Neupadljivi tonovi zidova bež boje, na njima slike sa pejzažima, portretima, police sa knjigama... Soba u kojoj se ispituju ljudi na poligrafu više liči na neki kutak biblioteke nego na mjesto gdje se ispituju ljudi osumnjičeni za teška krivična djela. Iako nije moguće čuti šum iz susjednih prostorija ili hodnika, jer je kancelarija zvučno izolovana, u ovom prostoru ne postoji ništa što bi proizvodilo nelagodnost kod ispitanika. Takva atmosfera, naravno, nije slučajna: ispitivanje na poligrafu mora da se obavljati bez ikavih spoljnih ometanja, u višesatnoj izolaciji, bez uzurpiranja ili zvona mobilnog telefona.
Poligrafsko ispitivanje se vrši isključivo za potrebe MUP-a, radi rasvjetljavanja krivičnih djela, poput ubistava, teških razbojništva, otmica, silovanja... Ispitivanje nije obavezno: ni sudovi ni tužilaštvo ne mogu natjerati osumnjičenog da se podvrgne poligrafskom ispitivanju, ukoliko to ovaj ne želi. Potrebna je pismena saglasnost kako bi se krenulo u proceduru.
- Ne možete prisiliti nekog da bude ispitan na poligrafu, dobrovoljost mora postojati, što znači da ispitanik potpisuje da pristaje na primjenu poligrafske metode. U praksi, veoma mali broj ljudi odbija testiranje, kaže u razgovoru za Portal Analitika, poligrafista Dražen Aničić.Njegov posao je, prosto rečeno, da utvrdi da li neko govori istinu ili ne. No, otkrivanje istine zahtjevan je posao, pun izazova jer, kaže sagovornik Portala Analitika, dobija lepezu novih informacija koje mora uklopiti u dalju istragu i pravilno ih interpretirati. Preko puta njega ne sjede uvijek krivci, već i nevini ljudi; ponekad je neophodno da se ispitivanjem otkloni sumnja ili pronađu novi tragovi koji će dovesti do onih koji su na posredan ili neposredan način zaista upleteni u izvršenje nekog krivičnog djela.
-Da, pomažemo i da se otkloni sumnja; nekoga eliminišemo kao izvršioca, nalogadavca ili umiješanog u događaj. Ljudi na različite načine budu povezani sa krivičnim djelom. Upravo je poligraf instrument pomoću kojeg otklanjamo sumnje i dolazimo do podatka u kom pravcu treba dalje da se istraga kreće, objašnjava Aničić.Stare metode ne zakazuju: Danas je u upotrebi poligraf gdje se reakcije očitavaju, zapisuju na kompjuteru. Svi podaci prikupljeni tokom godine mogu stati - na jedan CD. Ranije se koristio analogni poligraf, poput onog što smo gledali u filmovima: iglica ispisuje rolnu papira, a nalaz podsjeća na traku kao kada se radi EKG srca. Međutim, i dalje je validno sredstvo rada. U Japanu, recimo, kao dokaz na sudu dostavljaju upravo ovaj papir, direktno sa očitavanja, jer se smatra najrelevantnijim dokazom, zbog mogućnosti malverzacije na kompjuteru. Ali, to nije jedina prednost starih dobrih metoda.
-Kada se radilo na analognom poligrafu, ispitanik je odmah znao da je pao na testiranju, jer je u trenutku uzbuđenja, kada mu se postavilo nezgodno pitanje, iglica grebala po papiru. Nakon što to vidi, ispitanik je sam dalje proizvodio neželjene reakcije, koje dodatno pojačavaju sumnju u njegovu nevinost, pa je na neki način, olakšao ispitivaču posao, priča Aničić.Na poligrafu se mjere fiziološke promjene kod ispitanika: krvni pritisak, puls, znojenje, disanje, kao i promjene oksidacije krvi u kapilarima. Sve su to radnje koje nijesu pod uticajem centralnog nervnog sistema, već - vegetativnog.
