Pedesetak radnika ulcinjske Solane, preostalih od nekadašnjih 500, iz njenoga “zlatnoga doba” - ne brojeći sezonce koji su im svake godine povećavali broj još za stotinjak, svakoga dana - od 21. januara, svakodnevno stoji ispred kapije preduzeća u kojem su proveli silne godine. I svi ugovori i papiri, koji se pišu na drugim mjestima, kažu u barskom “Izboru”, čiji je takođe vlasnik Euorofond, donose im se tu, na kapiju, na kojoj stoji oznaka “štrajk”.
Istini za volju, da bi neko štrajkovao, mora imati neki adut u rukavu, neku mjeru ucjene za poslodavca. Za radnike Solane, koji traže zarade i povezivanje staža od 2009. godine, što bi vlasnike Solane trebalo da košta oko 1,8 miliona eura - to bi se teško moglo reći.
U kućici pored kapije zamandaljene katancima do prije neki dan još je bio stražar, jedan od četvorice iz fabričkog obezbjeđenja koji se smjenjuju i čuvaju ogromni prostor od 15 miliona kvadratnih metara, ili 15 kvadratnih kilometara, zarđale mašine koje ni željezara neće, jer nisu ni za staro gvožđe i onih neprodatih 4,5 hiljade tona neobrađene soli, preostalih od prošlogodišnje berbe u kojoj je ubrano, zavisno od izvora, po nekim tvrdnjama 15, a po drugima tek desetak hiljada tona soli. Ni njima, koji rade, kao ni onima pred kapijom, nije plaćen ni prošlogodišnji rad od deset mjeseci, vrijeme za koje su bili “povučeni” sa biroa.
U ovom momentu svi nešto čekaju – novi tender za prodaju; zakupca koji treba da se javi do sljedećeg petka; da se hiljade kvadratnih kilometara proglase građevinskim zemljištem; da krene spor u kojem će vlasnik Solane, pokazati da nema samo pravo korišćenja, već pravo svojine nad jednim od najljepših i najatraktivnijih dijelova Crne Gore, ili da im se isplati 200 miliona eura...“Sveto trojstvo” ulcinjske Solane: A iako djeluje komplikovano, priča o Solani je, zapravo, jednostavna. Solana ima tri ogromna resursa – fabriku soli, rezervat ptica od svjetskoga značaja i zemljište kao takvo, na mjestu za koje se tvrdi da je idealno za razvoj zdravstvenog turizma. Pitanje u zemljama sa odgovornim poslovnim i političkim elitama bilo bi sasvim smireno i logično – da li sve troje može zajedno, odnosno, da li se turizam uklapa sa druge dvije komponente, koje su suštinski kompatibilne i krenulo bi se dalje, u skladu sa stručnim odgovorom na to pitanje.
Međutim, u Crnoj Gori, Solana je postala samo još jedna, mada možda najveća, znakovita slika crnogorske tranzicije, zaprepašćujuće neodgovornosti i nesposobnosti partijskih kadrova, te neobuzdane pohlepe. I, naravno, još jedan primjer kako se značajno društveno bogatstvo uspješno preliva u privatne džepove novih tranzicijskih biznismena, koje i ne zanimaju proizvodne linije čiji su vlasnici postali vještim, odnosno favorizovanim berzanskim operacijama i špekulacijama.
U ovom momentu, vlasnike zanima jedino kako da povećaju vrijednost onome na čemu su već višestruko zaradili. U toj priči o planiranim zaradama, bilo da se Solana proda, bilo da im država isplati 200 miliona eura, po prošlogodinjoj tužbi, dug radnicima od 1,8 miliona eura je samo njen manje no stoti dio. U slučaju prenamjene zemljišta, možda ne bi bio ni hiljaditi. A za radnike, to su tri godine nedobijenoga eura i osjećaj potpunog poniženja!
