Na dvijestotu godišnjicu nije dobio ni novo kritičko izdanje, ni novo scensko prikazanje, no još sa njim, srpska varijanta, razgoni Turke na buljuke. Crnogorce spašava to što ne snose nikakvu odgovornost, jer ga Srbi preuzimaju i tumače po svom nahođenju, bez obzira što im Srebrenica izbija na nos. Ništa im ne znači „krv je ljudska rana naopaka“. Njegoševo pozorište se izvorno odigrava u prirodi i više mu paše teatar tog ambijenta, nego zatvorene kutije. Stoga bi se Gorski vijenac mogao odigrati i pred Gintašem na sred Podgorice. Turčin ga je ozida i ostavio u amanet Crnogorcima, da im služi u dobre svhe. Tu potomci Njegoševih junaka, obje vjere, svaki dan pazare. Dovoze se mašinama od nekoliko desetina konja, a da niko nikoga ne pita ko je koje vjere, te spora ničesova nema.
Piše: Mihailo RADOJIČIĆ
Ni poslije dva vijeka Petar II Petrović Njegoš nije proša kod Crnogoraca. (S)pao je na poslanike da mu odrede mjesto u kulturi, a ne na poslenike umne riječi. U narodnoj Skupštini ga na godišnjicu rođenja tumače nacionalno, emocionalno i iracionalno, a ne umiju - literarno. Njegoš će dušom danut kad mu prođe ova obljetnica. Pošto su nam sa Srbijom odnosi u „usponu“ uputno bi bilo da im ga izdamo na revers na određeno vrijeme, da počinemo od njega. I prevelik nam je i gromoradan. Podesniji su nam piščići koje političari proglašavaju genijalcima.
Na dvijestotu godišnjicu nije dobio ni novo kritičko izdanje, ni novo scensko prikazanje, no još sa njim, srpska varijanta, razgoni Turke na buljuke. Crnogorce spašava to što ne snose nikakvu odgovornost, jer ga Srbi preuzimaju i tumače po svom nahođenju, bez obzira što im Srebrenica izbija na nos. Ništa im ne znači „krv je ljudska rana naopaka“.
Njegoš i mi: Remek djelo Njegoševo nije doživjelo rimejk da ga vidimo u „novom čitanju“ i savremenijem tumačenju. Njegovo pozorište se izvorno odigrava u prirodi i više mu paše teatar tog ambijenta nego zatvorene kutije. Stoga bi se Gorski vijenac mogao odigrati i pred Gintašem na sred Podgorice. Turčin ga je ozida i ostavio u amanet Crnogorcima da im služi u dobre svhe. Tu potomci Njegoševih junaka, obje vjere, svaki dan pazare. Dovoze se mašinama od nekoliko desetina konja, a da niko nikoga ne pita ko je koje vjere, te spora ničesova nema.
Spore se samo narodni izbornici u Skupštini i ako narod ne misli njihovom glavom. Jedni bi Njegoša okačili na čengele, zato što je Crnogorac i kriva ima se što je kod Crnogoraca izanđala tema o poturicama. Zbog toga su im poturene - posrbice. Njih niko ne istražuje, a oni oduvijek rade na istrazi Crne Gore. Kako danas poslati fišek na „poklon veziru“ kad nam je Ginataš, ka vezir, ostavio zadužbinu i hotel pride, i pjacu za izlazak u pazar. Niko se nije sjeto od tolikih moćnih državnih stvaralacah da, na primjer, Gorski vijenac postavi u današnjoj skupšini.
Upravo tu, u skupštini pod Lovćenom, Njegoš je počeo dramu o Crnogorcima. Današnji protagonisti obje vjere, u današnji parlament bi došli luksuznim limuzinama, svi o državnom trošku. I vladika Danilo i Mustaj kadija. Bi li vladika Danilo bio Fićo ili neki drugi kamion?... Bi li Mustaj kadija bio crnogorski Musliman ili domaći Bošnjak?...Eto dovoljno zapleta i čegrsti za dramu. Luna i krst, pod istim simbolom države, arče državu. Mogli su zaiskat Krivokapiću alternativnu skupštinu na Cetinju i da se odigra neviđeni „vijenac“ današnjice.
Inače, državni stvaraoci-gospoda neznalice, toliko uozbiljuju Njegoša da mu niko od straha ne smije prići na puškomet. Prave od njega strašnoga proroka, pa ko izađe iz njegove sjenke „sunce će ga spržit kao munja“. A Njegoš se upravo cijelim bićem borio za slobodu pod suncem, a ne za ladovinu u sjenci. Umjesto da mu se posvete, sa njim prijete. Upravo to zastrašivanje Njegošem je za komendiju. Svako djelo podliježe adaptaciji, pa ga nije teško prebačiti u svoje doba i odigrati savremene "junake" naspram njegovijeg.
