Piše: Slobodan JOVANOVIĆ

Uvodne napomene

Za Crnu Goru je Prvi svjetski rat možda najtraumatičniji period njene istorije. Činjenica da je sam rat izazavao razaranja i pogibije kao da nije bila dovoljna, već je kraj rata, možda prvi put u istoriji crnogorskih prostora - pod uticajem okupacionih snaga i nasilne aneksije - okrenuo „brata protiv brata“, komšiju protiv komšije.

Crna Gora, iako od početka jasno pozicionirana uz savezničke snage, doživjela je da je upravo saveznici „puste niz vodu“. Do sada je objavljeno više radova o ulozi Francuske u „utapanju“ Crne Gore u Srbiju, ponašanju njenih generala čija je vojska, zajedno sa srpskim trupama, praktično okupirala crnogorsku teritoriju i usmjerila događaje u željenom pravcu - zalaganju Francuske za stvaranje države južnih Slovena u kojoj je Crna Gora predstavljala kompenzaciju za neostvarene ambicije velikosrpskih nacionalista na zapadnim granicama predratne Srbije.

Ovaj rad se pozabavio ulogom Velike Britanje i Sjedinjenih Država, ili bolje rečeno, njihovim pasivnim odnosom prema tragediji koja se dešavala pred njihovim očima, prepuštanju Francuskoj da ona odigra odlučujuću ulogu u prevari koja se nazivala „odlukom crnogorskog naroda o prisajedinjenju Srbiji“. Prevashodni cilj je doprinos rasvjetljavanju događaja koji su jedan od najbolnijih perioda crnogorske istorije, a koji su dugo vremena skrivani od Crnogoraca. Izbjegavao sam „bojiti“ iznesene informacije svojim odnosom prema događajima koje opisujem, već sam se trudio da iznesem što više stavova tadašnjih zvaničnika i ljudi relevantnih za tadašnju crnogorsku realnost. Velika Britanija i Sjedinjene države su odustale od upotrebe svojih trupa u održavanju reda u Crnoj Gori i obezbjeđenja fer izjašnjavanja o pristupanju Crne Gore i formi tog pristupanja novostvorenoj Jugoslaviji i odlučile se za slanje komisija koje bi utvrdile „pravo stanje“ na terenu.

Ovaj rad se bavi tim izvještajima i odlukama koje su proizašle kao posljedica tih izvještaja. U bavljenju ovom temom koristio sam zapise centra Woodow Wilson, zapise sa zasjedanja Doma lordova Britanskog parlamenta, dokumenta Crvenog krsta Sjedinjenih Država,  novinske članke i u najmanjoj mjeri radove crnogorskoih istoričara i istraživača. Izbjegavao sam u većoj mjeri koristiti zapise iz Doma lordova, obzirom na to da je gospodin Dragan Vugdelić već objavio esej u kojem je objavio prevode istih, pod nazivom  „Rasprava u Britanskom parlamentu 1920. godine o stanju u Crnoj Gori“. Preporučujem ovo štivo kao dobar način da se zaokruži sadržaj koji je pred vama.

 

Kako bi uspostavili kopču sa događajima koji su doveli Crnu Goru u poziciju da drugi odlučuju o njoj, preći ćemo letimično događaje koji su od kralja Nikole i porodice Petrović načinili izbjeglice, a od Crne Gore kusur u namirivanju nečijih interesa.