-Čovjek ne može taj dio mozga da drži pod kontrolom. To su funkcije koje se prate tokom postavljanja pitanja i na osnovu promjena možemo na posredan način da ustanovimo da li govori istinu ili ne, objašnjava poligrafista Aničić u razgovoru za Portal Analitika.
Već saznanje da vas neko ispituje na poligrafu nosi određenu dozu nelagodnosti i neprijatnosti. U tom slučaju, ispitanik će biti sve vrijeme pod tremom, sve i da je „čist kao suza“. Ali, poligrafista zna da odredi kada je to stanje prisutno zbog osjećaja krivice, a kada zbog samog ispitivanja.
-Ne postoji nijedna reakcija koja je karakteristična samo za laž. Ispitanik može na isti način da reaguje na neku drugu stresnu situaciju. Upravo je poenta u tome da pravi set pitanja koji mu se postavi proizvede reakciju koju želimo. Kada ispitanik ima tremu, ona je jednaka tokom cijelog razgovora, a kada mu se postavi nezgodno pitanje, reakcija je svakako burnija, govori sagovornik Portala Analitika.
Ko ne može da se testira: Test se sastoji od kombinacije tri seta pitanja: ona koja su direktno u vezi sa događajem, uopštenog karaktera, počev od „bezazlenih podataka“ tipa gdje je rođen, i treći set komparativnih pitanja, kada se mjeri reakcija u odnosu na pitanja koja su prva postavljena, da bi se utvrdilo da li ispitanik govori istinu. Kombinacija svega navedenog čini poligrafski nalaz.
- Ne postoje testovi koje možete dati svim ljudima, već se pitanja prilagođavaju na osnovu mentalnog sklopa ispitanika i na osnovu toga na koji način je ili može biti povezan sa krivičnom djelom, kaže Aničić.Na poligrafu se ne smiju testirati maljotnici, trudnice, lica pod uticajem alkohola i narkotika. Njihov nalaz nije validan, a ispitivanje ne smije da se obavlja sa licima kod kojih pitanja mogu da izazovu stres. Laici Aničića često pitaju da li je metoda bolna: odgovor je kratak i jasan – ne.
-Sama primjena metode je neinvazivna, ne narušava zdravlje, ne nanosi bol. Ljudi me često pitaju da li prolazi struja kroz tijelo; to apsolutno ne stoji, dodaje sagovornik Portala Analitika.
Ispitivanje se vrši uvijek jedan na jedan: poligrafista je u trenutku ispitivanja sam sa osumnjičenim. Da ih ne bi prekidali u poslu, moraju se zaključati vrata od prostorije. Budući da se na stolici mogu naći i kriminalci koji su počinili teška ubistva, nije baš nekad prijatno ostati sam u sobi. No, Aničić kaže da se ne plaši i da se do sada nije dešavalo u praksi da dođe do fizičkog kontakta.
Dokaz na sudu: U Crnoj Gori i u ex-YU zemljama poligrafski nalaz se ne koristi kao dokaz na sudu, već isključivo za predkrivični postupak za potrebe policije. U drugim zemljama, to je validni i relevantni sudski dokaz.
- Kao dokaz smatra se u SAD-u, Češkoj, Japanu, Belgiji, Poljskoj, Izraelu, Mađarskoj, mnogim zemljama Evropske unije... Kod nas poligrafski nalaz još uvijek nije dokaz na sudu, a hoće li biti izmjena u krivičnom zakonu, još uvijek se ne zna. Ali da naglasim, isti poligrafski instrument i metodu koristimo i mi i inspektori u SAD-u, kaže Aničić.
Kako podvlači sagovornik Portala Analitika, upravo na poligrafu se - stvaraju dokazi i značajno pomaže istrazi.-Nije potrebno da nalaz ide na sud, jer ako putem poligrafa, od deset lica svedemo sumnju na jedno, pa uspijemo da dobijemo informaciju gdje se, na primjer, nalazi pištolj iz kojeg je pucano, učinili ste ono što je veoma važno za istragu, kaže Aničić.
