“Rodio sam se u Nikšiću 1950. Živeo sam na Mansardi u kući porodice Mrav (mravi radnici, mravi ratnici, mravi ćupovi, mravi graditelji lopte, vratari, lopovi, baštovani, suncobrani, robovlasnici, žeteoci). Budio sam se u jednoj velikoj sobi i gledao u svet ispucalog plafona. Bio sam muromant, a da to nisam znao. Među linijama na plafonu bila je figura žene bez glave. Završio sam osnovnu školu, a glavu žene nisam uspeo da pronađem. Celo detinjstvo igrao sam lopte. Lopte sam igrao u zoru, u podne, u ponoć. Po suncu, po kiši, po tuberkolozi, po snegu. Na ulici, na trgu, na travi, na dlanu. Među dečacima niko na ovoj kugli nije tako dobro igrao lopte. Gimnaziju sam završio, a glavu one žene nisam video. Diplomirao sam na Grupi za svetsku književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu. U onoj velikoj sobi na Mansardi ubila se moja majka. Odgurnula je loptu i ostala da visi među linijama na ispucalom zidu. Živim u Beogradu i navijam za Partizan"- napisao je Božo Koprivica, zakleti Jugosloven, pisac, autor knjiga „Volej i sluh“, „Kiš, Borhes, Maradona“, „Dribling“, „Samo bogovi mogu obećati“; partizanovac i najveći jugoslovenski „filozof driblinga i voleja“; dramaturg i najnovije predstave sarajevskog reditelja Dina Mustafića, Mali mi je ovaj grob - rađene po drami Biljane Srbljanović - koja je u beogradskom Bitef teatru premijerno izvedena 12. marta 2014, na jedanaestu godišnjicu ubistva prvog demokratski izabranog predsjednika Vlade Srbije, dr Zorana Đinđića.
„Rad na predstavi Mali mi je ovaj grob započet je u Sarajevu, čime su se svi članovi ekipe reditelja Dina Mustafića na neki način prećutno obavezali na jedno: da ne kalkulišu i da ne lažu; da rade srcem. I to po svaku cijenu“ - kaže Božo Koprivica u razgovoru za Portal Analitika. „Tokom tih nekoliko sarajevskih dana, uspjeli smo da razgovaramo sa poznatim bosanskohercegovačkim istoričarima; da posjetimo muzej, vidimo kostime i imitaciju revolvera članova Mlade Bosne; da stanemo u rekonstruisane stope Gavrila Principa... Što je, nesumnjivo, imalo i jak emocionalni odjek u svakome od nas. Ipak, moram da priznam da to što smo u Sarajevu i čuli i vidjeli nije mnogo promijenilo onu sliku koju sam, još kao dječak, stvorio o Gavrlu Principu.“
ANALITIKA: Kako ste vidjeli Gavrila Principa?
KOPRIVICA: Kao junaka vestern filmova koji, bez obzira na posledice, ide do kraja. O Principu, Mladoj Bosni i odjecima Sarajevskog atentata pričao mi je i stric, Jovan Koprivica, koji je, zajedno sa Brankom Ćopićem, tidesetih godina prošloga vijeka u Sarajevu završio Višu učiteljsku školu.
Nikada nisam razmišljao o nacionalnim identitetima, nije me interesovalo; međutim, mislim da nije slučajno porodica Gavrila Principa u Bosansko Grahovo stigla baš iz Crne Gore, iz Grahova. Uostalom, odatle su i jugoslovenski Če Gevara, Nikola Kovačević i komandant Treće crnogorske divizije, Sava Kovačević.
„Pogledaj,“ govorio sam Dinu Mustafiću, „svi promaše, samo Crnogorac pogodi metu!“
ANALITIKA: Eto, svako zlo dolazi iz Crne Gore!
KOPRIVICA: Da, ali crnogorsko zlo je šizofreno i, za razliku od drugih, obično plati sopstvenom glavom.