Crna Gora je bila jedna od prvih zemalja koja je proglasila rat Austrougarskoj zbog napada „dvojne monarhije“ na Srbiju u julu 1914. godine. Doduše, kralj Nikola Petrović-Njegoš je imao lične rezerve o odlasku u rat 1914, ali je ipak proglasio rat Austrougarskoj monarhiji. Više od jedne godine crnogorski vojnici su zadržavali Austrijance i pored velike  austro-njemačke ofanzive 1915-16 koju je predvodio feldmaršal Von Mackensen, čak i nakon pada Crne Gore u januaru  1916. godine. Kraljevina Crna Gora je pokušala 10. januara 1916. ugovoriti primirje sa Austrougarskom, ali bez uspjeha: Austougarska je insistirala isključivo na bezuslovnoj kapitulaciji i potpisivanju ugovora o miru. Kralj Nikola I, dio Vlade i dvora, 19. januara 1916. se evakuišu u Albaniju i iz luke Medova, brodom dalje za Italiju. Ministri koji su ostali u zemlji donose 21. januara 1916. odluku o raspuštanju vojske.

Na Cetinju su 25. januara 1916. godine potpisane Odredbe o polaganju oružja. Kraljevina Crna Gora je ostala u statusu zaraćene strane, poput kraljevine Belgije i Srbije. Kralj Nikola je odbio da izda punomoćje „krnjoj Vladi“ u domovini da potpiše ugovor o miru, izbjegavši na taj način formalnu kapitulaciju Crne Gore.

Velike sile su rano počele da razmišljaju o budućnosti Balkana nakon pada Austrugarske monarhije, za koji se vjerovalo da je samo pitanje vremena. Jedna od varijanti je bila stvaranje velike države južnih Slovena u čiji sastav bi ušle Srbija i Crna Gora sa oblastima pod austrougarskom vlašću – Slovenijom, Hrvatskom i BIH.  Pitanje uređenja te države ostavljeno je za vremena nakon prestanka rata.

No, stav prema Crnoj Gori je bio i tada jasan. Tome je doprinjela i državna politika kralja Nikole prema etničkoj pripadnosti Crnogoraca, pa se stvorila percepcija kod velikih sila, preko predstavnika u Crnoj Gori, da se radi o dijelu srpskog naroda i da to neće izazvati značajniji otpor među Crnogorcima. Crna Gora je u planovima velikih sila morala nestati kao nezavisna država i njena dinastija detronizovana. Još 1916. godine, u vremenu emigracije porodice Petrović, među velikim silama je postignuta saglasnost o pripajanju Crne Gore Srbiji. Rusija je, takođe, te godine izrazila zadovoljstvo odlukom da Crna Gora postane dio Srbije. Predśednik francuske vlade, Aristide Briand, je u avgustu 1916. licemjerno uvjeravao kralja Nikolu da još nije donesena konačna odluka o budućnosti Crne Gore da bi posljednjih mjeseci 1918. godine srpska vlada poslala instrukcije svom diplomatskom predstavniku u Parizu: „Molim, učinite korak kod francuske vlade da nam se prema Crnoj Gori i Albaniji ostave što više slobodne ruke i da nam u tom radu, koji je više politički nego vojnički, general D'Esperey što energičnije pomaže“.

Francuska vlada je podržala taj plan i naredila generalu Louis Franchet D'Espereyu da pomogne srpskoj vojsci u njenim nakanama, potvrđujući srpskoj vladi da će pomoći da se kralj Nikola više nikada ne vrati na crnogorski presto i da se Crna Gora pripoji Srbiji.

Velika Britanija i Crna Gora

Od najranijih dana Prvog svjetskog rata, Britanija i Crna Gora su saveznici. Britanija je naizgled oduševljeno prihvatila svog malog balkanskog saveznika. David Lloyd George, koji je uskoro postao premijer je, na primjer, pohvalio vojne napore Crne Gore i proglasio pred britanskim parlamentom da "interesi Crne Gore neće biti izgubljeni iz vida od strane saveznika u finalu mirovnih sporazuma“.

