Crnogorac čiji je revolucionarni naučni izum zadivio svijet

Učesnik u našem istraživanju čija je ruka amputirana, Denis, zamišljao je kako da zatvori šaku. Dok je njegov mozak zamišljao tu radnju, mišići u predjelu šake su počeli da se aktiviraju; u tom momentu elektrode su registrovale signale mišića, mi smo ih dekodifikovali u kompjuterskom programu i - pomjerili robotsku ruku. Naš najveći uspjeh je što smo uspjeli da stimulišemo nerve i učinili da Denis prvi put – osjeća da zatvara šaku. Sve se to dogodilo u nevjerovatnih 100 milisekundi, priča ekskluzivno za Portal Analitika, dr Staniša Raspović, mladi naučnik iz Crne Gore koji je sa svojim timom napravio prvu bioničku ruku namijenju za rehabilitaciju osoba sa neuralnim oštećenjima.

Priča o novom nučnom izumu - bioničkoj ruci - udarna je vijest svjetskih medija: legendarni BBC, njemački Špigl, italijanki RAI, francuski AFP, ali i mnogi drugi objavili su kratak video zapis tehnološkog čuda koje zadivilo svijet. U timu evropskih naučnika jedan od ključnih ljudi je - dr Staniša Raspopović, naše gore list.

Dr Staniša Raspopović rodom iz Danilovgrada , školovao se prvo u Beogradu, kasnije na prestižnim univerzitetima u inostranstvu. Ovaj tridesetogodišnjak je strpljivo koračao ka cilju: da tehnološka čuda i holivudske mašine - koje smo do sada gledali samo u filmovima „Terminator“ ili „Ja, robot“ - oživi u svakodnevnom, stvarnom, životu.

Put ka uspjehu bio je, kaže, trnovit, ali uzbudljiv. Sa ponosom ističe da je njegova porodica iz Crne Gore, otac iz Danilovgrada, majka iz Andrijevice. Osnovnu školu i Matematičku gimnaziju je završio u Beogradu, odatle se otisnuo u svijet, prvo u Italiju.

Svi putevi vode u Rim: "Pred kraj srednje škole, situacija u zemlji je bila katastrofalna i onda sam sa porodicom odlučio da odem u Italiju. Aplicirao sam za italijansku državnu stipendiju i dobio je, zbog dobrih rezultata u školi. Taj prvi period života u inostranstvu je bio dosta nezgodan, jer je stipendija pokrivala osnovne troškove, dovoljna tek za hranu i spavanje. Ali, to me je natjeralo na razne divne životne avanture, koje rado prepričavam, jer se nijesmo libili da radimo kao perači suđa ili nosači piza", priča svoja prva studentska iskustva u razgovoru za Portal Analitika dr Staniša Raspopović.

Nakon čeličenja na poslovima koje je morao da radi kako bi sebi obezbijedio džeparac, a koja su dio svakog puta koji vrijedi preći, Staniša Raspopović je krenuo uzlaznom putanjom; njegovi novi "dodatni poslovi" postajali su drugačiji: prvo je davao časove matematike, da bi već na četvrtoj godini fakulteta uveliko pravio web sajtove. Na osnovnim studijama se usavršavao u elektrotehnici, a za magistraturu je izabrao polje biomedicinskog inžinjeringa.

-Pred kraj studija sam dobio ponudu da pohađam još jedan master u Barseloni. Bilo je veoma zanimljivo, uzbudljivo, prvi put smo radili eksperimente sa pacovima. Nakon usvajanja znanja i vještina, uspio sam da otvorim vrata za evropski doktorat, koji je imao svoje djelove u Italiji, Švajcarskoj i Španiji, priča ovaj skromni mladi naučnik, koji sada može da se pohvali da radi na najboljim tehnološkim institutima.

Raspopović je trenutno istraživač i predavač na Švajcarskom institutu za tehnologiju u Lozani i Biorobotičkom institutu Scuole Superiore Sant’Anna u Pizi. Istražuje oblasti neurorehabilitacije, neuroproteze i robotiku.

