-Kada govorimo o našem društvu gotovo da je konstanta da oni koji su više okrenuti vladajućem establišmentu, čitaju novine pod državnom kontrolom i prate elektronske medije pod državnom kontrolom. Opozicioni dio društva, okrenut je medijima koji imaju više kritičan odnos prema ideologiji na vlasti. Svugdje u svijetu je tako. Ali za nas je suštinsko pitanje, zašto čitamo samo ono što želimo da znamo i zašto vjerujemo u ono što zadovoljava naše viđenje stvarnosti, što nas kao misleća bića uspavljuje? Kako se odnosimo prema informaciji koja bi trebalo da utiče na naš odnos prema realnom i našu satisfakciju u društvu u kojem obitavamo, kaže Damjanović u razgovoru za Portal Analitika.
Isidora Damjanović magistrirala je na Interdisciplinarnim magistarskim studijama u Univerziteta umjetnosti u Beogradu, Odsjek za teoriju umjetnosti i medija. Uskoro završava doktorske studije na Fakultetu političkih nauka u Podgorici. Živi u Podgorici i zaposlena je u Centru savremene umjetnosti gdje rukovodi kulturno-umjetničkim programom.
ANALITIKA: Kako biste ocijenili medije u Crnoj Gori?
DAMJANOVIĆ: Koncentracija inostranih medija sa raznovrsnim sadržajem, ekskluzivnim informacijama, intrigantnim pričama, skupim scenografijama, atraktivnim vizuelnim identitetom, vrši veliki pritisak na medije u Crnoj Gori čiji su budžeti limitirani a difuzija ograničena na gledalište manje od milion ljudi. Koga će interesovati emisija o kuvanju, u nekakvom skučenom prostoru, snimana s jednom ili dvije kamere, kad je dostupan program 24Kitchen u kojem učestvuju svjetski priznati kuvari, snimani u atraktivnim enterijerima i destinacijama, kamerama koje su zadnja riječ tehnike, u kadrovima u kojem svako jelo izgleda kao čarolija...
Televizijama, generalno, nedostaje više produkcije, više domaćeg igranog programa, dokumentarnih priča, zabavnih, dinamičnih emisija, istraživačkih poduhvata a da to nije samo Goli otok i „svjetske zavjere protiv Crne Gore“. Za televiziju su imperativ kreativni ljudi. Nisam sigurna da ih u značajnom broju ima u našim televizijskim kućama. Informativnom programu definitivno nedostaje više dopisnika iz inostranstva. Ponekad se stiče utisak da međunarodne vijesti kreira samo jedan čovjek, jer skoro u svakom TV dnevniku su ne samo odabrane, nego i podijeljene po minutaži po „copy-paste“ principu.
Kada je štampa u pitanju, iako se činilo da će je internet potisnuti - što se djelimično i desilo - štampani mediji su zapravo pojačani svojim elektronskim prostorom i novim resursima koji im omogućavaju dopunu sadržaja uz podršku drugog medija i jaču interakciju sa publikom, kroz konekciju sa društvenima mrežama.
Ono što je evidentno jeste da senzacionalizam i afere vladaju novinskim naslovima, što je zapravo produkt konflikta unutar ideoloških blokova ali i interesnih grupa koje stoje iza nekog medijskog subjekta.
ANALITIKA: Što, po Vašem mišljenju, predstavlja najveći problem medijskog prostora?
DAMJANOVIĆ: Sloboda riječi i sloboda mišljenja. To su generalno najveći problemi u našoj komunikacionoj kulturi. Zatim, spremnost društva da se suoči sa činjenicama koje ga pozivaju na odgovornost i medijskim tekstovima podstiču na drugačije razmišljanje.
Navala kiča i elementarnog nedostatka dobrih manira uselila se u medije i pruža veoma loš primjer mladim ljudima. Podilaženje publici rezultiralo je demokratizacijom medijskog prostora u kojoj su se našle osobe bez ikakvih posebnih kvaliteta i društvenih zasluga.