Britanska i francuska vlada su dočekale kralja Nikolu i članove dvora raširenih ruku i dogovorili da plaćaju mjesečnu  subvenciju 400.000 franaka za crnogorsku Vladu u izgnanstvu. Ali, službene izjave i objavljena dokumenta ne daju pravu sliku. Komentari na marginama i zabilješke vezane za britansku diplomatsku prepisku pokazuju da - čak i u ovoj ranoj fazi - mnogi u britanskom Ministarstvu vanjskih poslova počinju razmišljati o Crnoj Gori kao „ružnoj polusestri Srbije“. Whitehall je čak izašao u susret srpskim zahtjevima da finansira samo  osnovne potrebe službene Crne Gore. Među zabilješkama iz Forin Ofisa nalazi se i  zabilješka Lloyd Georgea, parafirana od Edward Greya , Arthura Nicolsona i Robert Cecila sa  sljedećom primjedbom, koja glasi: "Crna Gora svakako ne zaslužuje išta od obećanja koja se daju Belgiji i Srbiji".

U priličnoj mjeri  ta ugledna gospoda su, izražavajući anticrnogorsko ili barem neraspoloženje prema kralju Nikoli, i unijeli taj duh u Ministarstvo vanjskih poslova za mnogo narednih godina. Velikim djelom su svoje neraspoloženje prema kralju Nikoli bazirali na sudovima grofa John de Salisa, posljednjeg britanskog predstavnika u Crnoj Gori i drugih posmatrača u Crnoj Gori zbog „upitne odbrane planine Lovćen“ od austrijskih snaga 1915. godine. De Salis je nazvao crnogorsku odbranu "farsom" i iznio opšte uvjerenje da je Nikola pregovarao s Austrijancima "za spas sebe i dinastije". Saznavši da je planina Lovćen i selo Njeguši u austrijskom rukama, na primjer, Lancelot Oliphant - koji je bio vrlo bitan za crnogorsku budućnost u godinama koje dolaze - napisao je u službenoj crtici: "Montenegro-finish (kraj)!" Śutradan, nakon saznanja da je primirje zaključeno između Crne Gore i Austrije, Oliphant je napisao: "Shvatio sam da naše vojne vlasti smatraju Crnu Goru potpuno nevažim faktorom u ratu i ne mislim da vrijedi mrdnuti prstom da joj se pomogne".

Ubrzo nakon toga, Ministarstvo vanjskih poslova je primilo pismo od poznate i ugledne engleske putopiskinje Mary Edith Durham, koja se kao građanka redovno dopisivala sa sir Edward Greyom i drugim britanskim diplomatama, obavješavajući u njemu da su mnogi važni ljudi zainteresovani za balkanske prilike. Durham je bila vrlo uticajna i jedan od  najdominantnijih kritičara kralja Nikole. Svojim pismom ona je tražila  potpuno otkazivanje podrške kralju i vladi Crne Gore. Oliphant je zapisao: "Bilo je ugodno ponovno čuti od mis Durham, iako ovo pismo samo ponavlja nanovo ono što smo već čuli od drugih da sadašnjoj kraljevskoj porodici nikada više neće biti dozvoljeno da vladaju u Crnoj Gori".

Slični komentari i zapažanja, uključujući i mnoge spontane sarkastične i uvrjedljive primjedbe, rutinski su parafirani ili prošireni na druge članove Ministarstva vanjskih poslova, uključujući i državnog sekretara i stalnog državnog podsekretara za vanjske poslove. U decembru 1917. zvanično je napisano da "izgleda nije bitno za NJ [eno] V [eličanstvo] i V [ladu] da li će Crna Gora biti pripojena Srbiji ili ne. Kralj Nikola nije učinio mnogo da zaslužuje našu podršku".

Naravno, sve ovo nije značilo da je Crna Gora, kao britanski saveznik – ili bar nominalno britanski saveznik - bila potpuno bez britanskih zastupnika tokom ratnih godina.