Višedecenijska tradicija otišla u vjetar: U ulcinjskoj Solani - sve je igra velikih brojki. Hiljade tona ubrane soli, milioni kvadrata zemljišta, devet propalih tendera za prodaju, 195 miliona eura procijenjena vrijednost, kroz Eurofond i manjinske akcionare – ukupno oko 18 hiljada akcionara…Male su samo brojke zbog kojih je 2005. godine uveden programirani stečaj, samo 13 hiljada, nakon čega je šest godina kasnije, proglašen klasični stečaj i bankrot, te dug za struju zbog kojeg je ona u februaru isključena – 11 hiljada eura, kolika je zapravo, dvomjesečna njena potrošnja.
Slika njenog potpunog urušavanja uočljiva je već sa kapije, odakle se vidi stara upravna zgrada, nekada lijepo zdanje nesumnjive arhitektonske vrijednosti. Ispred nje je bista Baja Sekulića.
Unutra, slika je još mračnija. Mašine su stare 46 godina, rađene u tehnologiji koja se ne koristi već skoro tri decenije. Na njima nema ni santimetra kvadratnog koji nije potpuno zarđao, pa laiku djeluje kao pravo čudo da se one uopšte mogu pokrenuti. Zarđala je dizalica kojom se so prenosi i ubacuje na skladište, zarđao je takozvani samohodni transporter, koji je “parkiran” tik uz najbliži bazen, kao i vagoneti. Bukvalno, sve je pojela rđa. Propala je i drvena oplata oko bazena, a krova nad skladištem u kojem leži prošlogodišnja neprodata zaliha soli, skoro da nema.“Da postoji Nobelova nagrada za uništenje nečega što je neuništivo, dobili bi je naši vlasnici i menadžment za Solanu”, kaže Nikola Čilingiri koji je u Solani radio od 1977. godine.
Zaista, biće da je u pravu. Jer, Solana je, kako objašnjavaju radnici, jednostavna priča – sunce, vjetar, morska voda, dovoljni su za osnovnu sirovinu koja je tu, na licu mjesta. I, ma kako joj se širio asortiman do finih slanih kupki, za osnovni proizvod – industrijsku so, ne treba nikakva vrhunska tehnologija. To dokazuje i podatak da je ulcinjska Solana u 80 godina postojanja, sa tehnologijom iz 1965, prije samo četiri godine, 2010. imala rekordnu berbu od 33 hiljade tona soli. A čak i sa prošlogodišnjom, jednom od najslabijih berbi, Solana opet pravi profit.“Prošle godine prodato je oko 1.500 hiljada tona soli, zarađeno oko 160 hiljada eura, od čega radnici nisu vidjeli ni centa”, kaže za Portal Analitika Marko Miranović, predsjednik sindikata radnika Solane.
Diplomirani ekonomista Veselin Mitrović, koji je u Solani od 1995, izdvaja upravo rekordnu 2010. godinu kao sliku propasti Solane, popljačkane i opustošene.
“Dokaz koliko smo pali je 2010. godina, kada smo odradili rekordne 33 hiljade tona soli. To vam je tri miliona eura zarade kada se ona preradi. Međutim, u periodu od samo šest mjeseci, nama pred očima nestaje 20 hiljada tona soli, a samo deset hiljada je prodato!! Pored manjka soli, imali smo i 800 hiljada eura manjka u blagajni. Revizor koji je došao iz Podgorice, nije mogao da vjeruje! Znate što je najveći problem Solane? Unuci! Svaki naš direktor od Solane je htio da obezbijedi, ne djecu, nego unuke!” kaže Mitrović, vidno ogorčen.On dobro poznaje hronologiju njene propasti, tokom koje se malo ili nimalo ulagalo, a iznosilo nemilice. Od vremena sankcija, do smjena direktora koji su za sobom ostavljali samo milionske dugove.