Jednom je moj najdraži profesor na grupi za Opštu književnost i teoriju književnosti beogradskog Filozofskog fakulteta, Vojislav Đurić – koga su studenti, ne bez razloga, zvali Zevs – tokom predavanja rekao kako se njegovi Kragujevčani najčešće bave književnošću i politikom.
„Ali se politikom bave na veoma mudar način“ – rekao sam.
„Kao i tvoji Crnogorci, Božo“ – odgovorio mi je.
„S tom razlikom, profesore, što moji, baveći se politikom, obično izgube glavu.“
Pa, pogledaj Gavrila Principa: siguran sam da on čak nije ni nišanio, nije gledao gdje puca. Bilo mu je dato. I on je to prepoznao.
ANALITIKA: Kako je prepoznao?
KOPRIVICA: Kao kada gledaš finale svjetskog prvenstva u fudbalu: sviraju penal i... Znaš da sve od tebe zavisi, da o svemu moraš sam da odlučiš. Ako zatreperiš ili posumnjaš, gotov si. Iako ti golman u tom momentu liči na nekakvo ogromno Raspeće, stojiš i... Daš gol! Eto, tako se namjestilo i Gavrilu Principu.
ANALITIKA: Da, samo što ovo nije bila fudbalska utakmica, niti pucanje penala, nego...
KOPRIVICA: Naravno da nije. Ali, ni Gavrilo Princip nije ulični ubica! Princip je junak. I epski i lirski. To što je pucao na Franca Ferdinanda trebalo bi posmatrati ne samo kroz činjenicu da su atentati na tirane - veoma česti u Evropi tog vremena – bili doživljavani gotovo kao šik, kao neka vrsta revolucionarne mode, nego i kroz nešto što je istorijski fakat: Princip je pucao u okupatora. Pucao je u zlo. I pucao je zato što mora. Pucao je kao samuraj, kao Jugosloven: „Po nacionalnosti Jugosloven.“
ANALITIKA: Tiranoubistvo, objašnjavao je Vladimir Dedijer.
KOPRIVICA: Tako je... Iako niko ne spori vezu Mlade Bosne sa budućom Crnom rukom, jednom od najmračnijih i najzločinačkijih organizacija koja, nažalost, još uvijek nije ugašena, mora se znati da je, za razliku od Crne ruke, ideja Mlade Bosne bila čista. Nisu željeli nikakvu Veliku Srbiju; žaljeli su Jugoslaviju, o kojoj su, mnogo prije tih mladića, sanjali najveći umovi Južnih Slovena. U tom smislu, Principov pucanj bio je kapisla za stvaranje Jugoslavije. Na neki način, riječ je o estetici inata.
Mladobosanci su bili ljudi svog vremena: mladi, radoznali, strastveni. Dimitrije Mitrinović je, recimo, bio svjetski vagabund; lutao po Evropi, bio prijatelj evropskih komunista, intelektualaca, slikara... Ostalima je skrenuo pažnju na Volta Vitmena, koga su kasnije prevodili i koji je, uzgred, morao biti - partizan.
ANALITIKA: Kako to?
KOPRIVICA: Vitmen je partizan po energiji, po elanu. I nije čudno da su ga Maldobosanci voljeli.... Čovjek koji prepozna svoj trenutak je nezadrživ. A takvi momenti su rijetki. Volt Vitmen je, vjerujem, sebe hvatao u njima.
Danilo Ilić je prevodio Augusta Strindberga, bavio se pozorištem. Bili su pomalo i - dendi. Pogledaj im kostime! Princip je volio da se lijepo obuče, što je, vjerovatno, crnogorski gen. U kavani Kairo igrali su bilijar...
ANALITIKA: Uporedo sa Vitmenom i Strindbergom, Mladobosanci su odrastali i na epskim junačkim pjesmama.
KOPRIVICA: Gavrilo Princip je volio Njegoša. Posebno stihove: „Al’ tirjanstvu stati nogom zavrat...“
Možda bi i u tome ovdašnji „tumači istorije“ mogli da potraže odgovor na pitanje – ko je bio Gavrilo Princip, šta je bila Mlada Bosna... Ne volim naknadna tumačenja, neuvažavanje konteksta; kao ni zanemarivanje činjenice da je ulog tih mladih ljudi bio ogroman: glava!