Jedan čovjek se otvoreno suprostavio Forin Ofisu, Mary Edith Durham, i svima drugima koji su imali nešto nedostojno reći o kralju Nikoli i Crnoj Gori. To je bio Alexander Devine, osnivač i direktor  Clayesmore škole. Devine je javno pisao o tome da je njegova "soba u Clayesmore školi“ bila prepuna korespondencije i primljenih pisama do 1918. posvećenih Crnoj Gori.  On sam nikada nije propustio nijednu šansu da brani i da se zalaže za Crnu Goru , ili stekne prijatelje trajno za svoju borbu, pobijajući napade njenih klevetnika,  na sijaset različitih načina. Mnogo je učinio za Crnu Goru , a posebno Crnogorce u egzilu, naročito za kralja Nikolu, za njegov ugled i ugled njegovog dvora. Dok je pridobijao prijatelje i "pobijao napade klevetnika" zadobio je mnogo neprijatelja, među kojima su mnoge vodeće figure u Ministarstvu vanjskih poslova i britanskim intelektualnim krugovima, uglavnom prosrpski orjentisanih, među njima  i R.W. Seton - Watsona, osnivača i urednika časopisa The New Europe. Na zahtjev Ministarstva vanjskih poslova  Seton-Watson je pripremio povjerljivu izjavu u kojoj je napisao da je "Gospodin Devine praktično agent kralja Nikole u ovoj zemlji", procjenu koju su, očito, dijelili  Seton - Watsonovi prijatelji i čitaoci u Forin Ofisu.

Godine 1917. crnogorska Vlada u egzilu je uspjela da pridobije  britansku i francusku vladu da prihvate akreditovanja crnogorskih predstavnika pri britanskoj i francuskoj Vladi. Do tog vremena britanska i francuska Vlada su imale akreditovane predstavnike  na crnogorskom dvoru, ali nije postojala i obratna situacija. Kralj Nikola je za svog ličnog zastupnika na dvoru St. James željeo Alexa Devinea.

Pitanje britanskog predstavništva je naširoko razmatrano tokom proljeća i ljeta 1917, uglavnom zbog  kontakata Devinea sa Ronald McNeillom, članom Parlamenta, naklonjenim Crnoj Gori, ali nipošto ne i nesklonom kritici. U inter-ofis diskusiji Harold Nicolson je napisao da "s obzirom na ove službene implikacije teško ćemo možda odbiti predstavnika, ali ja smatram da bi trebalo da bude jasno da to može biti samo predstavnik crnogorske nacionalnosti. Mi moramo isključiti gospodina Devine, bez obzira na troškove". I Alex Devine je - isključen. Prolongirajući krajnje rješenje,  Forin Ofis je omogućavao kao jedini kanal kralja Nikole, George Grahamea, savjetnika Njegovog Veličanstva u Ambasadi u Parizu, koji je već bio akreditovan kralju Crne Gore kao "Chargé des Affaires" (najniži razred šefova diplomatskih misija prema Bečkoj konvenciji). Grahame je ostao i kasnije kao službeni zastupnik britansko-crnogorske linije tokom rata i Mirovne konferencije u Parizu, i, sa svoje strane , povremeno se upuštao u izvanrednu retoriku i argumentaciju u ime kralja Nikole i njegovog dvora. Bez obzira na odbijanje, Devine je nastavio djelovati "na neslužbeni način kao  prijatelj  Crne Gore" u Britaniji i drugdje. Povremeno u stilu "počasnog ministra" Crne Gore na dvoru St James, on je nastavio da djeluje kao de facto predstavnik Crne Gore u Ujedinjenom Kraljevstvu.

SAD i Crna Gora 1918 godine

Izbijanjem Prvog svjetskog rata u avgustu  1914.  SAD vode politiku neutralnosti, dok je Crna Gora od početka rata bila u savezništvu sa snagama Atante. U početku su američko-crnogorski odnosi  bili nepromjenjeni u odnosu na prijeratno stanje, nijesu bili pogođeni konfliktom, ali u ljeto 1915. veze su poremećene kada je Ministarstvo pravde SAD uhapsilo nekoliko Crnogoraca, tereteći ih za zavjeru kršenja američke neutralnosti, zakona za zapošljavanje crnogorskih imigranata i organizovano slanje da se bore u svojoj domovini. Razlog je taj što je kralj Nikola poslao agente da upišu nekoliko hiljada dobrovoljaca, uglavnom na zapadu Sjedinjenih Država.

