Glasilo britanske poslovne elite Ekonomist ocenjuje da bi konflikt između radnika i robota mogao da bude sličan snažnom pokretu ludista koji su početkom 19. vijeka u Velikoj Britaniji, čija privreda je tada naglo osavremenjena poslije otkrića parne mašine, uništavali nova fabrička postrojenja sa ciljem da očuvaju posao i radna mjesta.
Ekonomisti univerziteta u Oksfordu Karl Benedikt i Majkl Ozborn, na čije se istraživanje poziva "Ekonomist", ističu da će 47 odsto profesija, u realativno bliskoj budućnosti, biti automatizovano, a riječ je prvenstveno o izradi raznih vrsta finansijskih izvještaja i obračuna, pisanju tehničkih tekstova i drugim zanimanjima koja obuhvataju "bijele kragne".
Benedikt i Ozborn tvrde, osim toga, da će čak i danas nezamjenljivi taksisti širom svijeta biti zamijenjeni, kroz približno 30 godina, pametnim vozilima - robotima. "Ubice" taksista, u vidu prototipova robotizovanih automobila, već se kreću putevima Kalifornije.
Britanska privreda je, uprkos naporima ludista, brzo napredovala, a u razdoblju od posljednje trećine 16. vijeka, kada se bilježi početak industrijske revolucije, do 1875. uvećala vlastitu produkciju za tri puta, a zatim je utrostručena tokom narednih stotinjak godina, podsjeća "Ekonomist", uz napomenu da su realni prihodi građana Velike Britanije od početka nove ere do 1570. godine porasli svega dva puta.
Stručnjaci koji tvrde da nagla robotizacija u proizvodnji i uslugama neće izazvati potrese na globalnom tržištu radne snage, vjeruju da će brz rast produktivnosti omogućiti znatno veće zarade zaposlenih i rast profita kompanija, što će otvoriti put za nova ulaganja i uvećanje zaposlenosti. Pesimisti, međutim, kažu da prethodna istorijska iskustva pokazuju da industrijska revolucija, u najrazvijenijim kapitalističkim zemljama, nije bila samo jednostavna zamjena ljudskih ruku mašinama, već je to bilo i razdoblje pravog socijalnog sloma i krize.
Osnovni uzrok te socijalne krize bila je činjenica da su u vrijeme industrijske revolucije snažno porasle potrebe za kvalifikovanom radnom snagom, dok je veliki broj proizvodno nedovoljno obučenih ljudi ostajao bez posla. Još gore od toga je što i obučeni radnici, kako je pokazalo istraživanje eksperata Univerziteta u Harvardu, nisu imali opipljive koristi od naglog tehnološkog unapređenja proizvodnje.
Takav zaključak potvrđuje i podatak da u Velikoj Britaniji, tokom perioda 1750. do 1850. godine, zarade radnika nisu, imajući u vidu i realan rast cijena, uopšte povećane, jer je skok proizvodnje i produktivnosti tada bio ograničen na svega nekoliko industrijskih grana. Tek pri kraju 19. vijeka rast zarada zaposlenih u industriji i drugim djelovima britanske privrede počeo je, usljed znatnog porasta produktivnosti rada, opipljivo da raste, što znači da je put do boljitka za široke slojeve stanovništva u uslovima naglog usavršavanja proizvodnje, bio dug i trnovit.
Takve promjene omogućile su, prema riječima američkih naučnika, da se kapitalistička društva, krajem 19. i početkom 20. vijeka korenito promjene, nakon što su državne vlasti preduzele efikasne mjere kako bi omogućile velikom broju građana da pronađu radna mjesta, povećaju obrazovni nivo - u početku srednjeg, a kasnije i visokog.
Realno gledano, do pravog procvata najvećih svjetskih ekonomija došlo je, ipak, tek nakon Drugog svjetskog rata, a automatizacija koju sada doživljava svijet, razvija se po istom scenariju kao i industrija 18. i 19. vijeka, navode eksperti i napominju da je tokom protekle tri decenije udio ljudskog rada u proizvodnji na globalnom nivou opala na 59 odsto, sa prethodnih 64 procenta.
Treba, osim toga, imati u vidu da se sada nezapolenost nalazi na "opasnom nivou u većini razvijenih zemalja", piše "Ekonomist" i kao primjer navodi da je u SAD 2000. godine posao imalo 65 odsto radno sposobnih ljudi, dok je sada njihov broj manji za pet-šest procenata.
U SAD realna plata zaposlenih, računajući inflatorna kretanja, ne raste već četiri decenije, a isti slučaj se u minulih desetak godina bilježi u još dvije visokorazvijene zapadne ekonomije - britanskoj i njemačkoj, tvrdi "Ekonomist" i prenosi zaključak eksperata koji misle da je do toga došlo jer ljudski rad postaje sve manje tražen i važan u poređenju sa
Profesor Pariske škole za ekonomiju Tomas Piketi izražava bojazan da će u uslovima nagle robotizacije imovinska nejednakost u svijetu postati "užasavajuća".
Piketi kao primjer navodi procjenu da bi u SAD, u uslovima naglog rasta produktivnosti i robotizacije, svega jedan odsto žitelja mogao da "zahvati" više od polovine bruto domaćeg proizvoda te sada vodeće svjetske ekonomije.
Takvi procesi nagle koncentracije bogatstva u rukama šačice najimućnijih ljudi vidljivi su, kako navodi antropolog Londonske škole ekonomije Dejvid Greber, čak i u državi socijalnog staranja za kakvu još važi Švedska u kojoj se mnoga radna mjesta sada čuvaju zbog namere vladajuće klase da spriječi eventualne socijalne buntove.
IZVOR: TANJUG
