Psihoterapeutkinja Sanja Maraš u razgovoru za Portal Analitika ističe da je u posljednje vrijeme u Crnoj Gori, posebno u porastu, agresivnost kod djece školskog uzrasta. Kao uzrok takvog ponašanja Maraš vidi učestalost bračno-porodičnih sukoba, nedostatak komunikacije na relaciji roditelj-dijete, te slabu emocionalnu privrženost članova porodice i nemogućnost roditeljskog usaglašavanja u vaspitanju djece.
- Posljednjih godina porodica u Crnoj Gori, prolazeći kroz tranziciju između tradicionalnog i modernog, trpi brojne radikalne promjene. Ova transformacija porodice je posljedica nove socijalne dinamike, emancipacije žena, uz proces razgradnje cjelokupnog patrijahalnog obrasca. Došlo je do porasta stope razvoda i počele su se javljati nove porodične konfiguracije: jednoroditeljske porodice (samohrani roditelji), gdje samo jedan roditelj brine o djeci, i miješane porodice, koje čine bračni par sa djecom iz svojih prethodnih brakova. Ovo su dosta teške okolnosti, kako za djecu, tako i za roditelje - pojašnjava Maraš.
Sagovornica Portala Analitika potcrtava da bi bilo poželjno kada bi naše porodice potražile savjet, pomoć stručnjaka, prije nego što dođe do ozbiljnijih problema u porodičnom sistemu.
- U tom smislu, pomoglo bi, da se osnuju javna savjetovališta i psihoterapeutske službe koje bi djelovale preventivno i pomogle porodicama u krizi - zaključuje Maraš.
ANALITIKA: Koliko stres uzrokovan prezauzetošću roditelja, kako bi obezbijedili normalan ili pristojan život svojoj porodici, utiče na savremene porodične odnose?
MARAŠ: Porodica je jedan živ sistem i prolazi kroz brojne tranzicije. Tranzicija kao što je roditeljstvo, izaziva mnogo novih radosti i zadovoljstva, ali takođe zahtijeva veliku reorganizaciju navika, uloga i odnosa, što često može biti povezano sa povećanjem bračnih sukoba.
Bračni odnos je kamen temeljac porodičnog sistema i kada je on narušen, stres u porodičnom sistemu se izražava kroz simptomatsko ponašanje najnježnijeg člana - a to je dijete. Dijete nije dovoljno intelektualno i iskustveno razvijeno da može da razumije zašto mama i tata nijesu kod kuće, zašto se svađaju i zašto su umorni. Ono misli da ga roditelji ne vole dovoljno, da je odgovorno za njihove svađe i dijete se povlači u sebe.
ANALITIKA: Do čega to dovodi?
MARAŠ: Neka djeca, da bi dobila pažnju od svojih prezauzetih roditelja, postaju buntovna, agresivna, popuste u školi i tako osjećaj usamljenosti kompenzuju ispoljavajući antisocijalno ponašanje.
ANALITIKA: U toj trci za egzistencijom koliko trpe djeca, a koliko roditelji?
MARAŠ: Kao što porodica može da bude izvor najveće dobrobiti za čovjeka, ona isto tako može da doprinese da se ličnost razvija u veoma nepovoljnim i otežavajućim okolnostima. Svima je dobro poznato da djeca uče oponašajući svoje roditelje. Ako su roditelji anksiozni, odgajaće anksioznu djecu.
Naime, djeca od svojih roditelja treba da nauče da vole, rade i da uživaju u životu. Svaki roditelj bi trebao da se zapita kakvu poruku šalje svojoj djeci. Da se na trenutak zamisli oko toga - koliko pruža ljubavi svom bračnom partneru, ili partnerki, svojoj djeci i na kraju sebi; koliko je rob navika i koliko istinski uživa u životu.
Recimo, neka djeca vide svoje roditelje koji samo rade, uopšte ne uživaju i mogu veoma rano da zaključe: „Ako treba ovako da živim, ja onda neću odrasti“ tj. postaće suprotnost svojim roditeljima (lijeni, neodgovorni i neambiciozni).
