Za početak, direktor švedske „Handelsbanken“, za razliku od svojih kolega, ne dobija godišnje bonuse. Njegova banka nikada nije podsticala osoblje da nudi neodgovarajuće usluge. I dok drugi menadžeri u bankama često daju prednost ličnoj karijeru u odnosu na korporativnu lojalnost, Bovin u švedskoj banci radi već 28 godina.
Bovinov otac bio je švedski počasni generalni konzul u Rodeziji, kako se Zimbabve tada zvao, gdje je bio na čelu rudnika azbesta. Bovinova sjećanja iz djetisnjstva ispunjena su rudom azbesta, ali i afričkim pejzažima, savanom, divljim životinjama, pa čak i nosorogom koji je jednom prilikom pojurio porodični automobil.
Sve se to, međutim promjenilo po njegovom povratku u Švedsku 1968. godine. Kontrast između strogog formalizma Rodezije i liberalizma u Malmeu 60-ih, bio je ekstreman, kaže Bovin.
- Švedska je bila jako dobra za mene. Predstavljala je potpunu slobodu u odnosu na disciplinovanu školu za dječake koju sam pohađao u Zimbabveu. Kao Šveđanin koji nije govorio švedski, bio sam poprilično egzotična osoba - kaže on.
Brzo je naučio jezik, uklopio se u novu sredinu, i ostvario uspeh u školi.
- Prvo sam mislio da želim da budem diplomata, ali sam onda shvatio da sam zapravo više zainteresovan za biznis i makroekonomiju - priča Bovin.
Diplomirao je ekonomiju na Univerzitetu u Lundu, nakon čega je proveo dvije godine na postdiplomskim studijama u Francuskoj, na Sorboni i Univerzitetu u Monpeljeu. Za prvi posao konkurisao je upravo u Handelsbankenu, 1985. godine.
- Nisam imao pojma o tome kakav je poslovni model te banke, samo sam bio uzbuđen što mi je ponuđen posao - kaže Bovin.
Međutim, ubrzo je shvatio da je došao u kompaniju s kojom deli zajedničke vrijednosti. Te vrijednosti su dugoročnost i filozofija decentralizacije oslikane u sloganu "filijala je banka". Sve to izgleda isuviše dobro u odnosu na današnju bankarsku eru dugova, rata, kriza i angažovanja trećih lica u odnosima sa klijentima.
Velike banke se u javnosti često optužuju kao primarni krivci za svjetsku dužničku krizu jer su nesmotreno investirali u obveznice velikog rizika. Kritičari su ih zbog toga nazivali "kazino bankama".
Handelsbanken je međutim ostala izvan cijele te priče, sa bilansima stanja koji bi zadivili većini evropskih regulatora. Čak je i jedan od akcionara banke tvrdio da je ona "uzbudljivo dosadna".
Bovin uspjeh banke, koja je zaradila milijardu funti u prvih devet mjeseci 2013. godine, pripisuje privreženosti njegove firme lokalizmu i uslugama za klijente.
Postoji povrenje u menadžere filijala da će donijeti mudre odluke o kreditiranju i investicijama, bazirane na bliskom odnosu s klijentima.
- Rad u mreži filijala je bila najbolja stvar koju sam ikada radio. Gradio sam odnose s klijentima, a biti u mogućnosti da usrećiš korisnike je zaista sjajan osjećaj - kaže Bovin.
Velika lokalna ovlašćenja koja su u potpunoj suprotnosti sa današnjim automatizovanim bankastvnom, jezgro su filozofije Handelsbankena, a promovisao ih je tadašnji šef banke Jan Valander, još 70-ih godina prošlog vijeka. On je uspio da ubjedi akcionare da je u dugoročnom interesu banke da ima organski rast, oslanajući se na profit, a ne na zajmove, kako bi otvarala nove filijale. Banka pri tom gotovo da nema nikakav marketing.
- Naši klijenti se neće osećati bolje ako vide ime bake na fudbalskom dresu ili na autobusu - tvrdi Bovin.
Ušteda na marketingu smanjuje troškove, a povećava prinos na kapitač. Pored toga, Handelsbanken deo profita dijeli osoblju. Ako je dobit banke veća od prosječne profitabilnosti njenih filijala, onda se višak profita stavlja u fond odakle se novac dalje distribuira zaposlenima. Međutim, oni mogu taj novac da dobiju tek kada napune 60 godina, čime se stimuliše lojalnost kompaniji.
B92
