- „Tako je moralo biti“ je Nušićeva klasična, građanska drama – melodrama, koja oslikava tadašnje društvo. On je bio očaran Ibzenom u to vrijeme i napisao je ozbiljan komad po narudžbini Narodnog pozorišta iz Beograda za cjelovečernju dramu. A kada je Egon Savin saznao za konkurs i kako je nastala drama, to mu je dalo krila da drastično skrati komad – dodao je on za Portal Analitika.
Podsjećajući da je predstava već igrana u beogradskom Narodnom pozorištu prije četiri decenije, Ćetković je potcrtao dugovječnost verzije u režiji Savina, koja se igra već osam sezona. Dalje dodaje kako su Savin i glavna glumica, Anita Mančić, „dobili sve nagrade koje postoje na ovim prostorima za ovu predstavu“.
Uz Ćetkovića i Mančić, glumački ansambl gostujućeg teatra činili su još Branka Petrić, Jelena Petrović, Nebojša Dugalić, Miloš Anđelković, Jelena Angelovski, Ana Stanković i Ivan Pantović, kao i tri doajena srpske – i regionalne – glumačke scene: Miodrag Radovanović, Predrag Ejdus i Mihailo Janketić.Nadovezujući se na Ćetkovićevu priču o jedinoj Nušićevoj drami, Radovanović ovaj dramski tekst poredi sa „najsjajnijim francuskim melodramama“ sa „vrlo čudnim obrtima“ i kaže:
- Ovo je predstava u kojoj mi uživamo, pravo da vam kažem. Ima nekoliko smiješnih scena, nekoliko komičnih trenutaka od kojih nije mogao da pobjegne ni sam Nušić.
S njim je saglasan Janketić, koji smatra da to zahtijeva „delikatan pristup predstavi, jer je štivo koje je vreoma klizavo“.
- Tu se može jako brzo skluznuti u šmiru, neistinu, preforsiranu glumu, pa samim tim i traženje smijeha od publike gdje, u ovom slučaju, ne pripada i nije odlučujući.
Radovanović kaže kako i njih, aktere komada, priča veoma dotiče. Prisjeća se kako su mu, nakon premijernog izvođenja, kolege, a naročito koleginice „dolazili u glumački salon i plakale i ridale toliko dirnute“.
- A to znači da određena dubina tu postoji. Jer, da je bilo sve površno, ne bi hrlili da nam na takav način čestitaju – potcrtava Radovanović, a Janketić dodaje:
- Ja ovu predstavu zovem „damskom predstavom“, jer nema ni jedne dame koja se na kraju ne rasplače gledajući je. Ali, što je najvažnije, mi ovu predstavu igramo sa velikom radošću. U Beogradu je igramo jedanput mjesečno. Zato sada, kada su se zaređala ova tri igranja - u Tivtu, Herceg Novom i, sada, u Podgorici – to je baš zgodno ispalo.
Predrag Ejdus, takođe željan igranja ovog komada, dodaje još jednu dimenziju Nušićeve drame, koja je, po njemu, „savremen komad zato što, u suštini, otvara žensko pitanje“, što je u ono vrijeme bilo dosta hrabro u jednoj relativno konzervativnoj sredini.
- Zato je Nušić, možda, danas interesantniji nego za ondašnju publiku. Egon Savin je jako dobro pronašao žanr: ovo jeste melodrama, ali i drama koja par ekselans tretira žensko pitanje iznutra, u jednoj građanskoj sredini – zaključuje Ejdus.
Na kraju, bilo je neizostavno vratiti se u prošlost pune dvije decenije i podsjetiti se premijernog igranja „Princeze Ksenije od Crne Gore“ na Velikoj sceni CNP-a, u kome je Janketić tumačio ulogu kralja Nikole.- Ja sam se, prosto, zapanjio kad su mi rekli da ima 20 godina o premijere! Nekako je tipično za ljude moje dobi da hoću da usporim godine, ali one se zalaufale, pa idu sve brže i brže – kazao je on preplavljen emocijama i dodao:
- Sjećam se da je na Cetinju bio veliki snijeg, preko pasa. A to je bila predstava koju je publika mnogo, mnogo voljela. Na nekoliko mjesta kada kralj Nikola, star i iznemogao, izjavljuje konačno ljubav svojoj ženi - što je Crnogorcima bilo stidno - u publici su se čuli uzdasi, jecaji... Kao i u ovoj predstavi – zaključio je Janketić.
K.J.
