„Možda paradoksalno, ali u svim tim tipičnim i poznatim crnogorskim podjelama, na zelenaše i bjelaše, na dvije crkve i dvije matice, dvije akademije, dupla udruženja, podjelu na sjever i jug, na dvije masonske lože čak, najmanje mi se učinila oštrom upravo međuetnička podjela“, kaže za Portal Analitika poznati novinar Goran Milić, koji je za Al Džaziru (Al Jazeera) uradio serijal od 11 epizoda o Crnoj Gori. Prva epizoda ide večeras, u 21,30.
“Sve u svemu, donosimo vam tehnički odlične snimke s tri kamere u standardu Al Jazeere, bezbroj pojedinosti o sretnim, uspješnim ili nesretnim, ogorčenim Crnogorcima, puno odgovora na pitanje "jeste li znali?", uz neizbježno rangiranje po ukusu i mirisu lokalne gastronomije. Sjednite pred ekran i uživajte, doznat ćete puno o jednoj izrazito lijepoj zemlji”, kaže Milić u najavi za novi serijal njegove “Alkemije Balkana”, posvećen Crnoj Gori.
U razgovoru za Portal Analitika, otkriva da je snimanje trajalo samo 21 dan – od 1. do 21. oktobra prošle jeseni, a da mu je dominantan osjećaj - da je Crna Gora jedna izrazito lijepa zemlja.
„Iz mog iskustva, to je jedna od dvije, sa Hrvatskom, najljepše zemlje u Evropi“, smatra jedan od najpoznatijih novinara bivše Jugoslavije, koji je do danas uspio da se uzdigne iznad svih međunacionalnih, ideoloških i drugih ovdašnjih podjela.
Serijal o Crnoj Gori uslijedio je nakon emitovanja serijala o Bosni i Hercegovini.
Dakle, zgodna prilika za uočavanje specifičnosti i razlika između dvije zemlje.
„U Bosni i Hercegovini svakako su izraženije međuetničke podjele. Rekao bih, takođe, da BiH nema tu državnu hijerarhiju upravljanja, što Crna Gora ima, a što je, smatram, značajno, voljeli to ili ne. No, s druge strane u Bosni su ljudi manje razmaženi. Spremni su da rade i za deset eura dnevno, što u Crnoj Gori nije slučaj. Ako se u Bosni i Hercegovini podigne kakav industrijski pogon, odmah ćete naći skromnu i produktivnu radnu snagu, pogotovo ako je proizvodu osiguran plasman.
Dakle, što se tiče ekonomije, budimo objektivni, smatram da je gore nego u Bosni, osim poljoprivrede. Ali, smatram da crnogorska poljoprivreda ima veliku perspektivu i da će se dići, nešto i zahvaljujući državnoj pomoći. To će biti, smatram, veliko iznenađenje.
Što se, pak, stranih investicija tiče, Crna Gora je ubjedljivo prva u regionu, treća u Evropi. Problem je kako naći adekvatnu, tržipno educiranu radnu snagu. Tu sam doznao, od pamentnih ljudi i iz više izvora, da se Crna Gora u narednih 10-15 godina mora spremiti za veliki priliv stanovnika“, uočava Milić ovdašnje specifikume.
Milić je za potrebe serijala intervjuisao oko 120 ljudi u Crnoj Gori – od čega najmanje političara. „Razgovarao sam sa samo nekoliko političara, zatim sa pet-šest univerzitetskih profesora, sa ekspertima za religiju, vjerskim vođama, profesorima, studentima, poljoprivrednicima, pjesnicima, muzičarima, istoričarima, sportašima, među kojima i sa Savićevićem, rukometašicama, vaterpolistima... Razgovarao sam sa Rusima koji žive u Crnoj Gori, sa mnogim tamošnjim zanimljivim ljudima, hroničarima događaja, sa nizom mladih duhovitih ljudi – o tome što ih žulja ...Vidjeli smo što sve treba vidjeti na primorju i na sjeveru Crne Gore. Posjetili velike, fantastične investicije u Kumboru, Tivtu, Budvi, Bečićima..
Učenici podgoričke gimnazije „Slobodan Škerović“ ispunili su za nas jedan upitnik sa deset pitanja o tome što bi radili sa iznenada dobijenim velikim novcem, o zdravlju, porodici, vrijednostima, o tome što misle kakva je Crna Gora država, i te ćemo odgovore citirati u svakoj emisiji“, najavljuje sagovornik Portala Analitika.
„Da, dojmilo me je to što je dovoljno prodati nešto babovine, da bi se dobro živjelo deset godina.“
Milić kaže da nije doživio neka pretjerana iznenađenja onim što je vidio i zatekao, osim što je Podgorica sasvim drugačija od Titograda u kojem je '68. Godine služio vojsku.
„Naravno, bilo je šala i opklada. Recimo, da li ću uspjeti da se popnem uz one stepenice do mauzoloja, da li ću sjesti na onu kotu iznad mosta na Đurđevića Tari. Jeste interesantno kada ti pričaju da je kačamak star hiljadu godina, a kukuruz je stigao u Evropu tek iz Amerike. Zanimljiva je ta potreba za pozicioniranjem u današnjici preko događaja u prošlosti. To je ono što veoma karakteriše Crnu Goru. Kreneš u priču sa konobarom, a on počne o kralju Nikoli“, priča Milić.
On smatra da su stereotipi o nekim narodima uglavnom tačni, pa tako i oni o Crnogorcima.
„Narodi su, jednostavno, različiti. Ni bolji ni gori jedni od drugih. Neke su osobine formirane iz određenih razloga, istorijskih okolnosti i mnogo čega drugog. Upoznao sam mnogo zanimljivih mladih ljudi, koji su spremni da rade i dva posla, da se uporedo obrazuju, i da sve to ne smatraju hendikepom. Oni na svom primjeru pokazuju kako život može biti lijep u lijepoj zemlji. Imamo jednu violinistkinju iz Bara koja je svakoga dana u pet ujutro išla vozom u Podgoricu, da vježba violinu. Njena je priča prava životna lekcija, a nije ćerka ni ministra ni milionera.“
To što je 11 epizoda urađeno za samo 20-tak dana, Milić ne smatra posebnim poduhvatom.
„Bitno je da se dobro pripremite. Imali smo 100-120 snimanja plus kadrovi raznih ljepota. Ni na jedno snimanje nismo zakasnili, sve je štimalo. Imali smo po pet snimanja dnevno u prosjeku.“
Uz par opaski za kraj o današnjem novinarstvu, Milić kaže da je nedostatak ideja, inventivnosti i inicijative uočljiv među mladim novinarskim naraštajima.
„Oni misle – što ću ić' na Cetinje, ili u Rožaje. A teme su im pred očima. Ima, vidim, u Podgorici, spomenik jednom Azerbejdžancu, pa ulica nazvana po šeiku. Što smeta o tome napraviti reportažu? Pa priča o Gusinju, iz kojeg se iselilo pet puta više ljudi nego što u njemu živi“, kaže poznati novinar.
On najavljuje da će dio serijala biti prezentiran i na engleskom jeziku, moguće i za američko područje, tako da će serijal nesumnjivo imati veliki odjek.
A onda – u nove projekte i poduhvate – sa serijalima o drugim bivšim jugoslovenskim republikama.
G. Borović