ANALITIKA: „Uvažavanje konteksta“ vam, pretpostavljam, pomaže da objasnite i zašto su devedesetih u Sarajevu obrisane stope Gavrila Principa?
KOPRIVICA: Mogu da razumijem tu vrstu ogorčenosti, naravno. Biljana Srbljanović je navela da je, tokom te sramne opsade Sarajeva, Bajro Gec sopstvenim tijelom i životom Muzej Mlade Bosne branio od onih koji su, iritirani velikosrpskim zloupotrebama i naknadnim tumačenjima Principovog pucnja, htjeli da ga unište. Gest Bajra Geca je herojstvo jednako Principovom.
Mislim da bi Principove stope trebalo vratiti. Kakav spomenik Ferdinandu?! Jer, ako je išta Jugoslavija, to su Gavrilo Princip i Mlada Bosna.
ANALITIKA: U kom smislu?
KOPRIVICA: Najiskrenijem i najčistijem... U komadu postoji scena u kojoj Nedeljko Čabrinović – kao dvadesetogodišnjak; već zatvorenik i na samrti - mašta o moru. A Jugoslavija je, po mom osjećanju, san o Mediteranu. Evo, pogledaj: u Crnoj Gori se razlikuju oni koji mogu da vide more...
ANALITIKA: Vidi li se more iz Nikšića, iz Ljubljanske ulice u kojoj ste odrasli?
KOPRIVICA: Vidi. Naročito sa vrha stepenica koje vode do manastira. Željko Cerović i ja smo odatle gledali more. Željko je svirao violinu, bio muzički obrazovan...
Trg u Nikšiću, genijalni projekat arhitekte iz Trogira, Josipa Sladea, je mediteranski. Na tom trgu sam, još kao dječak, naučio šta u pozorištu znači mizanscen.
ANALITIKA: Kako ste naučili?
KOPRIVICA: Pamtiš li da se na trgu - ali ne prema tebi, prema Hrvatskoj ulici, nego prema Varteksu, prema kući Šćepovića i lijevo od Kavaja, pored knjižare - nalazila novinarnica, prodavnica novina?
ANALITIKA: Pamtim... Sjećam se te trafike; tu sam ocu kupovala novine.
KOPRIVICA: Fernando Pesoa ima divnu pjesmu o trafici. I Borhes... Antologija trafika?! Nije loša ideja... U svakom slučaju, trčeći iz Karađorđeve prema trgu, do te trafike da kupim Politiku – a naročito sam to volio da radim dok je padala kiša – vodio sam zamišljenu loptu driblajući zamišljene protivnike. Tada sam razumio da izlazak na nikšićki trg zahtijeva određeni način ponašanja: on je svojevrsna pozornica na kojoj uvijek imaš utisak da te neko gleda. Sa terase, sa vrha neke od tih kuća na jedan boj složenih u finom redu, odakle hoćeš... I to je scensko shvatanje biografije.
U Nikšiću – gradu iz koga nosim i radosti i ožiljke - naučio sam da i smrt ima pozorišnu dimenziju, svoju dramaturgiju…
ANALITIKA: Kako ste to otkrili? Kada?
KOPRIVICA: Rano… Kada u Nikšiću neko umre – baš kao kod Bergmana – centrom grada prolazila je povorka na čijem su se čelu nalazila kola sa kovčegom. Po tome koliko se građana priključi povorci mogla si da vidiš da li je pokojnik bio cijenjen. Ponekad bi za kovčegom išla samo njih dvojica; ostali su stajali sa strane i posmatrali ih nijemo.
U Nikšiću je živio Milić Obrenović, fotograf. Fotografiju je studirao u Švajcarskoj… Kada bi dolazio da izjavi saučešće, štap bi, sjećam se, ostavio ispred kapele, pomalo teatralno skinuo šešir, poklonio se. Taj ritual je bio…
ANALITIKA: A vaš ritual igranja lopte na trgu? Osim sa zamišljenim protivnicima, jeste li sa još nekim igrali lopte?