Kako je sanjao da će pomoći čovječanstvu: Da su robotika i neurorehabilitacija polje na kojem je htio da se specijalizuje, shvatio je na trećoj godini fakulteta. Ideja se rodila, kaže, slučajno. Jednog, sasvim običnog, studentskog dana, naišao je na strani časopis u kojem je bio objavljen intervju sa brazilskim profesorom, koji je u Sjedinjenim Američkim Državama radio na projektu robotske ruke koje su majmuni pomjerali moždanim impulsima.

- Kada sam pročitao intervju, bio sam oduševljen. Tada sam shvatio da želim da se usavršavam na tom polju. Odmah sam potražio gdje se nude master programi iz te oblasti. Uslijedila je posjeta Bostonu, timu koji vrhunski radi na kontroli misli robotske ruke, prepričava Raspopović u razgovoru za Portal Analitika svoj put do stvaranja prve bioničke ruke.

Nije prošlo mnogo vremena Raspopović je uradio projekat, koji finansira Evropska unija, a čiji je glavni cilj da, kako kaže, pomogne čovječanstvu. Najinteresantnija stvar je što su, prvi put u ovoj oblasti, uspjeli da nadmaše Amerikance, koji su imali više novca, ali očigledno nedovoljan broj stručnjaka ili, možda, kvalitetnih ideja.

- Imao sam sreću da budem dio grupe, u Švajcarskoj i u Italiji, koja je radila na integrisanom evropskom projektu za razvoj najsofisticiranijih bioničkih ruku. Prvi put u istoriji tog tipa mikro tehnologije, Evropljani su uspjeli da urade nešto prije Amerikanaca. To je zaista nevjerovatno, imajući u vidu da oni za istraživanja godišnje odvajaju oko 820 miliona dolara, a Evropa svega tridesetak miliona. Konstantno nas zovu da pitaju kako je moguće da se to dogodilo, oduševljeno priča Staniša, koji ne želi da sve zasluge preuzme na sebe i napominje da je dio jednog izvanrednog tima.

Više godina je sa svojom ekipom posvetio izradi bioničke ruke, projektovanju odgovarajućih kompjuterskih softvera i svega što je bilo potrebno da ovaj eksperiment zaživi. Sadašnji uspjeh o kojem bruji svijet je, kaže, živi dokaz da se muke i naporan rad isplate, te da je volja ta koja kod ljudi pravi razliku u uspjehu.

- Pored vođa projekta, u timu su inžinjeri i ljekari. Vođa inžinjerskog je direktor italijanskog instituta, profesor Mićera,, sa kojim sada radim, i Paulo Maria Rosini, ljekar i profesor na Univerzitu u Rimu. Sa mnom radi grupa od četvoro inženjera, koji su najbliži u timu. A sve to ne bi bilo moguće bez pomoći Njemaca koji su, pod kontrolom profesora Štiglica, napravili mikroelektrode, objašnjava Raspopović šemu timskog rada, u kojoj se svačija uloga zna i svako čini neprocjenjivi i nezamjenljivi dio mozaika.

Eksperiment koji je pomjerio granice nauke: Dosadašnje proteze koje su koristile osobe sa amputiranim šakama bile su, kako objašnjava Raspopović, dosta nezgodne i nedovoljno prilagođene ljudima koji moraju da ih nose. Najveća zamjerka je bila ta što oni nijesu mogli da – osjećaju stvari kada ih dotaknu.

-Moj kolega je to odlično opisao: stare proteze su kao traktor - upališ, on ide, zatvoriš i zaustaviš se. Ne postoji način da se sa njima radi nešto iole sofisticiranije, a iznad svega, ne dozvoljavaju osobama da osjećaju to što rade. To je razlog zašto se te proteze ne koriste i ljudi ih probaju nekolika dana i odustanu, kaže Raspopović i dodaje da je to bio glavni razlog da se upuste u avanturu stvaranje bioničke ruke, koja je pružiti ljudima ono što im je najdraže - osjećaj dodira.