“Mogao bih skriptu da napišem za studente ekonomije, o tome kako se uništava nešto što nije uništivo. Pogledajte našu upravnu zgradu! Pedeset tona željeza je skinuto sa nje! Pet godina nam je izvršna direktorka bila bivša konobarica sa feribota. Njoj je prethodio drugi izvršni director koji nas je takođe ojadio za nekoliko miliona”, priča Mitrović, podsjećajući da je istovremeno, on, sa visokom stručnom spremom, imao najvišu platu u solani – 210 eura.
Vaučerska privatizacija kao nagovještaj propasti: Za “zlatnoga” vakta tokom dugog, osmodecenijskog postojanja (osnovana je 1934.) , na mjestu pred fabričkom rampom stajale su desetine šlepera koji su čekali na utovar soli iz jedne od samo deset solana u svijetu u kojima se slani kristali proizvode na klasičan način, uz pomoć sunca i vjetra, nakon putovanja morske vode kroz specijalne kanale, duge 12-ak kilometara, pa iz bazena u bazen, do krajnjih, u kojima se formira slana ploča.
Odvozila se i u zemlje koje imaju svoje solane, jer je nadaleko bila čuvena po svom kvalitetu, ali i zato što Crna Gora ima još jednu karakteristiku – kapaciteti ulcinjske solane i do deset puta prevazilaze potrebe domaćeg tržišta za jestivom soli, a prevazilaze ih uključujući i industrijske potrebe za njom, budući da se so koristi u putarstvu, u stočarstvu, kožarstvu, kozmetologiji...
So se iz solane odvozila i direktno na brodove, posebnim kolosjekom, vagonetima kojih je nekad bilo 22, a sad ih ni pet nije u funkciji. Samo u laboratorji bilo je zaposleno 23 radnika, da bi ih ostala dvojica.
Mitrović kaže da se propast fabrike može podijeliti po etapama, ali da se nekako tavorilo do 2002. godine. Od tada, od masovne vaučerske privatizacije, sva spoljnja previranja oko vlasništva, odrazila su se unutrašnjim haosom u solani. Tada je, kaže Mitrović, otišao najveći broj stručnjaka, sa 400 zaposlenih pali su na 190, od 36 inžinjera ostalo ih je sedmoro.
“Bila je to noćna mora, svakovrsno šikaniranje i izrabljivanje, smjenjivale su se uprave, zavisno od vlasničke strukture. Smjenjuju se fondovi, do 2006, kada Moneta izlazi, i sa oko 70 posto vlasnik Solane postaje Eurofond”, objašnjava sagovrnik Portala Analitika. Naravno, i tada, solanom upravljaju partijski kadrovi, koji su pokazali malo znanje u opštem i zavidno u ličnom menadžmentu.
Sagovornici tvrde da je Solana i knjigovodstveno u haosu, da bi tužilaštvo imalo pune ruke posla, istina, ne od juče.
“Umjesto da se investira u fabriku, novac je išao uskom krugu ljudi u menadžmentu. Eurofond tvrdi da su 2010. uložili šest miliona eura u dokapitalizaciju, ali da su tim novcem morali da vrate zatečeni dug. Međutim, kraj 2010. Solana je opet dočekala sa pet miliona duga!”
“Vlasnike interesuje samo zemlja. To dovoljno govori podatak da je pakirnica kupljena 2007. a da je puštena u rad tek prošle, nakon šest godina!” komentariše Marko Miranović, predsjednik sindikata Solane.
Priče sa dva kolosjeka: Makar jednu od dilema sa početka priče odagnao je Zdravko Potpara iz Upravnog odbora Solane, koji kaže da trenutno nema novca za organizovanje ovogodišnje kampanje za berbu soli, ukoliko se zakupac ne pojavi do kraja sedmice. Smatra bitnim to što se, kako kaže, u javnosti stvara lažna slika o vlasnicima Solane.
