Biljana Jovićević rođena je 4. februara 1972. godine u Titogradu, gdje je provela sretno djetinjstvo i tinejdžerske dane. S početkom studija, ’90-tih godina je, kako kaže, u nevjerici i šoku gledala krvavi raspad zemlje „bratstva i jednistva“, čiji su sportisti u ekipnim disciplinama osvajali najsjajnija odličja na najvećim svjetskim takmičenjima, rame uz rame sa Amerikancima i Rusima.
Na njeno sazrijevanje jak uticaj je imao tata Vladimir, s izraženim interesovanjem za sve što se dešava u društvu i svijetu. Odrasla je s jakim antifašističkim uvjerenjima, te i danas vjeruje u „Liberté, égalité, fraternité“ („Sloboda, jednakost, bratstvo“). Ljude ne razlikuje po tome odakle su i ko su, već samo po tome da li su dobri ili loši. Osim prema partizanima, sevdalinkama i svim njenim vrhunskim izvođačima, te Vice Vukovu, tata joj je prenio i ljubav prema sportu. S ponosom ističe da se stečenim znanjem rado konfrontira muškaracima na temu sporta, posebno u poslednje vrijeme, i to kada je u pitanju Žoze Murinjo.U novinarstvu je od 1998. godine. Radila je tri godine na Radiju Crne Gore kao reporterka, voditeljka i urednica dnevnih informativnih emisija. Od septembra 2001. je izvještač iz Podgorice za Radio Slobodna Evropa, a od jula 2009. je stalni član redakcije tog medija u Pragu.
BUĐENJE
Šta vam nedostaje iz vremena kad ste bili dijete?
- Sezona vrcanja meda, svi najdraži bili su na okupu, neki od njih napustili su nas. Moj pokojni đed je bio pčelar, a moj tata med nije jeo, ali je cijelog dana radio na mašini za vrcanje, ujak nije volio kad ga pčela ujede... Moj omiljeni porodični ritual iz djetinjstva.
Šta najviše volite u tome što ste odrasli?
- Odluke donosim sama bez obzira da li su dobre ili loše. I kao adolescentkinja sam željela da me tretiraju kao odraslu osobu. Tata me, zapravo, tako i tretirao od 15-te godine.
Koji vaš talent nije došao do izdržaja?
- Pjevanje. Rado i često pjevam, kako pod tušem, tako i kad god se ukaže prilika - na druženju, samo za prijatelje ili nekoj fešti...
Koju svoju osobinu smatrate najgorom?
- Ima ih više. Izdvojila bih to što nijesam upornna pa često odustanem na pola puta do željenog cilja. Takođe, granica tolerancije mi je jako visoka... Ali, kad mi „pukne film“ - bježi od mene.
Šta najviše cijenite kod drugih?
- Čestitost.
U OGLEDALU
Kako bi se zvala vaša filmska biografija i ko biste voljeli da glumi Vas?
- Imam film o sebi! Moja prijateljica Sabina Čabaravdić je za moj četrdeseti rođendan uradila film o meni. „Glumila“ sam sebe.
Kako biste nekome, preko telefona, u pet riječi opisali sebe?
- Biljana, drago mi je, druželjubiva.
Kako biste sebe opisali da ste hrana?
- Nutela. Ukusna i zdrava. Šteti samo u prevelikim količinama.
Koju moć super junaka biste voljeli da imate?
- Ne fascinira me moć, samo je junaci u filmovima ne zloupotrijebe. Na žalost, veoma kvarljiva roba.
Sa kojom ličnošću starnom ili izmišljenom biste se zamijenili na jedan dan?
- Ponekad bih zaista izašla iz svoje kože, ali znam da se ne može.
SVAKODNEVNICA
Šta radite nedjeljom poslije podne ?
- Ručam kasno sa Pedrom, Sabinom i Gogom, šetam Zlatnom Prahom, naročito kad je vrijeme lijepo kao posljednjih dana. Proljeće je stiglo neuobičajeno rano za Prag, nadamo se da će i ostati. Hračane okupane suncem toplo preporučujem.
Koja Vam je pjesma uvjek u vrhu liste omiljenih?
