znam da li je Hasan Hot ili Šaban Murtezi, održao je tada sjajan govor i zakleo se da malisorska puška nikada neće pucati na Crnu Goru. Takvih parada tokom 19. vijeka na Cetinju bilo je na desetine. Zarobljenici iz Plava, Gusinja, Rožaja, Malesije su oslobađani. Ali, sa sumnjom se gleda na priče o našem viteštvu i čojstvu, zbog posljednjeg rata. Razgovarao sam sa jednim Srebreničanom, Bošnjakom, prije koju godinu o tim običajima ratovanja. Sve je potvrdio, ali je na kraju pitao - kakve veze imate vi sa tim Crnogorcima?
Znate, Crnogorci su tokom viševjekovnog ratovanja opstali između najvećih imperija tog vremena. Mi kukamo da ne možemo bez nečijeg kišobrana, a za mene je to nepoštovanje samog sebe.
Da budemo malo ironični - podigli smo spomenik njemačkim vojnicima poginulim u Drugom svjetskom ratu, traže da bošnjačkim šehidima iz Balkanskih ratova podignemo spomenik.. Pa da podignemo onda spomenik italijanskim vojnicima, pa saradnicima okupatora, pa austrougarskim vojnicima, pa će na red doći i bošnjački šehidi... Crnogorcima nećemo praviti, njima su dosta polja i brda po kojima su rasijali kosti.
Crna Gora pomalo liči na zemlju zaborava.
ANALITIKA: U knjizi „Crnogorski rat“ ste zapisali da je bilo 400 godina borbe, 400 bitaka, ali i svakodnevnog izgaranja za slobodu...
MARKOVIĆ: Sa raspadom zetske feudalne države počeo je u stvari proces građanske revolucije u Crnoj Gori. Naša plemena nijesu bila rodovska društva, već teritorijalne zajednice.
ANALITIKA: Očigledno je taj model organizovanja dao rezultate i kada je u pitanju borba za slobodu.
MARKOVIĆ: Upotrijebili ste pravu riječ, to je društveni model stvaran prema ljudima koji su tu živjeli. Mislim da mi sada pravimo čovjeka prema modelu, a to su kibernetski modeli. „Stvorićemo novog čovjeka“, a taj će čovjek biti surogat čovjeka.
ANALITIKA: Mislite da u želji da se transformišemo gubimo nešto od svog identiteta i naše specifičnosti koje apsolutno ne treba da se stidimo...
MARKOVIĆ: Naravno, identitet se nadgrađuje i dograđuje, ali kad se identitet razgrađuje i počinje da se pravi novi, to je onda problem.
ANALITIKA: Kažete da smo priču o identitetu na svojevrstan način pojednostavili, sveli je samo na priču o zastavi i himni, za što su prije svega krivi političari...
MARKOVIĆ: Zastava i himna su simboli, a identitet je nešto dublje. Identitet je sve.
ANALITIKA: Ali i kroz priču o viševjekovnoj borbi Crnogoraca, dugoj i iscrpljujućoj, govorimo o identitetu, a ta priča o crnogorskom ratu neodvojiva je od one o Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi i njenoj posebnoj ulozi, o kojoj ste, takođe, pisali.
MARKOVIĆ: Crnogorska crkva je specifična, napravio sam o njoj jedan mali ogled. Crnogorska crkva je doživjela transformaciju sa raspadom zetskog feudalizma i prema svim pokazateljima ona nije bila ni pravoslavna ni katolička.
Ona je najviše ličila na prve hrišćanske zajednice, na izvornu crkvu. Zaokruživanje njene posebnosti počelo je u trenutku kada se zapadno hrišćanstvo cijepa na protestante, kalviniste. To je vrijeme kada je vjera u krizi, i katolička i pravoslavna. Mi tada ovdje imamo simbiozu raznih hrišćanskih učenja, naročito bogumila i patarena, čiji su tragovi materijalne kulture ostali po staroj Crnoj Gori, u Zeti, uz Pivu. Tragovi te kulture se mogu naći i u epskim pjesmama. Dvooltarske crkve imate kod nas, to ne čudi jer je bilo jako prisustvo onoga što su oni zvali jeres. Katolička i pravoslavna crkva su se priznavale među sobom i nadmetale i nasrtale na jeretike.
