Prije dva dana Hrvatsku je potresla dramatična breaking-vijest: nestala je Kristina Ć, poznata aktivistica Stožera za obranu hrvatskog Vukovara! Bila je navodno na novogodišnjem Thompsonovom koncertu u Vukovaru, ali kući u Split nije došla do petka uveče, nakon čega je uznemirena porodica njen nestanak prijavila policiji.
Već do ujutro Hrvatska je bila na nogama. O nestanku mlade ustašice javili su svi mediji, na Facebooku je pokrenuta stranica “Kristina Ć., uz tebe je cijela Hrvatska” i grupa “Potraga za Kristinom Ć.”, a portal Dnevno.hr bio je, kako se to od njega i očekuje, up to date, javljajući o razvoju događaja iz minute u minut, sa zebnjom podsjećajući kako je Kristina nedavno dobila prijetnje smrću. Jasno, na ćirilici.
“Javno prozivamo policiju i ministra Ostojića: jeste li prijetnje Kristini uopšte shvatili ozbiljno?”, pitala je nekakva Građanska inicijativa za zaštitu ugroženih studenata, koja je istog dana organizovala okupljanje na zagrebačkom Zrinjevcu, a apelom Vladi, predsjedniku i Saboru javila se i udruženje Volim Hrvatsku. “Vaša je dužnost da osigurate svima sigurnost i pravo na izražavanje stavova”, upozorio je predsjednik udruge Roko Šikić.
Drama na vrhuncu
U dramatičnu potragu za Kristinom uključio se, očekivano, i Stožer za obranu hrvatskog Vukovara. “Zadnji telefonski kontakt sa Kristinom je ostvaren 2. januara oko 17 sati. U tom trenutku je razgovarala s nekim ko se predstavio kao učesnik Križnog puta. Nakon toga kontakt više nije bilo moguće ostvariti”, objavio je Stožer, moleći “za bilo kakvu informaciju.”
Saopštenje Stožera prenijele su na svojim portalima i veteranska udruženja, pozivajući u potragu sve hrvatske branitelje, a odlično obaviješteni Dnevno.hr objavio je kako iza Kristininog nestanka po svemu sudeći stoje Perković, Mesić i jugoslavenska Udba. Bojeći se najgoreg, Kristinini suborci su navečer najavili molivu u crkvi Marije Pomoćnice na Knežiji, a solinski ogranak stranke HRAST za ponedeljak, na blagdan Sveta Tri kralja, u splitskoj crkvi svetog Filipa Nerija u 11 sati i misu za nestalu Kristinu Ć.
Uskoro se s najnovijim informacijama javio i njen advokat Zvonimir Hodak. “Prijatelj iz Splita zvao je Kristinu na mobitel, javila se, ali nije razgovarala, već je samo pustila da čuje da s nekim priča. Policija je locirala signal tog mobitela pedesetak kilometara od Zagreba, i koliko čujem već su se uputili u Dugo Selo.”
Drama je bila na vrhuncu. Ko je tajanstveni “učesnik Križnog puta” s kojim se Kristina susrela? Čiji je bio muški glas iz njenog mobilnog? Je li Kristina živa? Dnevno.hr donosi najnoviju vest: mobitel je pronađen usred šume kraj sela Brckovljani, gde policijske snage pretražuju teren. “Obećali su da će me izvještavati, ali za sad vesti nema”, izjavio je advokat Hodak. “Sve je vrlo čudno i sumnjivo.”
Konačno, oko šest sati poslijepodne, policija je objavila kako je Kristina Ć. pronađena u Dugom Selu, živa i zdrava. “Samo da se javim, žao mi je što se ovo dogodilo”, ujutro se naciji obratila preko Facebooka. “Mobilni mi se smočio na putovanju, radi samo na punjaču i brzo se ugasi.”
Ne znam za vas, ali ja bolju satiru o hrvatskoj današnjici nisam pročitao. Cijela se država digla na noge tražeći nestalu heroinu, policija je češljala Zagrebačku županiju, udruženja i stožeri objavile su rat Udbi i srbokomunističkoj vlasti, zvonila su zvona hrvatskih crkava, svi mediji bez daha su pratili dramu Kristine Ć., a njoj se skvasio telefon.
Priča, naravno, nije o njoj. Razmažena curica koja je negde u djetinjstvu pobrkala ružičastu Barbie i hauptsturmführera Klausa Barbieja, pa zahvaljujući tehnološkim blagodatima svoga vremena postala nacionalistička starleta, nešto poput političke Ave Karabatić, potpuno je nevažna. U svojoj priči ona je tek beznačajni, sporedni lik.
Priča je to o današnjoj Hrvatskoj, duboko oglupjelom društvu koje je dvadeset četiri sata svoje slavne istorije potrošilo na derište što se proglasilo nestalim pa uživalo u nacionalnoj drami. Nije ni to, jasno, posebno neobično, svi smo kao klinci bar jednom poželeli biti Tom Sawyer - istina, više u trećem razredu osnovne škole, nego na trećoj godini fakulteta - najzad, tako kako je nestala Kristina Ć. svake večeri nestaju hiljade hrvatskih tinejdžera, jednako tupavo sutradan objašnjavajući roditeljima kako im se skvasio mobitel, ali sve obično završi tek očevim predavanjem o sedam dana zabrane Facebooka i televizije.
Ne bih, recimo, želio griješiti dušu, ako se legendarni splitski intelektalni kružok već negdje javio, a ja propustio: nije, naime, zabeleženo da su se gnjide javile optužnicom protiv vukovarskog Stožera, braniteljskih i katoličkih udruga, Zvonimira Hodaka, portala Dnevno.hr, poludelih medija i same Kristine, što su policiju odvukli od potrage za dve hiljade nestalih osoba, među kojima i džeset maloletnika što su nestali istih dana kad i mlada ustaška heroina.
Nijesu se, razumljivo, javili jer i njima, kao i celom tom imbecilnom parapolitičkom freak-showu, očajnički treba Žrtva. Sve drugo imaju, imaju cijelu žrtvoslovnu mitologiju, Domovinu u rukama srbokomunističko bande, proganjane domoljube i branitelje, petu kolonu, domaće izdajnike, abolirane četnike i udbaše što slobodno vršljaju po Raspetoj Hrvatskoj, i jedino što im nedostaje jeste - Žrtva.
Brzo će petnaest godina da je otišao Ćaća Nacije i da je Večna Hrvatska dopala šaka jugoslavenskim smušenjacima, smutljivcima, mutikašima i bezglavnicima, a sve otada još nitko od njihove zločinačke ruke nije čestito najebao, upisao se u Mučenike i dao nekog smisla romantičnoj domoljubnoj paranoji.
Nesretna Kristina Ć. bila je upravo ono što toj paranoji treba - atraktivna, crna mlada domoljupka, ikona Nepokorene Mlade Hrvatske, Bruno Bušić našeg doba, lice idealno za plakate i majice, masovne liturgije, koncerte, zaklade i osvetničke prisege. Njen je mit, međutim, trajao manje od dvadeset četiri sata: Crnoj Heroini se, jebiga, pokvasio telefon.
Ima li uopće u ovoj državi više ikoga da položi život na Oltar Domovine? Što radi peta kolona, što radi Udba, što rade njeni spavači? Gdje ste, p...e?
(Blic.rs)