“Eurofond je akcionarsko društvo od 16 hiljada akcionara, među kojima mnogi ne znaju da imaju vrijedno vlasništvo. Ali, fabrika soli sa ovakvom opremom ne može biti rentabilna. U nju su neophodna milionska ulaganja, postojeću gvozdenu opremu, valja zamijeniti hromiranom, koja ne rđa. Solana sama za sebe ne može biti atraktivna za potencijalnog kupca, ukoliko se ponuda ne promijeni,” objašnjava Potpara, pokazujući propala sredstva za rad i istinski zadivljujuću ljepotu Solane.
“Ulcinjska so više ne zadovoljava standarde. Ovakve mašine ostavljaju prljavštinu po soli. Nigdje je ne možemo izvesti, osim jednog malog dijela u Republiku Srpsku i u Makedoniju. Sa ovom opremom ne može se odraditi ni zahtijevani nivo čistoće, niti granulacije”, kaže sagovornik Portala Analitika. On podvlači da je trenutno najvažniji problem rješavanje statusa radnika solane. “Ali, moći će da naplate potraživanja tek nakon prodaje. Mi smo imali prijedlog da im se da jednokratna pomoć od 500 eura koja bi se kasnije odbila od mase koju im treba isplatiti, da se nabavi ambalaža, izmiri dug za struju, krene sa preradom lagerovane soli i da se iz tog profita nastavi kakav takav rad solane. Odbili su”, veli Potpara i dodaje:
„Osjećate li ovaj vazduh? Ovo mjesto idealno je za zdravstveni turizam. Mineralno blato izuzetnog kvaliteta nalazi se ovdje na dubini od 80 cm“, objašnjava Potpara, i pominje značaj i blagodeti lokalne klime, miješanje voda, mogućnost razvoja merikultura... „Ovaj dio bi dio zaštitili za ptice“, kaže, pokazujući na vodenu površinu i podsjećajući da je Ulcinj još prije 100 godina trebalo da se proglasi prirodnim lječilištem.
Sa druge strane, radnici se nadaju da će se berba organizovati:“Na lageru je oko 4.500 hiljada tona neprerađene soli, što je oko 400 hiljada eura. To treba preraditi, prodati i pripremiti se za berbu. Solana treba i mora da radi. Njeni mjesečni troškovi proizvodnje, uključujući zarade su oko 40 hiljada eura. Solana, dakle godišnje troši oko 480 hiljada eura, a profituje, sa dobrom berbom, i do tri miliona eura. Čista zarada solane, ako se gazdinski posluje iznosi i dva miliona eura godišnje. Pakovanje na kile, povećava vrijednost soli višestruko. Ali, oni su već nudili pakirnicu solani u Valoni i sve što se radi u zadnjih devet godina signal je da je cilj da se Solana proda i da se za ono što je u masovnoj vaučerskoj provatizaciji platilo 11 miliona, naplati deset, dvadeset puta više,” tvrdi Miranović.
U burnim razgovorima pred fabričkom kapijom, neskriveno je ogorčenje: “Solana je za Ulcinjane više od fabrike. Mi smo disali ritmom solane i berbe soli. Programi srednjih škola, smjerovi u Ulcinju planirani su spram potreba solane. To je uvijek bila porodica. Jer, solarstvo se voli.”
Ptice i priča o čovjekovom trajanju: Naravno, u priči o ulcinjskoj Solani, ptice su nezaobilazna tema. Ornitolog Borut Rubinič iz BirdInternational za Portal Analitika je ranije kazao da je Crna Gora za očuvanje biodiverziteta jedno od strateški najvažnijih mjesta na svijetu.
“Skadarsko jezero i delta Bojane sa solanom su kao luksuzni ‘pitstop’ za desetine miliona ptica tokom njihove migracije”, kazao je Rubinič, upoređujući ta područja sa uticajem i značajem ekonomije Hong Konga, Singapura ili Menhetna na svjetsku ekonomiju.