ANALITIKA: Imajući u vidu sve to što ste naveli, koliko se razlikuje psihičko sazrijevanje takve djece, obzirom da su nerijetko upućeni na odrastanje uz nove tehnologije, kompjuterske i slične igrice i mobilne telefone, koji su služe kao zamjena za razgovor sa roditeljima i njihovu pažnju.
MARAŠ: Istina je da smo u cilju stvaranja što efikasnije tehnologije sami sebi, žargonski rečeno, „skočili u stomak“. Ne samo da smo ubrzali komunikaciju i poslove, već i naše živote. I sve češće se čuje: „Ne mogu da stignem, dan je prekratak“, i izjave sličnog tipa.
Djeca su adaptivna bića i imaju veliku sposobnost učenja, pa se snalaze bolje nego njihovi roditelji. Jedan od faktora rizika odrastanja uz kompjuter i igrice je svakako stvaranje zavisnosti, ukoliko je to jedini izvor zadovoljstva za dijete.
ANALITIKA: Koliko ta otuđenost dovodi do poremećenih odnosa unutar porodice i kakva su vaša iskustva po tom pitanju?
MARAŠ: Kada mi se neko obrati za pomoć oko djeteta, jasno je da je to posljedica, a ne uzrok porodičnog problema. Dijete apsorbuje negativnu emocionalnu klimu u porodici i razvija neki oblik disfunkcionalnog ponašanja.
Potrebno je tretirati cijelu porodicu da bi došlo do promjene i važno je da svi članovi porodice dođu na razgovor. Često se dešava, da kada se popravi odnos bračnog para, nestane simptomatsko ponašanje kod djeteta.
U posljednje vrijeme je posebno u porastu agresivnost kod djece školskog uzrasta. U ovim porodicama su česti bračno-porodični sukobi, nedostatak komunikacije na relaciji roditelj-dijete, slaba emocionalna privrženost članova porodice, nemogućnost roditeljskog usaglašavanja u vaspitanju djece itd.
ANALITIKA: Sa kakvim se izazovima danas suočavaju porodice po pitanju psihičkog formiranja djece?
MARAŠ: Posljednjih godina porodica u Crnoj Gori, prolazeći kroz tranziciju između tradicionalnog i modernog, trpi brojne radikalne promjene. Ova transformacija porodice je posljedica nove socijalne dinamike, emancipacije žena, uz proces razgradnje cjelokupnog patrijahalnog obrasca.
Došlo je do porasta stope razvoda i počele su se javljati nove porodične konfiguracije: jednoroditeljske porodice (samohrani roditelji), gdje samo jedan roditelj brine o djeci, i miješane porodice, koje čine bračni par sa djecom iz svojih prethodnih brakova. Ovo su dosta teške okolnosti, kako za djecu, tako i za roditelje.
ANALITIKA: Koji su, po vama, glavni indikatori uspjeha za porodični život ?
MARAŠ: To je svakako bračno zadovoljstvo, jer djeca su srećna kada vide i osjete da im se roditelji vole. Takva atmosfera je nužna da bi se razvila bliskost među svim članovima porodice, što je najveća snaga porodice.
Neophodno je i da oba roditelja imaju usaglašene vaspitne stilove, te da budu emocionalno spremni i zreli za formiranje porodice.
ANALITIKA: Imajući to u vidu, u čemu je ključ za pomoć porodicama koje su u krizi?
MARAŠ: Važno je da porodice pokažu spremnost na promjenu i izazove koji će neminovno doći. Bilo bi poželjno kada bi naše porodice potražile savjet, pomoć stručnjaka, prije nego što dođe do ozbiljnijih problema u porodičnom sistemu. U tom smislu, pomoglo bi, da se osnuju javna savjetovališta i psihoterapeutske službe koje bi djelovale preventivno i pomogle porodicama u krizi.
Ana POPOVIĆ
