Kada se naša blaga vrate pod Akropolj, ja ću se ponovo roditi - rečenica je po kojoj je ostala upamćena nekadašnja ministrica kulture Grčke i slavna glumica Melina Merkuri, koja je postala sinonim borbe za vraćanje neprocjenjivog antičkog blaga, opljačkanog tokom vijekova i raseljenog po muzejima svijeta. Grčka ministrica nije doživjela da vidi vraćanje ukradenih mermernih skulptura sa Partenona, a Grci i Britanci nakon više decenija i danas vode spor zbog krađe koja se dogodila prije više od dvjesta godina.
Britanski diplomata, lord Elgin je početkom 19. vijeka, uz dozvolu Otomanskog carstva, pod čijom je vlašću tada bila Grčka, otkinuo dijelove friza, odnio ih u London i prodao Britanskom muzeju. Iako su i sami britanski zvaničnici ponavljali posljednjih godina kako je u pitanju „nedostojni akt vandalizma“, djelovi partenonskog friza još su u Britanskom muzeju, sve pod izgovorom da je u pitanju dio svjetskog nasljeđa, a ne grčkog, i da oni imaju mnogo bolje uslove za čuvanje eksponata.
Grci, posebno ponosni na svoj Partenon, ostali su „kratkih rukava“, i još jednom se pokazalo da i pored svih međunarodnih konvencija, vraćanje kulturnog blaga često biva dug i mukotrpan put.
Nedostojni akt vandalizma: Da li će i kada Crna Gora pokrenuti proceduru vraćanja svog antičkog nasljeđa još ne znamo, a da ga nije bilo lako sačuvati - posebno ono koje pripada čudesnom svijetu stare Grčke i Rima - svjedoči budvanska nekropola, koja je opljačkana 1938. godine, prilikom gradnje hotela „Avala“. Na jednom od najznačajnih arheoloških lokaliteta na istočnoj obali Jadrana takođe je učinjen „nedostojni akt vandalizma“ ili, kako je ocijenio naš najbolji poznavalac istorije uništavanja budvanskog „grada mrtvih“, profesor Stanko Roganović, bila je to - svojevrsna pljačka vijeka!
Nedavna inicijativa Liberalne partije, njenog budvanskog Odbora, da se iz Beograda vrate neprocijenjivo vrijedni predmeti koji su odnešeni prije 75 godina sa nekropole i njihov predlog da se ovo pitanje riješi na nivou vlada, upućen predsjedniku Vlade Milu Đukanoviću pred njegovu nedavnu posjetu Beogradu, na svojevrstan način je aktuelizovao priču o nevjerovatnoj pohari jednog od naših najvažnijih arheoloških nalazišta.
Predsjednici vlada Crne Gore i Srbije po svoj prilici nisu se bavili ovim problemom, jer bi, bez sumnje, javnost o tome bila informisana,već su razgovarali o evropskim integracijama.
Uostalom, kada je o kulturnom nasljeđu riječ, prednost teba dati institucijama, one su te koje u stručnoj komunikaciji treba da rješavaju takva pitanja, iako, sudeći po iskustvima iz svijeta, to često zna da traje decenijama, što potvrđuje i primjer Grčke.Kako se dogodila devastacija budvanskog lokaliteta, kako je iz grobova nestajao zlatni nakit, koji je razgrabljen prodavan i preprodavan, najslikovitije opisuje Stanko Roganović u knjizi „Otuđivanje kulturnih dragocijenosti iz Crne Gore“.
Navodi što je Milutin Plamenac, prvi direktor Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture, zapisao o uništavanju nekropole.
„U početku radova kada su kopane jame za gašenje kreča naišlo se na desetak grobova čije su ploče bile zalivene olovom. To su bile prve značajnije idicije za dalji rad. Grobovi su bili poređani jedan prema drugome, a u sebi su sadržavali brojne dragocijenosti. Budvanin Danilo Rađenović, čovjek koji je tada u mjestu držao bife, obavijestio je o tome Zetsku Banovinu na Cetinju, ali niko nije delegiran da pregleda iskopine, niti da preduzme nikakve konzervatorske mjere. Destruktivni posao je nastavljen pa se pristupilo kopanju za temelje hotela. Kada se počelo nailaziti na dragocjene predmete, posao se izvodio diskretnije, čak i noću, a oko gradilišta podignuta je visoka drvena ograda...“Zapisano je i da je „čim se doznalo da se pojavljuje novac, zlato i bogati adiđari, doletio je „kao soko“ iz Beograda kustos muzeja bivšeg princa Pavla, Jozo Petrović, koji je vrlo revnosno punio sanduke i mnoštvo raznih objekata poslao u Beograd. Podignuta je i baraka za smještaj nađenih predmeta kojom je rukovodio Čeh B. Kelner, koji je, kako kažu, izvršio niz zloupotreba, prikrivao nađeni nakit i krišom ga - preko svojih agenata - prodavao u Dubrovniku i Zagrebu i za kratko vrijeme se obogatio.