- Oh, puno ih je. Volim muziku, neke od njih su: Lućo Dala - „Caruso“, Vitni Hjuston - „I Will Always Love You“, Miladin Šobić - „Đon“ i „Ašik Ajša“, Džiboni - „Oprosti“, Adele - „Set Fire to the Rain“, Mostar Sevdah Reunion – „Emina“ i „Čudna jada od Mostara grada“, Masimo Ranijeri - „Perdere l'amore“, Mia Martini - „Gli uomini non cambiano“, Ibrica Jusić - „Jubi san vašu kćer“, Meri Cetinić - „Potraži me u predgrađu“...
Koja knjiga, predstava, film je u posljednje vrijeme na Vas ostavila najsnažniji utisak?
- Među posljednjima sam čitala „Karneru“ Mija Popovića i „40 pravila ljubavi“ Elif Šafak, a trenutno čitam „Mali mi je ovaj grob“ Biljane Srbljanović. Sve su upečatljive. Uvjerljivo i snažno ispričanih tj. snimljenih „Dvanaest godina ropstva“. Potpuno je zasluženo dobio Oskara za najbolji film. Nenadmašan utisak mi je i dalje prošlogodišnji koncert Miloša Karadaglića u praškom „Rudolfinumu“, nakon „Skale“ u Milanu, važi za najbolju evropsku koncertnu dvoranu. Miloš je pet puta izašao na bis zahjevnoj praškoj publici koja ga je, oduševljena nagradila sa višestrukim „standing ovation“. Na kraju je svakom podijelio autogram, osmjeh, srdačnu riječ, fotografiju - trajalo je skoro koliko i koncert. Malo je reći da smo Dimo i ja, kao Crnogorci, bili ponosni. I sve naše prisutne kolege iz Radija Slobodna Evropa, bile su jednako ushićene. Nekako ubrzo, u „Rudolfinumu“ je svirao i najbolji svjetski pijanista Evgenije Kisin. Briljantan naravno... No, nije kao Miloš uspio da raskravi češke ljubitelje vrhunske muzike. Potajno mi je bilo drago. :-)
Gdje biste voljeli da otputuje?
- Italija, uvjek i bilo gdje. Istanbul takođe, ali trenutno bih voljela vidjeti Sijetl i San Francisko.
Koje prevozno sredstvo najmanje volite ?
- Autobus - mrzim njihov miris, pa onda metro. Ne volim biti pod zemljom, mada priznajem da je brz i praktičan.
DA TI KAŽEM…
Kome sve ispričate ?
- Nekolicini bliskih prijatelja. Ponešto ponekad zadržim za sebe.
Čemu se uvijek obradujete?
- Kseniji, Stevanu i Vladu, moje najveće ljubavi apsolutno. Djeca mog brata imaju prioritet u svemu.
Da li za nečim žalite?
- Zbog grešaka koje je teško ili nemoguće ispraviti.
Bez čega ne možete?
- Svoje porodice i prijatelja. Kako trenutno nijesam u Crnoj Gori, posebno cijenim Skajp. Olakšava kontakat sa svima koje volim, ma gdje da se nalaze.
Za što ste se posljednji put izvinili?
- Prijateljici Sabini, zbog kašnjenja na ručak. Nikad mi nije problem da se izvinim kada pogriješim. Naprotiv, normalno je.
SUMRAK
Koje tri želje biste tražili da Vam ispuni zlatna ribica?
- Šteta što ne vjerujem u njih.
Što je najteže što ste do sada uradili ?
- Prihvatila da sam u neke ljude pogrešno procijenila. Al’ tako je to, iz grešaka se uči.
Kada biste saznali da vam je ostalo samo tri mjeseca života kako biste ih proveli?
- Osim sa porodicom, potrudila bih se da se vidim sa svima koje mnogo volim, a sa kojima zbog svakodnevnih obaveza, jurnjave, daljine nikada nijesam provela dovoljno vremena, a željela sam.
Kako biste voljeli da umrete?
- U snu, poslije dana provedenog... Recimo u mojoj konobi na obali mora, sa najdražima, nakon što smo jeli ribu i pastu, pili vino, pjevali... Noćno brčkanje u moru... Odem na spavanje u sitne sate i - kraj.
Koji bi bio Vaš epitaf?
- Nema potrebe za tim.
PRIREDILA: K. ĆETKOVIĆ