KOPRIVICA: Jesam, i to sa sinom doktora Jovićevića, koji je, iako prilično loše, volio da igra lopte. Živjeli su na trgu, iznad biblioteke... Jednom sam igrao i sa dječacima iz Hrvatske ulice. Sjećam se, svi su prolaznici stali i gledali me kako igram.
Mirko Kovač je pričao kako je u Nikšiću igrao glavomet sa Nikolicom Mijuškovićem, najboljim nikšićkim fudbalerom ikada, velikim šahovskim talentom, šarmerom i gospodinom. Nikolica Mijušković je jedan od onih ostrva u Nikšiću koje ti je uvijek drago da sretneš. On je Mediteran!
ANALITIKA: Odakle vam ta tolika ljubav prema fudbalu?
KOPRIVICA: U djetinjstvu, fudbal je za mene bio neka vrsta potrage za drugim prostranstvima... U to vrijeme, u Nikšiću je malo ko imao televizor. Naš susjed, Rnjez, Hercegovac, obućar, imao je radio. Iz radnje bi, pored zvuka čekića, do nas često dopirale lake italijanske arije: popravljali su cipele i pjevali.
ANALITIKA: Eh!... Gotovo kao u filmovima italijanskog neorealizma!
KOPRIVICA: I jeste. Sjećam se da sam 1956. kod naših susjeda, obućara Rnjeza, slušao radio-prenos finala Kupa Jugoslavije: Partizan – Radnički. Iako je Partizan gubio 3:0, trener Partizana, Ilješ Špic - čudesni Mađar koji je i napravio taj veliki klub - jedini je znao da ništa nije gotovo i da je pobjeda moguća ako se pokrene čuvena Partizanova navala: Milutinović, Valok, Bobek, Zebec... Na kraju, Partizan je dobio 5:3.
Nije slučajno da sam prije svega u životu, prije azbuke, znao sam napamet tim reprezentacije Mađarske iz 1954: Grošič, Buzanski, Lorant, Lantoš, Božik, Zakarijaš, Budai, Hidegkuti, Kočiš, Puškaš i Cibor. Onda Brazil od 1958, ta opsesija Južnom Amerikom: bilo je nečeg opijajućeg u tom ritmu... Pa Holandija...
ANALITIKA: O Partizanu da i ne govorim.
KOPRIVICA: U Nikšiću si nekada mogla da nađeš mnogo navijača Partizana. I Dinama. Ili, recimo, Hajduka iz Splita. Čisto tako, iz estetike. Riječ je i o superiornost sredine. Jer onda nisu samo lokalni pisci, nego i Dis i Kamov i Tin Ujević i Mihajlo Lalić...
Davno sam govorio na nekoj književnoj večeri u beogradskom domu kulture Braća Stamenković; bilo je posvećeno Miroslavu Toholju. Govorio je i Marko Vešović... U jednom momentu sam vidio Mihajla Lalića. Nosio je kačket. Prišao mi je, misleći da sam portir. Bio sam povrijeđen i čitavu noć smišljao kako da mu pokažem koliko je pogriješio.
„Sviđa mi se vaša apotekarica Nina Karevska; posebno opis njenih očiju: kao da se čudi“ – rekao sam mu, konačno.
Pa, neka vidi šta znam, šta sam čitao, mislio sam...
„To je knjiški opis, to ne valja!“ – odgovorio je Lalić.
Kasnije sam u novom izdanju Lalićeve knjige tražio Ninu Karevsku „sa očima kao da se čudi". Naravno, tog opisa nije bilo.
ANALITIKA: Kada ste govorili o estetici, o superiornosti sredine... U međuvremenu se, nažalost, to negdje izgubilo. Ne mislim na Nikšić, mislim na Crnu Goru: često imam utisak da su Crnogorci sebi dovoljni...