- Mi smo otvorili preostale nerve, koji se nalaze u predjelu ruke i u njih stavili mikroelektrode. Onda smo se putem mikroelektroda povezali sa kompjuterskim programima. Elektrode se stavljaju na preostale mišiće. Denis, učesnik u našem istraživanju čija je ruka amputirana, razmišljao je kako da zatvori šaku. Dok je on zamišljao tu radnju, mišići u predjelu ruke su počeli da se aktiviraju. U tom momentu elektrode registrujue signale mišića; mi smo ih dekodifikovali u kompjuterskom programu i pomjerili robotsku ruku. Naš najveći uspjeh je što smo uspjeli da stimulišemo nerve i učinili da Denis prvi put – osjeća – da zatvara šaku, slikovito objašnjava Raspopović kako su uspjeli da učine da pacijent sa amputiranom rukom, prvi put vještačku ruku pomjera i osjeća.

Dok se ruka zatvara, čitaju se vještački senzore sa ruke i paralelno se stimulišu nerve, kako bi pacijent imao osjećaj da pomjera ruku.

- Sve se to događa u manje od 100 milisekunde, niko ne može da opazi zakašnjenje i sve se odigrava u realnom vremenu, dodaje Raspopović, naglašavajući da će se bionička ruka uskoro testirati na četiri pacijenta, veći broj mjeseci. Njena upotreba je projektavana na minimum pet godina, maksimum rada je - petnaest. Naravno, to je tek početak usavršavanja ovog fascinantnog naučnog izuma.

No, nije ovo jedina oblast u kojoj Raspopović istražuje. Uporedo se bavio i protezama za kičmu, kojima će se, veli, ipak više posvetiti nakon završetka ovog eksperimenta, budući da je sve vrijeme i energiju uložio u stvaranje bioničke ruke.

Nauka je zavodljiva ali i skupa: Istraživanje i pomjeranje granica nauke zahtijeva znanje, vrijeme, trud. Ali i - novac. Da bi nastavio da se usavršava na polju robotike, biće potrebna velika novčana sredstva.

- Mislim da ćemo i dalje raditi na ovom projektu, ali to dosta zavisi od finansiranja. Znamo da i sama Evropska unija, koja ih finansira, ne stoji baš najbolje. Istraživanja su strašno skupa. Sama izrada robotske ruke košta oko 50.000 eura, bez novčanih naknada inženjerima i drugih neophodnih troškova, objašnjava mladi naučnik poteškoće sa kojima se susreću naučnici širom svijeta.

Međutim, on je ipak u prednosti, jer živi u svijetu gdje cijene naučna dostignuća. Kako ističe u razgovoru za Portal Analitika, rad u inostranstvu je lakši ako se bavite naukom, jer se brže dolazi do sredstava a uslovi su daleko bolji od onih u kojima njegove kolege sa ovih prostora rade. No, ako valjana ideja postoji, tvrdi mladi naučnik, ona će ipak pronaći put do izvora finansiranja.

- Znam da sa beogradskog ETF-a pišu evropske projekte i sarađuju sa nama, iako su skromnih materijalnih mogućnosti. Glavni ovdašnji problem je, takoreći, mentalni sklop. Imam utisak da se ovdje naučnici ne trude dovoljno da dođu do projekata, iskren je Raspopović.

Uz veći napor i volju, do novca se može stići, ako imate šta da ponudite. A da bi i ponuda bila veća, jasno je svima da se nauka mora popularizovati među mladim ljudima i predstaviti kao polje koje vrvi od mogućnosti i čeka na nove ideje i mlade snage i umove.

- U današnje vrijeme, nauka je viđena kao nešto mistično, kao da nije dio društva. A nauka i tehnologija jesu sve ono što čini esenciiju današnjeg društva. Jako je bitno za svaki narod da daju dovoljno značaja i poleta novim generacijama, koje će imati mogućnost da vide šta je to što se danas istražuje. Sve te stvari su pristupačne, a mislim da su festivali nauke i njena popularizacija upravo zato vrlo bitni, smatra Raspopović.

Staniša je svojim primjerom pokazao da znanje i vještine probijaju sve barijere. Ukoliko imate ideju i znate kako da je realizujete, uspjećete, na kojem god parčetu kontitenta da se nalazite. On će u anale istorije ući kao jedan od ljudi koji je pomjerio granice nauke i svijet oko nas učinio boljim za one kojima je najpotrebnije.