Tačno 7. oktobra 1042. godine, dukljanska je vojska porazila moćnu imperijalnu armiju Vizantije čime je započela hiljadugodišnja borba za gradnju identiteta crnogorske države koja je teško bitisala među velikim silama. Nepun milenijum kasnije, uz podršku čelnika obnovljene crnogorske države, novovizantijska duhovna sila predvođena Srpskom pravoslavnom crkvom mirno je zaposjela crnogorsku teritoriju i okolčila Crnu Goru u kojoj će Crnogorci valjda moći da žive ali kao ljudi – manjeg boga. 
Piše: Draško ĐURANOVIĆ
I bi osvećenje. I osta Hram Hristovog Vaskrsenja uzdignut kao mjesto, kako reče mitropolit Amfilohije, „bratimljenja i praštanja“. Kao simbol „ujedinjenja pravoslavne vaseljene“, kako nadahnuto izusti crnogorski predsjednik Vujanović.
Jeste bilo svečano, nadahnuto. Koji trenutak nakon čina osveštanja Hrama u kišovito podgoričko nebo odletjelo je devet golubova iz ruku devet patrijarha vaskolikog pravoslavlja da iz Crne Gore, kako reče Vaseljenski patrijarh Vartolomej, „pronesu poruke pomirenja“.
Jeste bilo poruka, mnoštvo simbola. Možda će neka bijela ptica letjeti ka obali Bojane, u blizini sedam grobova dinasta Vojislavljevića, tamo pored Skadra na zaboravljenim i razorenim temeljima crnogorske državnosti za koje moderna crnogorska država ne zna ili neće da zna. Moguće da neka sleti i na onu dvooltarsku crkvu Svete Tekle kraj Sutomora, koja je jedva preživjela duhovnu tranziciju tokom posljednje dvije decenije dok je novovizantijska vojska SPC obnavljala crkve i manastire da budu - stariji i ljepši. Jedna ptica će, ona Irinejeva sasvim sigurno, ka Beogradu da kaže i pokaže kako je Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori živa i nikad jača.
Poruka jeste bilo, a potrage za oprostom grjehova? E, to malo morgen, što bi rekao Slobodan Milošević, jedan od zaslužnih, a nezapisanih ktitora Hrama Hristovog Vaskrsenja. Neće golub iz ruku visokopreosveštenog Amfilohija - sa molitvom za oprost - poletjeti u pravcu Dubrovnika, da nadleti one razasute grobove crnogorske mladosti, koje je svojevremeno, guslajući na Grabu, podstrekavao na smrt za tuđu stvar.
Teško da će se osmjeliti da poleti i u pravcu u pravcu srebreničkih grobova, sarajevskih gradskih parkova humki, pa ni do onih bratskih srpskih grobova diljem Krajine – sve žrtava velikosrpske politike koju je lično mitroplit Amfilohije godinama cjelivao... Ajde što drugima ne praštaju, ali kako to u godini pomirenja ne zaiskaše oprost za svoja loša djela?
Bez crnogorskih znamenja: I neće - na žalost: sasvim sigurno neće - ni jedan od golubova pomirenja pokušati da sleti na onu crnogorsku, crvenu, državnu zastavu: nje nema ni na Hramu Hristovog vaskrsenja, ni na manastirima SPC po Crnoj Gori, baš kao što nacionalnih Crnogoraca niti crnogorskog naroda u govoru mitropolita Amfilohija, ni u govoru predsjednika svih građana Crne Gore Filipa Vujanovića.
U danu obilježavanja 1700 godina Milanskog edikta, u vremenu slavljenja dokumenta kralja Konstantina o pravu svakog čovjeka na savjest i vjeroispovijest - za Crnogorce prosto nije bilo mjesta.
Impozantna proslava osveštavanja Hrama Hristovog Vaskrsenja bila je - ili je makar trebalo da bude - svečanost u slavu vjere i vjernika; glamurozna svetkovina veličanja jedinstva vjere. Pravi spektakl, sve sa zlatom, rubinima, svilom i kadifom, svečanim odorama - sjajem koji bi i Hrista, da se obreo kojim slučajem drugi put na Zemlji, natjerao da stavi ray ban naočare - da ne oslijepi od ovozemaljskog, četranestokaratnog sjaja na freskama sa Njegovim likom.
Pobjednik Amfilohije:.Ali, ostavimo se priče o vjeri i praštanju. Iza kulisa svetkovine u Podgorici dešavala se – da prostite na izrazu u ovom svečarskom trenutku - prizemna igra političke trgovine, svojstvene ovdašnjim navikama i mentalitetu aktera. Trgovine u kojoj su glavni igrači bili Amfilohije s jedne i vrh DPS-a, Đukanović, Vujanović i Marović, s druge strane. A ulog – država Crna Gora.
U mjesecima koji slijede možda će lakše moći da se pronikne u sve detalje političke operacije. Dan nakon „najznačajnijeg događaja u istoriji Crne Gore“ lako je razlučiti zbog čega su se mitropolit Amfilohije i drugi sveštenici Mitropolije cetinjsko-primorske osjećali pobjednički.
Trijumfalizam s razlogom. Dana 7. oktobra 2013. Srpska pravoslavna crkva ovjerena je kao jedina legitimna pravoslavna institucija. Nešto kao – državna crkva u Crnoj Gori. Obilna državna novčana potpora gradnji Hrama, sastav Počasnog odbora - u kojem su, osim predsjednika Crne Gore bili i ministri Vlade – nije samo dužno državničko poštovanje SPC. Više od toga: to je državni pečat, dozvola da se dalje gazduje ne samo novostečenom imovinom, nego i onom oduzetom nakon 1918, crnogorskim državnim nasljeđem i teritorijom.