Izigravanje umjesto igranja: I današnji vladika Danilo je bio, ne jednom, „slamka među vihorove, sirak tužni bez iđe ikoga“ iako se okružio partijskom i koalicionom svojtom. U nekoliko navrata „umalo se uže ne pretrže“... A od mnogih poturica (od glagola poturiti) koje je sebi sam priturio u Ad mu se svijet pretvarao. Ali, kako umjetnički trudbenici da osavremene Gorski vijenac, kad su kod vladike na kvartijer, pa se boje da ne pobrkaju. Imate i Mustaj kadiju i Selima vezira, i to ne jednoga. Svi su se rasporedili. Kad u Crnoj Gori nema mandata za Crnogorce onda oni prijeđu u Srbe, đe nema dovoljno za Muslimane oni prijeđu u Bošnjake...Teke, svakom nešto, „ne ostade ništa“. Kakva božanstvena komendija!
Crnogorci umjesto da igraju Njegoša, oni ga izigravaju. Umjesto da ga svetkuju, oni ga korotuju. Tako mu je Javni TV servis dvijestoti rođendan obilježio naslovom „Njegoševa jesen“. Sahrana, parastos... šta li? A on je živ ka' oni dan kad je svoje djelo iznio na svjetlost dana. Potureni Srbi bi i dalje istragu umjesto da istražuju svoj dibidus mentalitet. A ta vrsta (h)umora je za satiru! Za sada i za dugo, Njegoš će biti najduhovitiji Crnogorac... Zašto ne igrati duhovitog ili zaljubljenog Njegoša, kao što su Englezi odigrali zaljubljenog Šekspira. Moglo bi to, da se Crnogorci ne boje svojijeh smiješnijeh karakterah. Neki ovdašnji muslimani tvrde da je vladika bio antiislamista. Ma neka vam priče... Kao da islam nije bio antihrišćanski. Čemu ta svršena prošlost, passé composé!
Prozivati Njegoša ka fundamentalistu, a ne razabrati stih „više valja dan klanjanja jedan no krštenja četiri godine“ je ravno duhovnoj zamuzenosti. Ovaj stih, o veličanju protivničke vjere, u svjetskoj literaturi nema premca. Neka neko nađe vjerskog poglavara koji odaje takvo poštovanje vjeri koja oće da ga skrši. Taj stih govori autor bez obzira na podsredsvo lika koji ga izgovara. Gotovo patetično vladika je zanesen tuđom vjerom, jer zna da poslije klanjanja, u Stambolu na Bosforu, Selim ide u raj „đe se vile u šerbet kupaju“ đe jedino bog „begeniše“... A ođe na pereiferiji okupiranih provincija, kristio se ili klanjao, svršavaš u nekoj kiš maloj na posnom pilavu, đe „je raja ka' ostala marva“.
Trajno nerazumijevanje: Nijedan novi ili savremeni pogled na Njegoša nije otkriven za dvije stotine godina. Najviše su ga dosegli dva Hrvata, M. Rašetar u razumijevanju Njegoševa jezika (a u jeziku je sve) i I. Meštović u prepoznavanju genija. I treći je s te strane, hrvatski Crnogorac Dimitrije Popović. On je likovno i vizuelno, slikom i skulpturom uspio da dočara, za mnoge, začaranu Njegoševu misao. Olikotvorio je pjesmu „Crnogorac k svemogućem bogu“.
Tako oni, koji spoznaju Njegoša, ne brane ga nikome već ga otkrivaju za svakoga. Samo se neznalice, poput onih u parlamentu, otimaju za njega... kao i oni koji ga čitaju uz rječnik "stranijeh" riječi. Ubiše se da mu izdaju srpsku vizu za put oko svijeta, iako taj nije obrta u svijet preko Beograda.
S te bande je i došao spor oko prazničnog dana u Njegoševo ime. Umjesto da je od današnjeg vladike i svijeh glavarah predložena neka institucija od imena i ličnost od ugleda (ali otkud to nama danas) u Skupštini smo ugledali činovnika koji predlaže Njegoša za praznik, u ime cijela naroda! Prazno da praznije bit ne može... za praznik duha! Prijedlog obara prvi posrbica, a prituraju mu se i ostali. I dalje ni makac! A onda, na isteku svetkovne godine, u našu javnost banula su 72 intelektualna potpisa u znak protesta što Njegoš nema vizu za dan Mudrih.
Takav prijedlog mudri daju, a ne činovnici, pa su ga uškopljeni u pamet lako oborili. Kakvi su to intelektualci koje otprije nijesu znali sa kim imaju posla? Izgleda da je, i ako ofrlje, nemušti tv naslov „Njegoševa jesen“ pogodio u sridu. Crnogorska intelektualna svijest opada ka lišće s jednogodišnjih biljaka.