Nakit u moru: Roganović citira Plamenca, koji govori o nevjerovatnoj pljački nalaza, o nakitu koji se mogao vidjeti i u moru.
„Sitniji djelovi nakita, kao i novac, mnogi su nalazili u moru, pri obali, gdje je izbacivana zemlja sa gradilišta. Na taj način razvila se špekulantska trgovina, jer su pojedini predmeti od vrijednosti prodavani za bagatelne cijene i preprodavani za ogromne sume. Sudski sporovi i afere pratili su ove nedostojne trgovačke transakcije, a Budva je ostala bez svog vlastitog blaga. Sve što je odnijeto iz Budve, bilo u muzeje ili privatni posjed, bilo bi dovoljno da se formira jedan značajan arheološki muzej“.
Najprecizniju analizu zlatnog nakita iz budvanske nekropole dao je dr Duje Rendić Miočević, koji je, kako piše Roganović, nakit svrstao u devet tipova. Tu je osam ogrlica, od kojih je čitavih šest, koje potiču iz 3. vijeka prije nove ere, od kojih je jedna bila u vlasništvu R. Homena iz Kotora. Narukvica, takođe, iz 3. vijeka p.n.e. postala je vlasništvo Splitskog arheološkog muzeja, zahvaljujući tadašnjem direktoru M. Abramiću, a tamo je dospjela neposredno nakon pronalaska. U nekropoli su otkriveni i prsteni, kopče, privjesci, ukosnice i svi su izuzetne izrade, kao i fine keramičke i staklene posude, među kojima posebno mjesto zauzimaju „megarski pehari“. Oni se, kako navodi Roganović, danas nalaze u muzejima van Crne Gore i u privatnim kolekcijama, čiji vlasnici, najvjerovatnije njima licitiraju na raznim „aukcijskim priredbama“ i umnožavaju svoj kapital“.U studiji Lj. Popović navodi kako se u Grčkoj zbirci Narodnog muzeja u Beogradu nalazi deset megarskih pehara, od kojih je veći broj iz budvanske nekropole, a samo su dva iz Ohrida. U istom muzeju je i veoma bogata kolekcija rimskog stakla otkrivenog u budvanskoj nekropoli iz rimskog perioda.
Manjkavosti istraživanja iz pedesetih: Pišući o sudbini nalaza iz nekropole, Roganović navodi da je dosta „manjkavosti bilo i u istraživanjima između 1952. do 1955. godine, jer rukovodioci radova nisu dostavljali izvještaje, ili su bili nepotpuni, odnosno neprofesionalni. Kartone je blagovremeno trebalo dostavljati poslije završene kampanje nadležnom Zavodu za zaštitu spomenika kulture. Direktor Zavoda Milutin Plamenac se uporno, ali uzaludno obraćao nadležnim institucijama i predsjedniku Arheološkog društva u Beogradu gdje ga obavještava da Zavod nije dobio karton za 1953. od ekipe dr Grbića u Budvi, kao ni karton za 1954. Godinu“.
Tako su istraživanja nekropole koja se našla upravo tu na pjeni od mora u najljepšem dijelu Budve, pratila ljudska pohlepa, otimanje, ali i neznanje i neprofesionalnost. Tek u trećim istraživanjima od 1983. godine radilo se stručno, i sve što je otkriveno konzervirano je u Zavodu na Cetinju i potom vraćeno Budvi.Stoga i ne čudi što posvećeni istraživač baštine Stanko Roganović smatra da će 1938. godina i sve ono što se dešavalo sa nekropolom prilikom gradnje „Avale“ ostati zabilježeno kao velika civilizacijsko-kulturološka bruka.
Na institucijama je sada da isprave nepravdu učinjenu budvanskom “gradu mrtvih”, a jedan od koraka je i da Crna Gora zatraži predmete koji se danas čuvaju u muzejima u Beogradu, Splitu, Zagrebu.
Uostalom, savremena arheologija smatra da sve ono što je otkriveno, što je nasljeđe jednog mjesta, treba čuvati upravo tu, na tački sa koje je poniklo. U budvanskom, istina malom i skromnom muzeju, udaljenom stotinak koraka od nekroploe koju je uništio više čovjek nego vrijeme, najpotpunje ćete doživjeti priču o zlatnom vremenu helenizma na ovom dijelu Jadrana. U nekom muzeju duboko na kontinentu bivše nam države ta je priča mnogo tiša, baš kao što i friz otrgnut sa Partenona u londonskom muzeju danas više govori o varvarskom činu lorda Elgina i decenijskom sporu između Britanije i Grčke, nego o umijeću antičkih majstora.
Suzana KAPETANOVIĆ
