U našoj sredini više se cijene osobe koje nastupaju s pozicije moći, nego one sklone toleranciji i razumijevanju drugih. Takav stav viđamo svuda – od porodice, raznih institucija, pa do najviših državnih struktura“ - kaže za Portal Analitika Maja Raičević, koja je angažovana u nevladinom udruženju “Centar za ženska prava”, nastalog na osnovu dugogodišnjeg iskustva osnivačica u pružanju podrške žrtvama kršenja ženskih, ljudskih prava i porodičnog nasilja.
„Mržnja i nasilje prisutni su na ulici, u prodavnici, na šalteru, na pijaci, u kafićima, restoranima, medijima, kulturnim institucijama, gdje biste najmanje očekivali. Govor mržnje, izraze poput 'smeće', 'gadov', 'kreten', 'debil', 'retard'... ne koriste samo djeca, već i ljudi koji imaju formalno obrazovanje i od kojih biste očekivali drugačiju artikulaciju misli“, primjećuje Maja Bogojević, dekanka Fakulteta umjetnosti na Univerzitetu Donja Gorica. Ona u razgovoru o mržnji i nasilju za Portal Analitika naglašava da se posebno na Balkanu, govor mržnje "estetizuje" , "komedizira", odnosno poprima dimenzije nonšalatne "vickastosti", koja je, po njenom mišljenju, i infantilna i opasna.
Sa riječi na djela: Povodi za razgovor o mržnji i nasilju sustižu jedan drugi, a da se ne dotakne prostor „crne hronike“ i čistog kriminala, međusobnih obračuna ili usputnih žrtava onih koji su, takođe u jednom „estetizovanom“ medijskom i javnom rječniku, koji stvari više nije nazivao pravim imenom, negdje '90-tih, postali „žestoki momci“.U međuvremenu, svi smo postali pomalo „žestoki“, kao i, ili upravo zbog „žestokog“ rječnika političara, popova, medija, u kojem su za drugoga i drugačijega, namijenjene samo uvrede, izrazi prezira i nipodaštavanja. Jedan Sarajlija davno reče: „Fašizam je bolest koja se širi riječima“. Da, ali i kao i drugi stavovi i uvjerenja, kao tolerancija ili ljubav...
Adolescenti koji pretuku na ulici vršnjaka do ivice života, noževi koji se potežu među maloljetnicima u tučama zakazanim na društvenim mrežama, nasilje unutar porodice i ono kojim se na ulici brane „porodične vrijednosti“, a da je otac možda prethodnog dana pretukao majku, povod je da od sagovornika koji svakodnevno rade sa mladima, te onih kojima je posao vezan za pomoć osobama koje trpe nasilje, zatražimo odgovor na pitanja - koje su vrijednosti današnjih mladih osoba, imaju li ideale ili idole, otkuda toliki uticaj crkve, da li zato što je to danas jedina insitucija koja propagira neke vrijednosti, pa bile one i problematične...
Popularizovana glupost, uz gromoglasne aplauze: Bogojević kaže da je za nju fizičko nasilje koje su počinili mladi ljudi na podgoričkim ulicama tokom Parade ponosa bilo šokantno.
„Ne znam kako to da razumijem, racionalizujem, osim ako uzmem u obzir da ono nastavlja, 'slijedi' verbalno nasilje i govor mržnje, već dugo sveprisutnih na raznim internet stranicama, portalima, blogovima, društvenim mrežama, posebno na facebook-u (koji i ja koristim), posebno na Balkanu, gdje se, u odnosu na druge evropske regije, taj govor mržnje 'estetizuje', 'komedizira', odnosno poprima dimenzije nonšalatne 'vickastosti', koja je meni i infantilna i opasna. Da ne govorim o aplauzu i ovacijama koje ti 'vicevi', inspirisani mržnjom prema svemu što je drugačije, različito - nacionalno, etnički, vjerski, rodno, seksualno - prema svemu što je neka vrsta manjine, dobijaju na društvenim mrežama i u komentarima raznih portala. Jezik koji koristimo reflektuje i oblikuje stvarnost koja nas okružuje, a ta stvarnost je agresivna, kompetitivna, puna mržnje... Dodajte tome i vulgarne sadržaje popularnih reality showa i drugih zaglupljujućih takmičarskih TV emisija i dobićete ogromnu količinu samopouzdanja da se javno iznesu homofobični, glupi, fašistički stavovi, zahvaljujući pseudo-demokratizaciji medija, posebno internetskih portala. Jer, mali je korak od verbalnog 'ubijanja, klanja, kasaćenja, silovanja' ljudi u virtuelnom svijetu, do fizičkog nasilja. Glupost je popularizovana danas, uz gromoglasne aplauze, kao nikad ranije“, smatra Bogojević.