“Ovo je jedan od vitalnih dijelova planete. Taj ptičji migracioni put je široko područje, koje se u Crnoj Gori naglo sužava, i to zbog močvarnog područja jezera i solane, kao hiperproduktivnih mjesta za ptice, koja nemaju adekvatnu zamjenu“, objasnio je Rubinić. Neke od tih ptica na Skadarsko jezero i na Adu stižu sa Arktika, iz područja kao što je Novaja Zemlja, sa najsjevernijih tačaka svijeta.
Na solanama je koncentrisan dugi lanac ishrane, od najmanjih, nevidljivih planktona, do riba. Tu je hrana i dostupna i raznovrsna, što je i odlika riječnih delti, zbog miješanja slane i slatke vode.
Od 500 vrsta ptica regostrovanih u Evropi, na ulcinjskoj Solani prisutne su 252 vrste.
A priča o soli, uvijek je priča o čovjekovom trajanju kroz vijekove.Svima je poznata ona izreka da “svi putevi vode u Rim”. Neki od tih puteva, koji i danas postoje nosi ime upravo u čast soli (sale – so), Via salaria, jer se njime u Rim donosila jedna od najvažnijih namirnica, sa nekadašnjih Campus salinarus kod San Benedeto del Tronto, na jadranskoj obali. Manje je poznato da i Crna Gora ima svoj “put soli” koji je vodio preko Sutormana, Virpazara, uzvodno uz rijeku Orahovšticu, starim putem. Ni Podgoričankama sa početka prošloga vijeka nije bilo strano da se zapute, prvo do Plavnice, pa “vaporom” na drugu stranu jezera, da bi pješke prešle Sutorman, do Ulcinja, za onoliko soli koliko mogu ponijeti kući “na pleći”.
Solila su kroz istoriju bila važna strateška mjesta, za koja se i krv prolivala. “Trči kao ovca na solilo”, “Ne soli mi pamet!”, “So u more bacati (lud,besmislen posao)”, “Volim ga kao so u oči”, “Neslana šala”, “Vrag na tebi so gonio!” “Navalili k’o na solilo” “Tu se osoliti nećeš (ništa nećeš naučiti)”, “Da bi upoznao nekoga, treba sa njim vreću soli pojesti”…samo su neke od brojnih izreka koje svjedoče o stvarnoj i simboličkoj ulozi soli u ljudskom životu. Do nje se mukom dolazilo, pa su i gosti u nekim kulturama dočekivani sa hljebom i solju, kako bi im se ukazala čast.
Valja ponekad podsjetiti…
Komšije: U međuvremenu, da solane mogu biti itekako uspješna priča, pokazuju nam komšije.
U međuvremenu, Evropska banka za obnovu i razvoj pomogla je solanu u Valoni, koja je prošle godine imala berbu od 149 hiljada tona soli, a ide se na 220 hiljada tona, sa pomoći stručnjaka koje su doveli iz Italije i iz Španije. Novac koji je uložen u Valonu, osam miliona eura, Evropska banka nudila je ulcinjskoj Solani!
Istovremeno, kod komšija, u Hrvatskoj, Solana Pag osvojila je značajnu nagradu Zlatna bilanca za poslovanje u 2012. Njen vlasnik, Agrokor, uložio je u zamjenu skupog mazuta ekološki prihvatljivim energentom i mnogo jeftinijom – biomasom, koja se dobija otpadom iz šuma. “Naš je kupac naviknut na jadransku so”, kažu iz paške solane, “i to će mu biti obezbijeđeno!”
A naš kupac?I da hoće, teško može naći morsku so, pogotovo ulcinjsku, jadransku. Na rafovima u našim samoposlugama ima soli iz Tuzle, Ukrajine, iz Bjelorusije, Tunisa, Egipta (prepoznaje se po boji poput žutog šećera) …Samo nema ulcinjske! Da li će tako i ostati?
Gordana BOROVIĆ
