Ona je na svom imanju u Crmnici od 6.500 kvadrata, uz pomoć volontera i prijatelja, napravila utočište za napuštene pse i mačke. Jedan od saboraca u borbi za prava životinja, Goran Vukmanović predložio je da se utočište nazove „Lunje“ zbog čestih selidbi. Lokaciju ne želi da otkrije, jer je do sada na placu otrovano nekoliko životinja.
Sagovornica Portala Analitika na tom je imanju, uz veliku pomoć istomišljenika, napravila pravo malo životinjsko carstvo. Desetak kućica, veliki natkriveni šator, posude sa vodom, granulama, te kostima i drugim poslasticama odmah stavljaju do znanja da je ovdje sve podređeno mačkama i psima.
Nisu gladni i žedni, ali im fali druženje: Ljiljana Vulićević i njeni prijatelji iz udruženja do sada su sa ulice spasili stotinjak mačaka i još više pasa, kojima su dali imena. Trenutno brinu o njih tridesetak i to na nekoliko punktova u Baru i Sutomoru. U Crmnicu su morali da se presele zbog čestih trovanja, ali i progona od strane ljudi koji su htjeli da im naude.
Prije ovog skrovitog mjesta, o životinjama su se brinuli u gradu, ali su razmišljali kako da trajno riješe problem napuštenih barskih životinja. Vulićević pominje da je njena prijateljica Vesna Hrvatin, Opštini Bar nudila svoj plac u Šušanju radi izgradnje azila, ali da nije naišla na razumijevanje lokalnog parlamenta.
„Troškovi, prema našoj studiji izvodljivosti, zajedno sa hranom i veterinarskom uslugom iznosili su 20.000 eura godišnje, jer tamo već postoji objekat. Na gradskoj skupštini su to ismijali i tek četvoro ljudi je podržalo taj projekat“, prisjeća se Vulićević. Ipak, borbu su nastavili, tako da lunje, kako od milošte zovu mačke i pse, posjete svaka dva dana volonteri i prijatelji „Sunčanog sata“, najedu ih i napoje.
Prema riječima profesorice Vulićević životinje nisu ni gladne ni žedne, ali im fali ljudsko društvo. I zaista, čim je ona kročila na put koji vodi prema utočištu, čopor pasa i mačaka je krenuo ka njoj. Svi su mahali repom i vrtjeli se oko nje, kako bi izmamili milovanje, ali i omrsili brke.
Sve podređeno životinjama: Desi se da neki od volontera tu i zanoći. Vesna Hrvatin, koja je takođe članica udruženja, postavila je sebi šator. Ona je postavila i ogradu, kako lunje ne bi ulazile na tuđe imanje i smetale mještanima. Ipak, ograda je vremenom propala i potrebna je hitna opravka.
Utočište „Lunje“ funkcioniše zahvaljujući dobroj volji. Dvadesetak volontera i prijatelja udruženja pomažu, odvajajući od svog vremena, ali i finansijskih sredstava.
Zbog čestih trovanja životinja, koje je u više navrata i prijavljivala policiji, Vulićević obavezno nosi prvu pomoć sa protivotrovom, vitaminima i antibioticima.
Ipak, nijedna „apoteka“ nije mogla pomoći Medu koji je nedavno uginuo od starosti. Kada se to desilo, ostali psi i mačke za čas su se okupili oko nje, kao da žele da je utješe zbog smrti dragog prijatelja.
Tu je bila i kuja Cule o kojoj godinama brine „Sunčani sat“ i koju su sklonili sa magistrale kod Đurmana gdje je bila bačena sa tri šteneta.
„Cule je preživjela mnoge havarije, od 2009. do sada. Preživjela je svako trovanje. Selili smo je nekih 11-12 puta“, priča sagovornica Portala Analitika dok mazi kuju.
Vizija koju je lako ostvariti: Na imanju postoje prirodni izvor vode i prirodna hladovina. Ali, za pse i mačke napravljen je i smještaj, tako da svi imaju kućice napravljene od prirodnih materijala, smještene ispod drveća, kako bi stanari bili zaštićeni od kiše i ostalih nepogoda.
Profesorica Vulićević i njeni prijatelji iz „Sunčanog sata“ imaju viziju da se utočište sredi tako da psi ne bi lutali po naselju. Njena je velika želja da se plac u Crmnici pretvori u utočište i za magarce, konje, ježeve, kornjače, mačke i pse.