Niko ne podstiče toleranciju: I Maja Stojanović, studentkinja glume na cetinjskom fakultetu, zbunjena je količinom netolerancije koja ju okružuje.
„Konkretno, većina meni bliskih ljudi su puni nerazumijevanja prema, recimo, gej populaciji. Kad krenem da objašnjavam da je najbitnije da su ljudi srećni i da se vole, da pritom nikome ne smetaju i ne nanose bol, ošamare me pitanja poput: 'A bi li se ti obradovala da ti sin jednog dana dođe i kaže da je peder?!' 'Đe si viđela kučka na kučka? Niđe, to je neprirodno, no su ovo boleštine koje se pritom prave moderne, urbane, pih, sve to treba pretuć.' Uzalud objašnjavam da su neki najveći filozofi i mnogi umjetnici bili gej, da to nije bilo bitno do 21. vijeka. Ne, ne bih voljela da mi je sin peder, ili kći lezbejka jer, kako danas želim da za par godina postanem majka, tako ću željeti da postanem i baba. Ali, podržala bih svoje dijete, samo da je srećno. Nemam prava da mijenjam živote najbližih, a kamoli onih 'sa ulice'.“
„Na pojavu nasilja utiču individulne sklonosti, ali, najviše, porodično i društveno okruženje. Suprotno uvriježenom mišljenju, ono nije 'ekskluzivitet' siromašnih i društveno marginalnih slojeva, ali jeste izraženije u patrijarhalnom okruženju kao što je naše“, smatra Maja Raičević.
„Ono je takođe izraženije u okruženju koje odlikuju predrasude, rigidnost, manjak tolerancije i empatije. Smatram da je takvo i ovo naše i da, nažalost, ni porodični odnosi, ni obrazovni sistem, ni mediji, ni crkva koja se, svjedoci smo, čak služi govorom mržnje, ne podstiču u dovoljnoj mjeri humane vrijednosti. Studija o nasilju nad ženama i nasilju u porodici na kojoj sam i ja radila, a koju je sproveo UNDP 2012. godine, pokazala je da 92 odsto ispitanika tvrdi da je u Crnoj Gori prisutno nasilje u porodici i nasilje nad ženama, tako da ne treba da nas čudi ni visoka stopa nasilja među mladima, netolerancija prema manjinama i uopšte društvenog nasilja“, kaže Raičević.
Neophodnost „licemjerne“ političke korektnosti: Bogojević takođe smatra da su narcisoidnost, samozadovoljstvo, mizoginija, homofobija, nepoštovanje društvenih i drugih razlika, ogromna ostrašćenost, odsustvo nenasilne komunikacije (verbalne ili fizičke) - kao posljedica visoke stope neosviještenosti, tipične odlike patrijarhalnog, provincijalnog društva. Ona kaže da Crna Gora i Balkan u tome nisu specifični u odnosu na druge slične regije, koje ne poštuju pravila političke korektnosti. “Taj diskurs, koliko god nekima djelovao licemjerno, zapravo jedini vodi međusobnom uvažavanju i poštovanju razlika. Jer, ne moraju se sve društvene pojave ni razumjeti (različite su nam kognitivne sposobnosti), ali se moramo međusobno uvažavati i poštovati“, kaže sagovornica Portala Analitika.
Svi sagovornici Portala Analitika ističu značaj porodice u kreiranju dogmatičnih ili tolerantnih shvatanja kod mladih.
Profesor književnosti u danilovgradskoj gimnaziji, Miroslav Minić, ipak je stava da profesori imaju danas sve veću ulogu, upravo zbog nedovoljne i nekvalitetne unutarporodične komunikacije. Minić, iako mlad, dobio je prije četiri godine od svojih učenika iz Ugostiteljske škole u Podgorici nezabilježen gest pažnje i ljubavi, kada su mu, nakon što su čuli da ih napušta, organizovali ispraćaj koji je zabilježen na Jutjubu (http://www.youtube.com/watch?v=iIjRLRtqvHY).Primjeri koje pominje iz učionice i način na koji govori o đacima, objašnjavaju ovaj gest. A njegov „recept“ je jednostavan - pruži razgovor, poštovanje i ljubav i biće ti uzvraćeno, i to odmah.
