Rođeni Kotoranin, koji živi u Hrvatskoj i radio sa Zagrebačkom filharmonijom, Orkestrom HNK iz Rijeke, Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, Operom Narodnog pozorišta u Sarajevu, prvi put je dirigovao Crnogorskim simfonijskim orkestrom, i to na sceni nacionalnog teatra u Podgorici.
Za njega je to bilo iskustvo prepuno emocija na koje, kaže, ne može da naiđe kada radi sa drugim ansamblima. Pojašnjava da je glavni razlog tome to što je CSO „orkestar u povojima“, što se tiče tradicije i iskustva.
- Nezavisno od toga, puno mladih ljudi u njemu upravo sada ima karakteristiku koju teško dobijete od profesionalnih orkestara sa puno iskustva. To je taj mladalački zanos, polet. Osjetio sam da žele da uče od mene, da im prenesem svoje znanje. Taj zanos je meni bio bitniji nego koliko traje proba, kada je pauza, kolika mi je plata... Mi smo živjeli s muzikom! S profesionalnim orkestrima se teško to dobije, jer ti ljudi imaj velike obaveze; ne želim to da napadnem, nego da opravdam. Ovdje je prednost što ima puno mladih kojima je trenutno bitno samo to da imaju probu jer to vole, žele da rade. A i starije kolege su takve. Radosno smo muzicirali sve vrijeme tih proba. I to je, vjerujte, blagoslov – kaže Homen.
Tokom rada sa CSO na sinoć izvedenom programu, koji su činili uvertira za Figarovu ženidbu Volfganga Amadeusa Mocarta, Koncert za čembalo i orkestar Karla Filipa Emanuela Baha i Italijanska simfonija Feliksa Mendelsona, maestro kaže da su uspostavili poseban prisni kontakt i „stopili se sa djelima“.- Osnova nas muzičara je da ponizno priđemo tim velikanima koji su to napisali. A ja sam probao – i brzo uspio – članovima orkestra na početku da objasnim tu poniznost, da osjete uživanje u onome što su ti velikani napisali, da bismo mi to reprodukovali, a ostali slušali. Jer, ta muzika je nešto prekrasno, nešto što je privilegija i nešto u čemu treba uživati!
On podsjeća i zbog čega je privilegija biti muzičar, kada se u svakom poslu teško može uživati.
- Ta muzika, blagoslov emocija, na neki način ulazi direktno u vene. Ako to ne osjetimo, promašili smo cilj. Svaki momenat u kome sviramo makar jedan ton - ton koji je izašao iz srca, duše Mendelsona, Mocarta ili Baha – mi mu dajemo život, a to onda osjeti i publika. Po velikom pljesku, mislim da smo prenijeli naš unutrašnji zanos prema toj muzici na publiku, da su ga oni apsorbovali i onda nam ga vratili u obliku pljeska.
I, zaista, publika je s oduševljenjem pozdravila dirigenta CSO na kraju svakog djela (pa i dionica izvedenih djela). A imala je i zašto, jer je mogla da čuje interesatna, različita i, dijelom, zahtjevna djela s kraja 18. i početka 19. vijeka. Orkestar, iako u smanjenom obimu, očigledno je prihvatio sugestije Homena i zvučao, praktično, bez greške. Posebnu čar večeri svakako je dao Egon Mihajlović. Zahvaljujući ovom izuzetnom muzičaru, svjetski priznatom i poznatom kada se govori o ranoj muzici, u Podgorici smo čuli izuzetno izvođenje Hamburškog koncerta. Naravno, CSO je svoju ulogu odlično ponio, pa su solista i pubika zaista mogli da se opuste u slušanju ovog djela.Maestro Homen, pak, ističe da ne poznaje ovdašnju koncertnu publiku i kako ona reaguje.
- Vidim da je ovaj koncert veoma dobro posjećen i to mi je drago. Lično, mnogo mi je značio koncert ovdje, jer sam – na neki način – patriotski vezan za mjesto rođenja, moj Kotor, pa onda i cijelu Crnu Goru. Za mene ovaj koncert nije samo jedan u nizu, koje održavam u Zagrebu i šire. Ovaj koncert je imao poseban naboj, jer mi je stalo da se dokažem. I mislim da sam uspio. Što se mene tiče, zadovoljan sam i srećan. I, moram iskreno reći, ponosan što sam dirigovao Crnogorskim simfonijskim orkestrom.
A na pitanje da li ćemo ga, onda, uskoro ponovo vidjeti u Podgorici ili, možda, rodnom Kotoru, Homen s oduševljenjem kaže da je raspoložen za bilo koji način saradnje „kojim može da pomogne dalji razvoj kulture u Crnoj Gori“.
- Mislim da je kultura jedan od najbitnijih elemenata prilikom saradnje između, prvo – dva čovjeka, pa onda dva naroda, nacije, država i, na kraju, cijeloga svijeta. Ona je univerzalni jezik, jezik ljubavi. Ako ga govorimo ispravno, sa jasnom dikcijom, onda će nas svi razumjeti. I svi ćemo imati jednu istu želju: da budemo u miru i srećni jedni s drugima – zaključuje Homen.
K.J.
Foto: CNP/D.Miljanić