Floskula „ljudi to vole da gledaju“ ne može biti opravdanje za vulgarnost, bezobrazluk i prostakluk. Jesu li nešto više od dvije decenije ljudi voljeli da ubijaju i da idu u rat? Tada smo na taj period bili ponosni, a danas ga se stidimo i nerado prisjećamo. I niko ne priznaje da je te ljude ikad huškao i podržavao. Hoću da kažem, uloga medija nije samo da informiše ili zabavi, već i da edukuje i usmjerava publiku ka pozitivnim idejama. Međutim i tu postoji opasnost od relativizacije onih društvenih oblasti i tema koje zahtijevaju eksplicitnu stručnost.
Ne može svako da dijeli savjete o zdravoj ishrani, ne može svako da piše o temama koje se tiču arhitekture, psihologije, alternativne medicine i sl. Da ne pominjem zabavne, talk-show emisije koje podsjećaju na ćaskanje dobrih prijatelja u nekom stanu, uz iće i piće. I novine i televizija imaju svoje limite, ne može se očekivati da to bude prostor za istresanje svega i svačega, bez obzira da li neko ima potrebu za tako prizemnim sadržajem. Onim što pišete ili saopštavate na televiziji pokazujete kako vidite one kojima se obraćate. Mislim da smo u toj namjeri da budemo neposredni, opušteni, moderni i svjetski po svaku cijenu, otišli u drugu krajnost - improvizaciju, relativizaciju, nepoštovanje standarda i formata, jednom riječju, u pretjerivanje. Ali, u nas je izgleda to neko nepisano pravilo – sve do pola, površno, nalik nečemu a nikad do kraja...
ANALITIKA: U Crnoj Gori unazad nekoliko godina svjedoci smo napada na medije i novinare. Da li u našoj zemlji postoji pritisak državnih organa na medije i novinare?
DAMJANOVIĆ: U našem društvu generalno postoji otpor prema „drugačijem“, prema nečemu što naše sudove i stavove dovodi u sumnju. Mi smo rijedak narod koji ćutljive kalkulatore i proračunate oportuniste koji se „nikom ne zamjeraju“ - zarad ličnog pragmatizma - naziva „gospodom“. Čak i u insitucijama kulture, koje bi po svom difoltu trebale da budu otvorene i liberalne, drugačiji i pojedinci sa stavom nisu dobrodošli. Možda možete i da imate konstruktivan stav koji tangira nečije slabosti i ako ne direktno, uvijek ćete biti uskraćeni za poziciju koja vam opravdano pripada. Pritisak društvenog aparata na pojedinca tako je vidljiv u svakom segmentu društvenog sistema.
Ako imamo ubijene i pretučene novinare, demolirana auta medijskih kuća i kamenovanje medija, ne znam kako to definisati osim kao pritisak.
ANALITIKA: U ovakvom stanju stvari koja bi bila Vaša poruka i preporuka za vlasnike medija ali i novinare i novinarke?
DAMJANOVIĆ: Teško je bilo kome dati savjet, a ne biti u njegovoj poziciji. Ako tražimo objektivno novinarstvo, nepristrasno, kompetentno onda treba obezbijediti i zakonodavstvo i mehanizme koji štite te ljude. Jedan od prvih poteza je prihvatanje medija kao korektora i posmatrača naše zbilje ali i komentatora i onog koji ima pravo na diskusiju o svakom vidu javnog djelovanja, neke interesne grupe ili individue. Svuda u svijetu se privilegovani ljudi plaše medija i nema nedodirljivih. I mi ćemo sa tim morati da živimo, kanimo li biti dio Evropske unije. Ovo naravno ne znači, da mediji imaju pravo na javno kompromitovanje bilo koga ukoliko im je cilj samo skandal ili diskreditovanje po svaku cijenu.