KOPRIVICA: Ta vrsta zagušljivosti i zatvorenosti odgovara jedino onima koji nemaju drugog načina da se pokažu. Ako nisi u stanju da se oduševiš nečijim radom – bez obzira na to odakle dolazio - nečijom pameću, ljepotom, čime hoćeš, onda je to odlika provincije. A Crnogorci nikada nisu bili provincijalci. Nisu ni mogli biti, budući da im je uvijek i svuda bilo tijesno. Vazda su išli i osvajali. Ali ne u smislu da nešto dobiju, nego: idem da postanem Marlon Brando! I - postajali su.
Najbolji jugoslovenski odbojkaš, Skale Gvozdenović je iz Vardarske ulice, iz Nikšića, otišao u Sarajevo i za tri mjeseca postao reprezentativac Jugoslavije. Što nije bilo lako. Imao je vitmenovsku energiju, otmenost u želji da pobijedi. Nedavno sam ga vidio u Subotici i ostao zapanjen kada sam čuo da nikada nije dobio nagradu grada Nikšića. Izvini, onda niko ne bi trebalo da je dobije! Čak ni Mirko Kovač! I to sada, posthumno.
ANALITIKA: I Mirko Kovač je tako otišao.
KOPRIVICA: Kovač je otišao iz Nikšića, iz kuće Zirojevića i postao svjetski pisac. Sjećam se, pričao mi je kako se, kao đak nikšićke gimnazije, nervirao zbog toga što nikada nije mogao da dobije peticu iz srpskohrvatskog, kod profesora Vlada Mijuškovića.
„Odličan stil, dobar ritam, jezik perfektan...“ – govorio mu je Vlado Mijušković. „Nažalost, promašena tema. Kovač, trojka!“
A Kovačev dolazak u Beograd... To nije bilo siromaštvo; bilo je - gladovanje.
ANALITIKA: Mirko Kovač to opisuje u knjizi „Vrijeme koje se udaljava“.
KOPRIVICA: Bolestan sam od te knjige, od tog Kovačevog suočavanja sa smrću, od načina na koji joj gleda u oči... Kao da kaže – evo, idem...
Iz Kovačeve sobe u Rovinju vidjelo se more. Mora da se vidjelo i iz kuće Zirojevića... Jednom je gledao te brodice na moru...
„A neko ih gleda poslednji put“ – napisao je.
Duboko svjestan da je taj „neko“ zapravo - on. Bolestan sam od tog gospodskog, samurajskog, od tog strašnog pogleda u smrt mog prijatelja, Mirka Kovača.
Ne znam zašto, sjetih se rečenice koju je nacistički gaulajter Beča i šef Hitlerjugenda, Balduh fon Širah, odgovarajući na pismo ženi u kome mu ona saopštava da su njihova djeca gladna i u zakrpama, napisao iz zatvora. Fon Širah pominje neki koncert u Lisabonu.
„Ono što je bilo lijepo među nama stoji kao pomorandža...“
Na poslednjem beogradskom Sajmu knjiga govorio sam o romanu Vrijeme koje se udaljava.
ANALITIKA: Rekli ste da se stidite što su u Srbiji danas na vlasti oni zbog kojih je Mirko Kovač devedesetih morao da napusti Beograd.
KOPRIVICA: Stid je estetska kategorija... A ta politika jeste otjerala Kovača. Ona je ubila i Zorana Đinđića. Budući premijer, Aleksandar Vučić je, prije samo dvije godine, svojeručno, preko table na kojoj je pisalo Bulevar Zorana Đinđića, preljepljivao slike ratnog zločinca, Ratka Mladića! A danas formira nekakve blasfemične komisije i istražuje političku pozadinu atantata! Predsjednik Srbije, Tomislav Nikolić je, dva mjeseca prije tog 12. marta poručio da „ako neko u narednih mesec ili dva sretne Zorana Đinđića, neka mu kaže da je i Tito pred smrt imao probleme sa nogom“. Uoči atentata, Mirjana Marković je pobjegla u Moskvu, a Vojislav Šešelj u Hag. Šešelj je sve vrijeme najavljivao „krvavo proeće“ u Srbiji. Znao je šta se sprema.