„Kada sam prvi put ušao u učionicu, pitao sam što ih interesuje, što čitaju, koje filmove gledaju, koju muziku slušaju. Od njih ne očekujem da me uvažavaju više nego što ja uvažavam njih. I, nakon samo 15 minuta, osjetio sam da smo se našli. Kada sam shvatio koliko otpor imaju prema riječima - ti moraš – sebi sam zabranio da to ikada izgovorim u učionici. Svi su me plašili, da ne znam u što ulazim, da današnji mladi nemaju poštovanja ni prema kome, da nemaju autoritete. Možda ih i nemaju. Mislim da nemaju ni idole, ali itekako znaju da se identifikuju. Vi ne slutite koliki utisak na prvake ostavlja glavni junak Selindžerovog 'Lovca u žitu' Holden Kolfild sa njegovim antikonformizmom, prezirom prema licemjerima, prema lažnim vrijednostima i lažnom moralu. Kroz razgovor o Selindžeru i njegovom junaku, shvatim koliko su otuđeni od roditelja, odnosno roditeji od njih, koliko malo pričaju sa vršnjacima.“
Svaka grupa sa svojim idealima i autoritetima: Maja Stojanović, međutim, smatra da su ideali i autoriteti mladima važni, i da oni itekako postoje.
“Ideali i autoriteti definitivno postoje ali, svaka ‘grupa’ ima nekog svog, zavisno od interesovanja, ambicija, želja…Moj brat, moji najbolji drugovi - svi su pripadnici neke navijačke grupe. Naravno, ovo vrijeme nosi i taj talas - kako možeš biti Grobar, Delija, Varvar, ako u sebi nemaš želju da prebiješ navijača suprotnog tima?! Ne, ti nisi navijač, ti si pizda. Ja to ne razumijem. Bože, zar ne može sa ljubavlju da se gleda utakmica, sa ljubavlju da se slavi, sa ljubavlju da se gubi...? Šta dobijaš TI ako nekome naneseš povrede? Tu se liječe neki kompleksi i strahovi. Frustracije. Potom ogramna želja da pripadaš tu, sa onima sa kojim dijeliš iste stavove, pravila, kodekse...“
Stojanović veli da „masa vuče sličnu masu“ i da se agresija hrani agresijom.
Minić je mišljenja i da pozitivan stav izvlači pozitivni stav: „Potrebno je da se radi sa njima, ne samo da im se predaje Njegoš ili Dostojevski. Treba im prenositi znanja i iskustva. Za pet godina imao sam samo jedan slučaj da učenik nije htio da čita. Onda sam krenuo, na 'čojski'. Rekao sam mu – treba nešto da uradiš za mene. On je mislio da treba nešto da mi istovari! A ja sam izvadio Kamijevog „Stranca“ i dao mu da pročita. I pročitao je. A njegovi su roditelji bili prosvjetni radnici. I uopšte, gledam te roditelje kad mi dođu puni nervoze. Kažu mi: 'Ako ne uči, slobodno ga izbacite, recite mi, premlatiću ga i tome slično. Niko se ne rodi da mrzi nekoga. To je naučeno“, kaže sagovornik Portala Analitika.
Raičević je u svojoj praksi vidjela dosta nasilnika. Kaže da je najčešće riječ o osobama koje nasilje koriste da bi ostvarile moć i kontrolu nad ostalim članovima porodice.
„Suprotno uvriježenom mišljenju da se radi o osobama koje ne kontrolišu bijes, oni nasilje sprovode svjesno, s namjerom, birajući situacije i metode za koje neće biti sankcionisani. Stoga su najčešće nasilni samo u porodičnim okvirima, dok van porodice nastoje ostaviti utisak prijatnih i dobronamjernih osoba. Zato nije neobično da i same žrtve oklijevaju da ih prijave, računajući da im niko neće povjerovati.“ Raičević dodaje da se nasilnici teško mijenjaju i da krivicu za nasilje obično pripisuju drugima, odbijajući da prihvate odgovornost. „Često smo svjedoci da manipulacije kojima se nasilnici služe, uz nastojanje da se diskredituje žrtva i da se na nju svali odgovornost rezultiraju blagom kaznenom politikom“, konstatuje sagovornica Portala Analitika. Ona kaže da su nasilnici među nama, da su često “ugledni” građani, omiljeni u svojoj zajednici. „Imali smo slučajeva da se nasilnik bavi humanitarnim radom ili da javno zagovara borbu protiv nasilja, dok u porodici sprovodi teror. Isto tako, žrtve nasilja mogu biti obrazovane, uspješne osobe“, dodaje ona.