Istraživačko, argumentovano novinarstvo, zasnovano na objektivnom prikazu obrazovanog i elokventnog novinara trebalo bi biti vodilja svakog ko radi u medijima. Ne zaboravimo da su i novinari bića od krvi i mesa. Raditi svoj posao i biti u stalnom strahu, čovjeku svakodnevno i iznova postavlja dilemu: da li nastaviti dalje baviti se novinarstvom? Postoji i onaj drugi profil novinara spreman na autocenzuru i neutralnost koja nije novinarski stav već kukavička konstatacija, čiji domet je ravnodušnost javnog mnjenja. Taj manir je, na žalost, prisutan mahom u državnim medijima.
Raduje me da u Crnoj Gori ipak postoje novinari koji su se pokazali prvo kao kompetentni analitičari i istraživači ovog društva, obrazovani ljudi kojima ne drhti glas kad intervjuišu one koji bi nezadovoljni pitanjima, mogli da im se revanširaju na razne načine. Uostalom neki su na vrijeme uočili da je zatvorska kazna za briljantnog novinara sa stavom, sramota, i ista je pala.
ANALITIKA: Kako bi crnogorski mediji trebalo da funkcionišu kada se uzmu u obzir svi faktori koji utiču na njih, kao što su oglašivači, niske zarade, uticaj politike i slično?
DAMJANOVIĆ: Svjedoci smo da su u poslednjih nekoliko godina mnogi, svjetski poznati mediji bankrotirali pod pritiskom ekonomske krize. U nas je taj problem još izraženiji jer mi smo u krizi skoro tri decenije. U društvu sa posrnulom ekonomijom i ne baš impresivnim brojem oglašivača medijima je zaista problem da obezbijede stalne prihode i održivost na duže vrijeme. Međutim, postoje evropski fondovi i neki drugi načini komercijalnog, pa čak i društveno korisnog poslovanja. U tom smislu istakla bih praksu štampanih medija da nam uz novinska izdanja nude i sadržaj edukativnog karaktera poput literature za djecu i odrasle. Mediji na taj način stiču benefite ali i motivušu građane na čitanje, od kojeg se većina stanovništva, zamađijana „Farmama“ i „ Velikim Bratom“, odvikla. S druge strane televizije se dovijaju kroz različite forme rijaliti šou programa i muzičkih takmičenja kada kroz SMS poruke obezbjeđuju priliv novca. Marketing program televizije ne prodaje više samo određeni proizvod već i snove posmatrača, provocira njegov tabu, seksualnost, humor, očarava ga „pričom“, a sve u cilju potrošačke motivacije, koja nas čini zavisnim od kupovine. Naravno, još uvijek su prisutni i vilenjaci iz „onostranog“ koji nam za dva eura po minuti predviđaju život i smrt.
Kada govorimo o zaradama one su niže u štampanim nego u elektronskim medijima, konkretno televiziji, koja ima tu moć da bez pokrića voditeljima daje status zvijezda. Televizija je, koliko je otvorila nove mogućnosti za kreiranje informacija i programa, istovremeno najviše i iskompromitovala profesiju novinara dozvoljavajući da se tim pozivom bave propale misice, starlete, voajeri, kvazi-urbani tipovi s dilemom u padežu i slično.
ANALITIKA: Postoji više funkcija koje mediji treba da ispune. Među njima su: edukacija, informisanje, kontrola vlasti i druge. Kod nas, po Vašem mišljenju, koja je funkcija medija najizraženija?
DAMJANOVIĆ: To zavisi prije svega od same poslovne politike jednog medija ali i od potreba medijskog konzumenta. Dok jedni od medija očekuju korisne informacije, drugima je bitna samo zabava, treći opet kad otvore novine čitaju samo naslove i kratko se informišu, ima i onih koji, kad je u pitanju televizija, gladaju samo specijalističke programe jer su zainteresovani samo za istoriju, emisije o životinjama, priloge o modi ili muzičke spotove.
ANALITIKA: Da li je to dobro ili loše?