Poligrafski zapis je, prema njegovim riječima, stopostotna vjerna slika stanja čovjekovog organizma. Ako se neko usudi da vara na poligrafu, to će se odmah vidjeti na kompjuteru, a u najvećem broju slučajeva se utvrdi da je ispitanik koristio alkohol, neku psihoaktivnu supstancu ili sredstvo za smirenje, kako ne bi imao burne reakcije. Ali, napore koje ljudi čine da bi sakrili istinu, poligrafista odmah vidi.
Dovitljivi kriminalci: U posljednjih osam godina urađeno je skoro dvije i po hiljade ispitivanja, što je oko 300 na godišnjem nivou. Ispitivanje traje sat do sat i po vremena. Aničić kaže da bi olakšavajuća okolnost bila kada bi inspektori sa terena odmah doveli osumnjičenog da se testira, jer ne bi imao vremena da se pripremi, kao ni za „dovitljive“ metode varanja poligrafa.
Sagovornik Portala Analitika priča da je mašta osoba koji dolaze na ispitivanje nepresušna. Stavljaju ekser u cipelu, kako bi proizveli bol; čak su se jedno vrijeme pojavile glasine o tabletama, na kojima jasno piše da su za poligraf.
- Često se podvrgavaju griženju jezika ili zaustavljaju disanje. Ali, sve se to jasno vidi na ekranu. Na primjer, imali smo slučaj kada je ispitanik meditirao i zaustavio disanje. Mi smo odmah vidjeli na poligrafu da on uopšte ne diše, očitala se samo ravna linija, prepričava Aničić zanimljive situacije sa posla.
Nije poligraf jedini način da naš sagovornik utvrdi da li neko govori istinu. Tu je i neverbalna komunikacija, koja čini 70 odsto razgovora, a koja takođe odaje čovjeka. Na pitanje da li je tačno su oči ogledalo duše, Aničić odgovara da u toj narodnoj izreci, ima dosta istine.- Da ima istine u tome govore najnovija istraživanja. Postoje posebne kamere koje snimaju širenje i skupljanje zjenica, ali taj postupak je još u eksperimentalnoj fazi. To je svojevrstan pokušaj nauke da utvrdi da li čovjek govori istinu ili ne. No, za sada nema bolje i pouzdanije metode od poligrafa, kaže poligrafista Aničić.
Ispitivanje putem poligrafa trebalo bi da se koristi isključivo za potrebe MUP-a. Svaka druga namjena blati struku. Putem poligrafa, jasno, čovjeka možete ispitati šta god poželite. Ali, to treba da se koristi za ravjetljavanje krivičnih djela, a svaka upotreba van toga je – nemoralna.
U poslu je upoznao različita lica, pričao sa ljudima čija djela ni u najluđoj mašti nije mogao da zamisli. Na pitanje da li mu nekad u snovima ožive slike koje gleda u stvarnosti, sagovornik kaže da se to sada ne dešava, ali da je bilo prisutno tokom početka karijere.
-Ne sanjam te ljude. Jedino se to dešavalo kada sam radio na Odjeljenju za ubistva, na krvnim deliktima, odgovara sagovornik Portala Analitika.
Jasno, i pored toga što je profesionalac i spreman na sve, i dalje je – čovjek. Kaže da ga, manje više, ništa ne može iznenaditi. Ljudima baš ništa nije strano i sve može da se dogodi. To ne znači da opravdava radnje, već da ih razumije.
-Nakon višedecenijskog rada u kriminalistici, došao sam do zaključka da ljudima ništa nije strano: kriminalci se ne rađaju, nemaju karakteristična fizička obilježja, već ih situacije stvaraju. Najveći problem u ovom poslu je kada ispitanik na poligrafu racionalno opravdava krivično djelo koje je počinio, bez trunke griže savjesti. Ljudi polaze od pretpostavke da svi imamo slične moralne svjetonazore. Međutim, takvi profili osoba će svoje djelo opravdati i argumentovati. Upravo u tim situacijama je caka struke: prepoznati put do istine i iznijeti je na vidjelo, zaključuje u razgovoru za Portal Analitika Dražen Aničić, poligrafista.Aleksandra STANKOVIĆ