ANALITIKA: A, eto, ispade da je znao samo Vojislav Šešelj...
KOPRIVICA: Svi su znali. Svi! Baš kao što su, vijek ranije, znajući da je vojska pukovnika Apisa već uletjela u Dvor i da baš u tom trenutku kolje, Beograđani sjedjeli na Terazijama i, zajedno sa tadašnjim ruskim veleposlanikom, Čarikovim, čekali da budući Crnorukci ubiju i sa terase bace izmasakrirana tijela kralja Aleksandra Obrenovića i kraljice Drage. O tome piše Dragiša Vasić.
Ali, nisu problem Vučić, Nikolić, Ivica Dačić; problem su prevrtljivci koji ih podržavaju. Ti polučenici bivših „disidenata!“... Samo zato što smo imali farmerke i žvakaće gume, rugali smo se Rumunima koji imaju Konstantina Brankuzija, Ežena Joneska, Emila Siorana! Sa Rumunima koji imaju Hadžija! Rugali smo se i Česima. A znaš li za nekog jugoslovenskog Jan Palaha? U Čehoslovačkoj ih je bilo više.
Jednom sam stajao na mjestu gdje se zapalio Jan Palah... Kada je mirnije vrijeme, čovjek bi poželio da se i sam polije benzinom i zapali.
ANALITIKA: Bez velike štete?
KOPRIVICA: Nikakva štata!... O Mađarima da i ne govorimo. Išli su na tenkove, dok smo mi ovdje - šetali. I obično imali rezervni varijantu: šetam, ali poznajem ministarku kulture Nadu Popović Perišić. Tako su kod nas izmišljeni disidenti... Mirko Kovač mi je pričao kako su visoki policajci za pojedine pisce govorili: a, ima odličan rukopis! Jer su dostave pisali rukom.
ANALITIKA: U drami Mali mi je ovaj grob Biljana Srbljanović povezujete ubistvo Franca Ferdinanda i atantat na Zorana Đinđića.
KOPRIVICA: Ne mogu da se složim sa tezom Biljane Srbljanović da je riječ o istom metku. Nije! Naprosto, to su dva toka. Da nisu, Gavrilo Princip bi zaista bio terorista; mali, ulični ubica bez lica. Koji ne bira. A lice Gavrila Principa je otvoreno, nema masku. Najzad, ubistvo Franca Ferdinanda nije bilo inspirisano na isti način na koji je to bilo ubistvo Zorana Đinđića.
ANALITIKA: Ali iza oba ta ubistva stoji ista mračna organizacija o kojoj ste već govorili.
KOPRIVICA: Tačno! Nažalost, tu apisovsku politiku živimo i danas: zločinačka kontrola svega i svakoga iznad je pojedinca, institucija, iznad države. Ona je, kažem, ubila Zorana Đinđića. I o tome ne vrijedi raspravljati. Kao što ne vrijedi raspravljati ni o tome da je „isti metak" ubio Franca Ferdinanda i Zorana Đinđića. Nije! Uostalom, zar ubice Zorana Đinđića nisu bile uvjerene u to da će im i taj zločin proći nekažnjeno?
Reditelj predstave, Dino Mustafić je i taj dio komada dobro pročitao.
ANALITIKA: Kako?
KOPRIVICA: Kao čovjek koji je isto zlo osjetio na svojoj koži. Mislim na opsadu Sarajeva.
Čim je opsada počela, htio sam da se preselim u Sarajevo. Spriječile su me porodične okolnosti, znaš... Ima divna pjesma Izeta Sarajlića...
ANALITIKA: „Tamara se još rodila nije...“
KOPRIVICA: Ne ta, Tamara; druga... Brat Izeta Sarajlića, Ešo Sarajlić, ubijen je u fašističkom zatvoru na ostvu Mamula. Izet Sarajlić je napisao pjesmu o tome kako su njegovi roditelji svake godine odlazili u Herceg Novi i svih petnest dana sjedjeli na klupi, na onom hercegnovskom šetalištu koje gleda na ostrvo Mamula, gdje im je umoren sin. Kada god odem u Sarajevo, imam slično osjećanje. I stid zbog toga što, tokom opsade, Beograd nije organizovao marš do Sarajeva. Naprosto, to je bila obaveza. I ljudska i svaka druga.