„To i nije tolika utopija, ali ja sam umorna. Voljela bih da dolazim ovdje opušteno i da ne mislim da li ću ih naći otrovane“, priča o svojoj velikoj želji profesorica Vulićević.
„Dobri ljudi nam mogu pomoći volonterskim radom. Potrebno je prvo uraditi akciju čišćenja. Zatim bi prva faza bilo ograđivanje terena što bi podrazumijevalo fizički rad ili donacije, ili možda povlašćene cijene za materijal potreban za kvalitetno ograđivanje utočišta“, dodaje sagovornica Portala Analitika.
Dalji planovi su i postavljanje brvnare za volontere i predstavnike „Sunčanog sata“ koji često borave u Utočištu.
Bitka po punktovima: O onim psima koje nisu mogli dovesti na imanje, nastavili su da brinu, podijeljeni po punktovima za koje je zaduženo dvadesetak volontera i prijatelja „Sunčanog sata“. Osim hrane i vode, životinjama daju i hormonske injekcije ili ih sterilišu, a kada su bolesne povedu ih na veterinarski pregled.
„Brinemo o psima na onim mjestima gdje vidimo da se okupljaju. Takođe nam, posebno mladi sugrađani, dojave kada su životinje ugrožene. Nisu rijetki slučajevi da životinje vadimo iz kontejnera ili iz rijeke. Otimamo i spašavamo od ljudske ruke kučiće, mačiće, ali i ptice. . Kasnije se trudimo da ih udomimo“, priča o svojoj borbi profesorka Vulićević.
Za komentare, kaže, više ne haje. Ovom hobiju posvetila se davne 1992. godine, kada je spasila prvo kuče koje se bilo zavuklo pod automobil. Situacija je danas, veli, ipak bolja.
„Sada su djeca ušla u moju priču i pomažu. Neko ode, kupi hranu, ili kod veterinara odnese neko kuče. Dođu i hvale mi se kako su udomili neku životinju sa ulice“, kaže Vulićević.
Za nemar prema životinjama profesorica Vulićević daje objašnjenje.
„Ljudima bode oči kada neko hrani ’džukelu’. To je psihološki proces projekcije svog gadluka u nešto spolja“, govori Vulićević.
Sve bi bilo dobro da nema trovača: Osim velike ljubavi i požrtvovanja članovi i prijatelji „Sunčanog sata“ ulažu i finansijska sredstva, te se često i zadužuju kako bi pomogli nemoćnim životinjama.
„Sve bi ovo bilo lako da nije onih koji truju životinje“, razočarano govori sagovornica Portala Analitika dok je u razgovoru prekidaju lunje tražeći njenu pažnju. Janko, Ida, Cule, Micka, Vučka i ostali motaju joj se oko nogu i očima traže poneki znak pažnje, milovanje, poslasticu…
Ipak, sve je više dobrih ljudi koji pomažu u borbi i koji pridaju pažnju životinjama.
„Ljudi koji su ranije imali strah da će ih društvo proglasiti ludim i koji su bili stidljivi, sve više se ohrabruju i čine neka sitna dobra djela“, objašnjava sagovornica Portala Analitika.
Na pitanje zašto sve ovo radi, profesorica Vulićević odgovara da je to „hrišćanski impuls da pomogne živom stvorenju, ali i ljubav i vezivanje prema životinjama“.
„Ja sam vegetarijanka od 1984. godine, smatram da čovjek nije stvoren da se hrani na račun životinja. Smatram da je nezajažljivi egoizam doveo do toga da čovjek sve grabi za sebe i da lovi. Životinje su stvorenja koja je Bog stvorio da nam prave društvo, a ne da ih maltretiramo“, objašnjava sagovornica Portala Analitika.
Profesorica Vulićević kaže da je na njen pogled na svijet i ljubav uticala i njena majka koja je bila jedinica i kojoj su životinje bile veliki prijatelji. Ističe da je i religija uticala na nju da prema životinjama gaji poseban naklon.
„Da li je to možda Božija promisao ili karakter, kao sudbina, ne znam. Nakon smrti mog muža, počela sam intenzivno da se brinem o životinjama. U pitanju je velika Golgota, ali je velika i radost kada spasimo životinje i kada im učinimo dobro“, zaključuje sagovornica Portala Analitika.
Iz Utočišta „Lunja“ u crnogorsku realnost vratila nas je scena sa starog puta od Virpazara prema Baru, koje vodi preko Sutormana, gdje je muškarac sa džipom ne osvrćiću se prešao preko malog magareta koje je stajalo na putu.
K. ĆETKOVIĆ