ANALITIKA: Vaš ogled o Crnogorskoj crkvi ima naslov „Templari izgubljeni u istoriji“...
MARKOVIĆ: Možda taj naslov nije baš srećno izabran, ali je stvar u tome da je crnogorsko sveštenstvo dosta ličilo na Templare, jer su svi naši sveštenici bili ratnici. Naša istorija nije zapamtila nijednog sveštenika koji nije bio dobar ratnik. Takođe, naši sveštenici nisu živjeli kao stalež, već kao svi ostali ljudi. To je bila jedna narodna crkva. Crnogorski sveštenici su bili predvodnici i čelnici koji su vodili zajednicu i bili su pod stalnim pritiskom mogućih saveznika. Saveznici su manipulisali nama jer smo bili opasan primjer. Jedan od najtrajnijih saveznika klasične Crne Gore bila je Rusija, ali Ruska crkva je hapslila Petra Prvog jer ga je smatrala jeretikom. Postoje obavještajni podaci o Njegošu koji govore da on ne liči na sveštenika.
Templari su na izvjesni način, preteče kapitalizma i zato su ih feudalne vlasti uništile.
ANALITIKA: Kada govorimo o toj mitskoj snazi pojma slobode, o viševjekovnoj borbi, zapisali ste i da je to „svojevrsna crnogorska igra sa smrću“...
MARKOVIĆ: Da se prisjetim svojih neobjavljenih stihova: „Stoljeća plača, junaštva i časti, potoci krvi i brda propasti, a samo u smrti pomaže joj Bog“. Što bi od Crne Gore bilo da nije bilo tih strašnih pogibija? Ona ne bi postojala! U narodnim epskim pjesmama često ćete u sudbonosnim trenucima čuti kako neki junak govori „nemojte se braćo prepadati, mrijeće se jednom svakako“. I to pokazuje shvatanje Crnogoraca onog vremena. Život ima smisla ako se zapamti, a zapamti se ako se način na koji ste umrli zapamti. Ne znam naroda u svijetu u kome je smrt tako važan čin kao kod Crnogoraca. U Crnoj Gori i danas kada neko umre dođu svi. Mi imamo jedan poseban kult prema mrtvima. Danas se i on, istina, mijenja, danas se na pokajanje ide zbog živih, a ne zbog mrtvih. Vojvoda Mirko Petrović umro je navodno od kolere. Čitavo jedno pleme Katunsko došlo je na sahranu i gotovo svaki drugi je lelekao. Vojvoda Mirko je u borbi na prilazima Cetinju, kada je izgledalo da je sve izgubljeno, kazao: „Borićemo se do kraja, sve je izgubljeno osim časti. Naprijed u slavu!“ Možemo li mi danas da kažemo izgubljeno je sve osim časti? Ne!
ANALITIKA: To je taj duh viteštva na koji s razlogom možemo biti ponosni...
MARKOVIĆ: Malo ljudi zna da je 26 crnogorskih pjesnika, intelektualaca, humanista, izginulo u NOB-u. Nekolicina su narodni heroji. Oni su govorili po nekoliko stranih jezika, prevodili sa ruskog, poljskog, španskog, francuskog, pisali eseje, komponovali muziku... Da su oni preživjeli rat, ko zna kakva bi naša književna, kulturna, ali i politička i društvena scena poslije rata bila. Od tih velikih intelektualaca i pobunjenika preživjeli su Zogović, Mirko Banjević, Obren Blagojević, Pavle Mijović, ali oni su ostali pobunjenici i poslije rata. Pobunjenik ostaje pobunjenik.
S druge strane, što bi bilo od Crne Gore da nije bilo tih ljudi, da oni nijesu nesebično izginuli? Ne bi je bilo. Crna Gora je već bila pred nestankom, potpunim gubljenjem identiteta. Iznikla je iz njihove krvi. Jedan od njih, Krsto Bajić iz Bijelog Polja, narodni heroj, komponovao je muziku, pisao pjesme. Zapisao je: „Crnogorska nacija je iznikla iz sopstvene krvi". Iz te njihove nastala je ova Crna Gora od koje ćemo mi sada, bojim se, da se oprostimo.