Nakon ulaska Amerike  u rat u aprilu 1917, a posebno nakon što je 8. januara 1918 predśednik Woodrow Wilson na zajedničkoj śednici kongresa izložio plan u četrnaest tačaka (u jedanaestoj tački je pozvao na restauraciju Crne Gore) kao nacrt za postizanje trajnog mira nakon Prvog svjetskog rata, kralj Nikola je imao razloga da bude siguran da stvari idu dobrim putem i da će se, kad rat dođe do kraja, vratiti na svoj ​​tron​​. Tokom proljeća i ljeta 1918. godine, Nikola je razmijenio niz srdačnih pisama sa Wilsonom. Radio je sve ne bi li pridobio američkog predśednika na svoju stranu, a Wilsonova kratka pisma kao da ukazuju na to da su kraljevi napori davali "dividende". U odgovor na poruku kralja Nikole na prvu godišnjicu američkog učešća u ratu, na primjer, Wilson je napisao: "Vaša milostiva i pozdravna poruka nam dolazi kao glas naroda zemlje u kojoj su Sjedinjene Države uvijek imale najživlje interese i za čiju borbu i težnje smo uvijek imali vrlo istinske simpatije. Pozdravljamo ga kao glas prijatelja i šaljemo vam za uzvrat uvjeravanja našeg iskrenog prijateljstva”. U odgovoru Nikoli četvrtog jula 1918. godine Wilson je napisao: "U vjeri  Vašeg Veličanstva i mojoj, da plemeniti i herojski narod Crne Gore neće biti pobjeđen i da imate povjerenje da će Sjedinjene Države, nakon konačne pobjede koja će doći, osigurati  integritet i prava Crne Gore".

Zahvaljujužći svojim vezama sa Wilsonom kao, naizgled, čvrstom uporištu, kralj Nikola se usredsredio na to da konsoliduje svoj ​​uticaj u američkim krugovima. Zatražio je od američke vlade da prihvate doktora i generala Anta Gvozdenovića kao prvog opunomoćenog ministra u Vašingtonu i Williama Frederick Dixa, sekretara Mutual Life Insurance Company of New York, kao novog generalnog konzula Crne Gore u Njujorku. Izbor drugog je kalkulacija Nikole i posebno Alexa Devinea, jer ne samo da je Dix istaknuti agent osiguranja i pukovnik u rezervi policije Njujorka, već važnije, bio je član Princeton Class of '89 i lični prijatelj Woodrow Wilsona.

U pismu napisanom u New York Life pribor, po ideji A. Devina, Dix je napisao predśedniku "Njegovo Veličanstvo, kralj Nikola i vlada Crne Gore, po informaciji koju sam dobio od Alexander Devinea, njihovog predstavnika u Engleskoj, žele da me imenuju kao svog predstavnika u ovoj zemlji, dajući mi imenovanje generalnog konzula".  Devine je napravio smicalicu izbjegavši da se kralj Nikola zvanično obrati predśedniku Wilsonu. Odmah po prijemu Dixovog pisma, Wilson je napisao sekretaru Sjedinjenih Država Robertu M. Lansingu potvrdu za Dixa, tražeći  od Lansinga da se ubrza imenovanje.  Lansing prihvata Gvozdenovića kao crnogorskog ministra i William Dixa kao generalnog konzula, na veliko nezadovoljstvo u britanskom Ministarstvu vanjskih poslova. Wllson je odmah poslao Dixu čestitku u kojoj je napisao da "mi je posebno drago da ćete poduzeti da zastupate interese neustrašivog malog carstva u Njujorku".

(U sljedećem nastavku, u nedjelju 22. decembra: Što je poručio kralj Nikola u razgovoru za  “Nujork Tajms”)