Nemisleći čovjek je savršeni robot za perpetuaciju zla: Maja Bogojević naglašava da je „nemisleći čovjek savršeni robot za perpetuaciju zla, odnosno za masovnu egzekuciju nasilja“:
„Mladi ljudi su skloni internalizaciji društvenog diskursa koji ih okružuje, bez razmišljanja i auto-refleksivne kritike, lako usvajaju popularizovane modele masovne kulture tzv. 'autoritativnih figura' i reprodukuju stereotipe kao automati, roboti, prisvajajući ih kao svoje. To je ono što bi Hanah Arendt nazvala 'banalnost zla', koje se krije u svakom običnom čovjeku, koji bez razmišljanja usvaja dominantne modele ponašanja i društvene stereotipe i upravo taj "najobičniji", nemisleći čovjek je savršeni robot za perpetuaciju zla, odnosno za masovnu egzekuciju nasilja. Seksualna orijentacija, seksulani identitet je posebno delikatan, te nasilje u patrijarhalnom, provincijalnom društvu - mnogo više od većih urbanih sredina, gdje su različitosti dio svakodnevnog zivljenja - proizilazi iz neznanja i osjećanja straha, straha od drugačijeg i straha od suočavanja sa sobom, straha od osude od strane dominantne matrice, koja samo nominalno, ali ne i suštinski, toleriše drugost i manjine.“
“Ja ne slušam Svetlanu Ražnatović, pa ću da bijem one kojima je lijepo dok je slušaju? Ne, imaću mišljenje o tome, i pustiću npr. Tievery, a oni neka nastave svoju playlistu kako god. Eto, recimo, nekome je na prvom mjestu u životu muzika, a ne seks, zašto ne protestujemo na tu temu?! Zašto se ne bijemo zbog žanrova muzike? Vjerujte mi da se previše nerviram kad vidim ljude da vole to i to, da se oblače tako i tako, ponašaju tako i tako, ('kuku, je li moguće ovo') Ponekad mi je ta 'nesvijest' ljudi, loš ukus, kako god, bolnija od bilo čega. Pa udahnem, kažem, 'otkud meni pravo, možda je baš sve što ja radim pogrešno...“ iskrena je Maja Stojanović.
Raičević smatra da je apsurd upravo u tome da se nasilje često pravda potrebom da se održi harmonija i red u porodičnim odnosima i da se sačuva porodica. „Zabrinjavajuće je što nekad ovi argumenti bivaju prihvaćeni od onih koji treba da štite od nasilja, što samo govori o tome koliko smo kao društvo naviknuti na odnose u kojima preovladavaju moć i kontrola.“
Obrazovanje i „obrazovanje“: Ali, koji je izlaz i lijek iz postojećeg stanja?
Maja Bogojević nema sumnju da je ključ u obrazovanju i čitanju o različitostima. „Obrazovanje ima ključnu ulogu u borbi protiv (najčešće nesvjesne) internalizacije dominantnih hetero-seksualnih i drugih (fašističkih?) matrica, koja lako vodi ka fizičkom nasilju.“
Buduća glumica Maja Stojanović smatra da su izlivi mržnje i netolerancije, nasilja, neki put i bijeg od svoje realnosti i problema:“Zašto svako ne gleda svoju sreću i svoju ljubav? Ako je nekome lijepo i ako nas ne ugrožava, nema potrebe za raspravama, nasiljem, bolom, ratom, već bih molila da ljudi srede živote i oboje ga lijepim bojama, imaju svi i svojih problema i kutara mimo gej populacije, ulica, mimo bundi, tetovaža zmajeva, mimo komšijske krave...“
„Mladima moraš davati dobre poruke, bliskost i toplinu. Mene nikada ne zovu radi protekcije, na đake nikada nisam viknuo, nikada nijednog nisam izbacio napolje. Moja kazna je učenje pjesmice za naredni čas. Njima to postane fora, pa komentarišu - znaš koliko sam pjesama naučio? A ja ne znam koja bi bila kazna da to ne urade. Mladim ljudima na lagani način moraš da nudiš informacije i onda im itekako mijenjaš svijest“, kaže Minić.
On kaže da nikada nikoga nije ostavio na polaganju, a da nikada nijednu dvojku nije poklonio. Vjerovatno zato što je jedan od rijetkih koji sa mladima razgovara njihovim jezikom. Ako treba, on će predavanje započeti opaskom: „Znate li ko je, takođe, igrao groficu Kasteli? Severina!“
Gordana BOROVIĆ