ANALITIKA: Dobili smo nezavisnu državu...
MARKOVIĆ: Ja sam jedan od tih independista koji je platio cijenu. Ali, ja mislim da je država nužno zlo. Nije država najveće ljudsko dobro, nego čovjek. Država je tu da služi ljudima, a ne da se služi njoj. Ponavljam, važan je čovjek.
ANALITIKA: Kada govorimo o tome da je važan čovjek, da se vratimo na priču o velikom čovjeku Krstu Bajiću. Oskar Davičo mu je posvetio poemu...
MARKOVIĆ: Da, i to sigurno jednu od najboljih, „Čovekov čovek“. U posveti piše „Krstu Bajiću najlepšem osmehu Crne Gore“. Krsto Bajić je narodni heroj. Bio je jako mlad kada je poginuo, kao pisac neostvaren, kao čovjek ostvaren. O njegovoj hrabrosti postoje legende - kako je sa oružjem u zubima plivao preko Drine da uspostavi mostobran za svoju jedinicu, kako je usred tada ustaškog Livna upao sa grupom bombaša. Poginuo je na Zlatiboru u borbi sa četnicima kao komesar divizije.
Davičo kaže: „I pao je kao cvet udaren štapom“. Velika poema posvećena je Krstu Bajiću, ratu i revoluciji. Zašto danas izbjegavaju reći „revolucija“? Bila je to revolucija koja je uspostavila nove društvene odnose, pravedniji društveni sistem socijalne pravde. Mi od socijalne pravde danas nemamo ni „s“, osim što su nam većinske partije „socijalističke“. U biti nam je društvo u rigidnom liberalizmu kapitalističkom, koji nije dao rezultate. Možda samo u prvim godinama stvaranja SAD, nigdje nikada nije dao rezultate.
ANALITIKA: Izgleda da je posebno slabo primjenjiv na male države...
MARKOVIĆ: Iz naše Vlade, i to resornog ministarstva, prije nekoliko godina, promovisana je priča o tržišnoj kulturi. A to je kraj za kulturu. I u velikim zemljama država finansira i pozorišta i muzeje. Ovdje je kultura prepuštena trgovcima, raznim marifetlucima intelektualne trgovine, jedne, kako to Moravija kaže, „terorističke estetike“ i klasičnog markentiga. Sad je Njegoš genocidan pjesnik, epske pjesme su „guslarsko zavijanje“. Tako kažu moderni estetičari.
Možda sam ja konzervativan čovjek, ali konzervativizma će biti i poslije mene.
ANALITIKA: Da kažemo nešto o DANU. Reagovali ste javno kada je u Skupštini vođena rasprava o zakonu koji spaja dvije akademije, te na izjavu jednog poslanika koji je kazao da u DANU sjede kukavice. Kazali ste i da Vi, jedan od osnivača crnogorskog P.E.N. - a, DANU, Društva nezavisnih književnika, aktera vraćanja Crnogorske pravoslavne crkve, niste ništa od toga kapitaliziovali.
MARKOVIĆ: Država je usvojila zakon o akademijama koji nije primijenila. Bojim se da DANU, nakon smrti predsjednika Božidara Nikolića neće više ni postojati. Bojim se da će sve to čekati neka bolja vremena, kao ona crkva na Rumiji. To je ista priča. Donese se zakon koji se ne sprovodi, prolazi vrijeme dok se nešto samo ne ugasi. Od osnivanja, 18 članova DANU je preminulo. Po zakonu neminovnosti vremena, otići će i ostali za par godina. Onda će se Zakon sprovesti lako.
Inteligenciji je svojstveno da bude kritička. I naša inteligencija je početkom devedesetih bila kritička i antiratna i opoziciona. Danas je dobar dio njih pacifikovan, korumpiran sinekurama i nagradama „pripitomljen“. Ali, nijesu svi. Nekolicina intelektualaca koji imaju pristup medijima vrlo glasno se određuje prema našoj stvarnosti i imaju veoma kritički odnos. Njih je malo, ali ih još ima. Što se tiče udruženja i institucija koje su stvarane devedesetih, i one su se utulile. Ostali su pojedinci koji se još nijesu ugasili.
Suzana KAPETANOVIĆ