DAMJANOVIĆ: Ne mogu da kažem da je nešto od navedenog sasvim dobro ili sasvim loše ali konstatujem da je u medijima prisutno sve više vrsta nasilja. Prošla su vremena kada su medijske programe kreirali samo oni koji rade u medijima. Zbog dostupnosti tehnologija danas je medijski kreator i publika. Naročito na sajtovima štampanih medija kao prilog gotovo svakodnevno imamo primjere vršnjačkog nasilja, silovanja među maloljetnicima, fizičkog zlostavljanja unutar porodice, itd. Svakako je tema za psihijatriju i sociologiju šta je to što ljude motiviše i donosi im javnu satisfakciju, kad se odluče da publikuju video klip u kojem se nad nekim iživljavaju, ponižavaju ga i zlostavljaju na sve brutalniji način. Nažalost mnogima je sadržaj tog tipa zabavan i smješan, pa i njih predlažem za ljekarsko posmatranje.
ANALITIKA: Kako mediji utiče na društvo ali i individue?
DAMJANOVIĆ: Od Frankfurtske teorijske škole, preko britanskih i američkih studija kulture i novije francuske teorije mnogi su se bavili uticajem medija na auditorijum. Ne samo teoretičari medija, već i teoretičari kulture, sociolozi, psiholozi, antropolozi, uključujući i studije roda. Dženi Kicinger piše o tome da „nije moguće poznavati publiku na uvijek isti način pa neminovno, ni direktno posmatrati njene reakcije i prilagođavati kumunikaciju u skladu sa tim“. Naučni tekstovi koji proučavaju medije, govore nam da postoji mnogo temeljnih analiza koje se bave odnosom medija i publike, publike i recepcije, odnosno publike i predstave koju mediji konstruišu. Kicinger spoznaje da se medijske poruke efikasnije prenose ako ih situiraju ključne fraze i teme, poznate metafore ili pojedinačni prizori, bilo da je riječ o klišeima ili tzv. valuti društvenosti, koja se odnosi na sposobnost da se uspostavi veza sa nekim, obezbijedi pristup, iskoristi već postojeća komunikacija i sl.
ANALITIKA: Šta je sa medijima u Crnoj Gori?
DAMJANOVIĆ: Mislim da su naši mediji u namjeri da podstaknu osjećanje nacionalne pripadnosti kao valute društvenosti na kolektivnom nivou izazvali neku vrstu regresije koja je skliznula u samodovoljnost, okrenutost sebi i valorizovanje nacionalnih vrijednosti kao nečeg specijalnog i posebnog što nemaju drugi narodi. Nije dobro takmičiti se dvije decenije sa samim sobom, imati tako niske kriterijume prema sopstvenoj egzistenciji. S druge strane, mladi ljudi, drže da medijska popularnost može da promijeni čovjekov život iz temelja, čineći ih popularnim preko incidenta, pa makar to bila i popularna budala ili regionalni klovn koji priča s buretom. Ako je nekad uslov da se pojavite u medijima bio poseban talenat, humanost, vještina, obrazovanje ili rezultat u nauci, poslu, sportu i slično, danas je za naslovnu stranu dovoljno da naciji pokažete golu zadnjicu ili sazovete konferenciju za štampu s povodom – „Moj muž peder!“.
ANALITIKA: Pominjete tabloidizaciju i senzacionalizam; što je sa tabloidizacijom crnogorskih medija, da li je ona zahvatila najveći broj medija kod nas?
DAMJANOVIĆ: Mediji se na razne načine dovijaju kako da privuku što veći i što raznovrsniji profil publike. “Tabloid trend” se preselio i u “ozbiljne” medije jer skandali, skupi brakovi i još skuplji razvodi, blamovi i svađe pobuđuju ljudsku znatiželju. Trač kultura pregazila je elitnu, prosvetiteljski orijentisanu kulturu, onog časa kada smo kao država prestali da shvatamo značaj kulture za svoje društvo, i kada su institucije kulture prvo instrumentalizovane u kratokoročne političke ciljeve, upotrebljene pa odbačene, uvučene u nekakve kič-patriotske akcije, okrenute lokalnom i provincijalnom.