ANALITIKA: Osim u Beogradu i Sarajevu, predstava Mali mi je ovaj grob igraće se i u Zagrebu?
KOPRIVICA: I na Brionima.
„Kakav je to Gavrilo Princip u tenisicama“ – pita se, čujem, Rade Šerbedžija.
A zašto ne bi bio „u tenisicama“?! Riječ je o savremenoj priči, ne o Gavrilu Principu kao o nekakvom seljačetu iz Bosanskog Grahova. Jer, ako je Princip seljače iz Grahova, šta je onda Ivo Andrić? Seljače iz Dolca?! A Danilo Kiš, šta je on? Provincijalac sa Cetinja? Ili Garinča, došao iz neke brazilske bestragije?... Nije to važno. Važan je dar, talenat.
KOPRIVICA: Kažu da Gavrilo Princip nije bio naročito talentovan.
KOPRIVICA: Sudeći po stihovima koji su ostali... Zvuči pomalo naivno. Ipak, Princip je znao da rimuje, što znači da je imao sluh. Osjeća se ritam. I vidi se da bi bio...
ANALITIKA: Centarfor Partizana?!
KOPRIVICA: Sigurno je dobro igrao lopte, to sam htio da kažem. Uostalom, jedan od najboljih centarfora Partizana, Mustafa Hasanagić, imao je kafanu u ulici Gavrila Principa. A golove je davao iz voleja.
„Mora da si izmislio to o Hasanagiću“ – smijao se kasnije Predrag Lucić.
Nisam. Takve stvari ne izmišljam.
Ima još nešto: majka jednog od najvećih jugoslovenskih fudbalera, Milana Galića, bila je obećana Gavrilu Principu. A Milan Galić, centarfor Partizana, dao je najbrži gol u istoriji jugoslovenskog fudbala: u 28. sekundi, na utakmici Jugoslavija - Bugarska. Loptu mu je dodao Branko Zebec.
Abdulah Sidran, ima dvije genijalne pjesme o Gavrilu Principu koje govore o onome što možda nedostaje ovoj predstavi.
ANALITIKA: O čemu?
KOPRIVICA: O Principovom strahu...
Davno sam sa Žunjom posjetio Terezin, zatvor u kome je Princip umro. Tokom Drugog svjetskog rata, nacisti su, ne slučajno, na tom mjestu napravili koncentracioni logor... Obilazeći Terezin, razmišljao sam o tjeskobi koji je Princip morao da osjeća.
„Bolesna je ovo žudnja, /ali mrtav, znam, /pucaću od zdravlja“, kaže veliki jugoslovenski i bosanskohercegovački pjesnik, Abdulah Sidran... Princip je znao šta radi, bio svjestan šta ga čeka. A to je užas, tragedija koju mnogi namjerno ne žele da vide.
ANALITIKA: Razmišljate li o tome kako će vaša predstava biti prihvaćena u Jugoslaviji?
KOPRIVICA: Ne. Dok smo je radili, nismo razmišljali o tome kako će se kome svidjeti, šta će reći Beograd i Zagreb, a šta Sarajevo. Umjesto toga, pjevali smo Bilećanku.
„Sred pušaka, bajoneta...“
I – Konjuh planinom.
A hoće li razumjeti... Malo je Jugoslovena... Nestali su. Ali, ako je ostao jedan ili, nekom srećom, njih dvojica ili trojica, jugoslovenska ideja neće umrijeti. Zašto? Zato što Jugoslavija ne može da umre. I zato što ću ja umrijeti u Jugoslaviji.
ANLITIKA: Kako?
KOPRIVICA: Lijepo! Ako nisam mogao da biram gdje ću se roditi, mogu gdje ću umrijeti. To ti je kao u ljubavi: uvijek nešto preostaje...
Tamara NIKČEVIĆ