Mi već godinama nemamo u medijima relevantnu kritiku, jer niko neće da se zamjera, tako da se o kulturnim dogadjajima piše uglavnom afirmativno. Da ne govorim o gluposti na koju se pozivaju “ambiciozni bez pokrića” - o ukusima ne vrijedi raspravljati! Ovo je nakradno pravilo svakom upornom a netalentovanom otvorilo vrata i medija i institucija, dalo mu za pravo da teroriše i na magli gradi svoj imidž. Estradizacija javnih ličnosti koje po svojoj profesiji ne pripadaju estradi, a sklone su pjesmi i meraku, takođe je doprinijela tabloidnom pristupu njihovoj društvenoj praksi. Gladnijeg naroda a više pjesme, istorija ne pamti!
Ne zaboravimo, tabloid je britanski izum, i nemojte misliti da su bilo koje zapadne kulture gadljive na tu vrstu sadržaja. Recimo, Kim Kardašijan i Paris Hilton su tipiče predstavnice tabloid kulture – popularne bez povoda i konkretne profesije, uz to bogate i srećne. U uređenim društvima operska diva nacionalnog teatra nikako ne bi mogla da bude manje poznata, bogata i cijenjena od neke djevojke koja opsjednuta svojim poprsjem, po čitav dan bulji u ogledalo, pući se, snima i šalje slike medijima. Tabloidi su afirmisali jednu posebnu felu instant zvijezda koje su u biti perverzne i psihički nestabilne, često sklone porocima i kriminalu, bez ikakvih moralnih kočnica, okupirane fetišima. To su ljudi, zaljubljeni u sebe i svoj medijski egzibicionizam. Uzbuđuje ih reakcija na njihovo tijelo. Nekad su se takve persone krile po parkovima i čekale usamljene prolaznike da rašire mantil. Danas se ta šok-metoda sprovodi preko medija i umjesto vriska i stida, “prepadnuti posmatrač” više nije prepadnut već obradovan, pa najčešće se divi, balavi po društvenim mrežama i hvali “presretača”. Pomenuti trend zapravo je derivat porno-šika koji se sve više uvlači u modu, a kroz modu u popularne časopise, muzičke video spotove i filmsku industriju.
Od svega je ipak najzabrinjavajuće što tabloid-zvijezde danas slove za nove društvene uzore i heroje! Što bezobraznije, nevaspitanije, lascivnije, drskije, lišeno tajne i privatnosti. Još se XX vijek suočio s realnošči da dugo stvarani modeli lijepog, da ne kažem razumnog, građanskog ponašanja prestaju da važe i da medijatizacija privatnosti vodi u banalnost i trivijalno. Puštenog duha iz boce teško ćemo vratiti tamo gdje možemo da ga obuzdamo i kontrolišemo!
ANALITIKA: Ovogodišnje istraživanje Eurobarometar, u dijelu koji se odnosi na Crnu Goru, koje se može naći na sajtu Evropske komisije, pokazuje da je došlo do pada povjerenja u medije, posebno štampane medije. Kako komentarišete ovakve rezultate?
DAMJANOVIĆ: Kada govorimo o našem društvu gotovo da je konstanta da oni koji su više okrenuti vladajućem establišmentu, čitaju novine pod državnom kontrolom i prate elektronske medije pod državnom kontrolom. Opozicioni dio društva, okrenut je medijima koji imaju više kritičan odnos prema ideologiji na vlasti. Svugdje u svijetu je tako. Ali za nas je suštinsko pitanje, zašto čitamo samo ono što želimo da znamo i zašto vjerujemo u ono što zadovoljava naše viđenje stvarnosti, što nas kao misleća bića uspavljuje? Kako se odnosimo prema informaciji koja bi trebalo da utiče na naš odnos prema realnom i našu satisfakciju u društvu u kojem obitavamo?
Mislim da nije problem „procenat“ direktnog konzumiranja medija, već sveukupna društvena svrsishodnost medija, a nju posmatram kao paralelni diskurs moći koja može i čini sve bez odgovornosti, i diskurs naroda kao medijskog konzumenta koji previše prašta, prebrzo zaboravlja, preko svega prelazi, tone u sve nesigurniju egzistenciju jer misli da „i nije tako loše“ kao što može biti.
ANALITIKA: Kako vratiti povjerenje u medije?
DAMJANOVIĆ: Šta vrijedi podatak po kojem bi povjerenje u medije značajno poraslo, ako informacija u medijima nikoga ne obavezuje? Svjedoci smo da su u evropskim zemljama pojedini ministri poslije medijskih natpisa doživjeli osudu društva zbog kompromitujuće fotografije, seks afere, neprijavljenog računa, nekog poslovnog neuspjeha u njihovom resoru, što je konačno rezulturalo ostavkom i javnim izvinjenjem. Mi smo skliznuli u onu vrstu radikalne „svejednoće“ u kojoj neko može osvanuti na naslovnoj stranici kao loš manadžer, sudija, profesor, političar, osoba sklona pronevjeri, sa teškim krivičnim djelima, neko ko na ovaj ili onaj način pruža loš društveni primjer. I, ko će prozvati tog lošeg pojedinca? Da li ćemo ga podsjetiti koliko nas je oštetio? Da li će on odogovarati? Koga uopšte obavezuje javna riječ i javno djelovanje? Ponašamo se po principu – svako čudo tri dana! Ali na kraju, tu ležerenost i odsustvo društvenog ideala i kriterijuma, plaćamo upravo mi.
Način na koji se persone moći odnose prema društvu najvidljiviji je u medijima – može se lagati, obećavati u nedogled, bježati od sopstvenih grešaka prouzrokovanih neznanjem, pohlepom i egoizmom, i ništa. Jer, mi smo odavno izgubili samopouzdanje i crvenu liniju ispod koje pada dostojanstvo i trpeljivost. Zato smatram da nije palo povjerenje u medije, koliko naše očekivanje da se u društvu nešto promijeni ponukano medijskim tekstovima. Ljudi već decenijama očekuju značajnije promjene ali do toga nikako da dođe i naša snaga, naše strpljenje polako posustaje. Ako tokom jedne godine preko 20 puta čujete na televiziji kako će početi izrgadnja neke saobraćnice i isto toliko puta da do toga neće doći, vi više niste ni zainteresovani za taj put i informacija da se on zaista i konačno gradi toliko je srozana i devalvirana da vam na kraju ništa ne znači.
Vaše prvobitno ushićenje informacijom bez milosti ruši saznanje da ste obmanuti, da vas, ne samo medij - već prvenstveno onaj koji plasira tu informaciju - ne poštuje, niti nalazi za shodno da vam uputi izvinjenje, što vas je danima dovodio u zabludu. Postoji i ona druga strana kada u medijima govorimo o našim talentovanim studentima, umjetnicima, možda nekom mladom čovjeku koji je postigao sjajne rezultate u nekoj naučnoj oblasti ili na nekom takmičenju. Mislite da će se iko sjetiti i reći: ovo je pravi čovjek za ministartsvo, neku kompaniju, instituciju? Mislite da će iko nesposobnog partijskog parazita koji po čitav dan fantazira o dnevnicama i pauzi u „Delti“, pomjeriti s pozicije i na njegovo mjesto dovesti osobu koja će jednom društvenom segmentu, pa samim tim i našem društvu u cijelini, donijeti prosperitet. Uloga medija je da informišu a ne da misle i djeluju umjesto nas!
Kristina ĆETKOVIĆ
FOTO: Ivana Božović