I da se gazduje bez ikakve kontrole. Postavljajući SPC u ulogu omiljene pravoslavne crkve, crnogorska država je posredno aminovala ili se makar ćutke saglasila nad svim onim do sada učinjenim nezakonitim, uzurpatorskim neimarskim poduhvatima širom Crne Gore. Sve one novovizantijske prepravke na sakralnim objektima - na Cetinjskom manastitiru, u Stanjevićima, ona spavaonica pored Ostroga, strašne prepravke istorijskog jezgra Cetinja ili crnogorskog nasljeđa na Beškoj, Manastiru Kom, širom Skadarskog jezera - sada su odjednom zaboravljene, stavljene u stranu od DPS glavara, kao nešto o čemu sada nije trenutak da se priča. Odgođeno je, tobože sve u slavu pomirenja, da se ukloni limena crkva na Rumiji, koja skoro desetljeće zatire crnogorsko nasljeđe suživota i multivjerstva. Nekoliko slatkorječivih skaski o crnogorskim vlastodršcima; utišavanje nacionalističke srpske retorike, te par prijateljskih rukovanja, bili su mitropolitu i njegovoj Mitropoliji ulaznica za uzvišeno mjesto institucije koja može biti iznad zakona građanske države.
Istovremeno, mitropolit Amfilohije, nesporno vispren političar, odaslao je zanimljivu poruku i u Beograd, i sjedište SPC, onima koji su smatrali da mu je dovoljno sadašnje zvanje. Mitropolit je pokazao da može, ako hoće ili ga natjeraju, da ima i drugu državu iza sebe; pa Irininej i ostala srpska pravoslavna braća iz SPC neka vide - da li će ga opet sklanjati, sputavati i javno kuditi kao ljetos nakon molebana za upokojenje srpske Vlade. Jer, ko zna puteve gospodnje, sadašnja autonomija Mitropolije cetinjsko-primorske može postati predvorje sjutrašnje autokefalije jedinstvene crnogorske crkve?
Pobjednici iz DPS-a: Zvuči kao naučna fantastika? Valja prethodno zaviriti u aktuelni program Demokratske partije socijalista: tamo je, kao jedan strategijskih društvenih ciljeva, a sve u cilju prevladavanje podjela u Crnoj Gori, zapisano da treba djelovati u pravcu stvaranja – jedne pravoslavne crkve u Crnoj Gori.
Samo, čini se da iznenadno saglasje volja vrha DPS-a i čelnika MPC nije rezultat dalekosežnih projekcija vlasti. Ovdje kada političari govore o vječnosti uglavnom misle na - vlastitu političku karijeru. A za vječni opstanak na vlasti Demokratskoj partiji socijalista su neophodni stabilni politički partneri, čak, ako treba, i iz druge opcije.
Mitropolit Amfilohije i Srpska pravoslavna crkva mogli bi da budu idealan medijator za neke nove veze ili čak političke saveze sa opozicijom. Ili da makar ublaže animozitet srpskog biračkog tijela prema DPS-u osvit novih izbora.
U toj političkoj računici valja tražiti razloge sadašnje DPS igre paralelnih kolosjeka. Na Cetinju, gradonačelnik Aleksandar Bogdanović, nekadašnji Vujanovićev savjetnik, skupa sa ministrima Branislavom Mićunovićem, Sanjom Vlahović i Milutinom Simovićem prisustvuju osveštanju kamena-temeljca crkve Crnogorske pravoslavne crkve. I još uskliknu s ljubavlju kako je to „novi momenat za Crnogorsku pravoslavnu crkvu i njenu istoriju“. Sljedećeg dana, u Podgorici, prva garnitura vladajuće partije, predvođena Filipom Vujanovićem, Igorom Lukšićem, Miomirom Mugošom - uz podršku Mila Đukanovića iz drugog plana - punim plućima diše uz Srpsku pravoslavnu crkvu i „ujedinjenje pravoslavne Vaseljene“ – bez crnogorske crkve.
Gubitnička država Crna Gora: Politika jeste surova igra u kojoj ponekad žrtvujete dio političkog identiteta da bi sklopili pakt sa politički raznorodnim partijama.
Problem je, međutim, kada vladajuća, državotvorna partije – što DPS nesumnjivo jeste – promišlja isključivo kroz partijsku dioptriju i lične interese i kada, u cilju vlastitog opstanka, počne da trguje i onim čime se ne može trgovati bez teških posljedica - državnim identitetom. Crnoj Gori ne prijete moćni neprijatelji, ne zvecka oružje na granicama, niti ima straha da će granice biti izmijenjene silom. Ali, jednako važno je ono što je unutra tih granica: država koja sve više liči na ljušturu bez sadržaja.
Zato ono što se odigralo početkom ove sedmice nije tek simbolika nego realnost. Tačno 7. oktobra 1042. moćna, imperijalna vojska Vizantije poražena je u Tuđemilima kod Bara od malobrojne, ali vješte i hrabre dukljanske vojske, čime je počela era crnogorske nezavisnosti i izgradnje državne posebnosti. Taj dan današnja Crna Gora slavi kao Dan vojske, kao dan potrage za identetom naroda i države.
Nepun milenijum kasnije, 7. oktobra 2013, uz podršku čelnika obnovljene crnogorske države, novovizantijska duhovna sila predvođena Srpskom pravoslavnom crkvom mirno je zaposjela crnogorsku teritoriju sve uz poklike „Neka je vječna Crna Gora“. Samo ne ona multinacionalna, multivjerska nego – srpska. U toj okolčenoj, a „vječnoj“ Crnoj Gori najmanje mjesta biće za Crnogorce; moći će, istina, da žive u njoj, ali kao ljudi – manjeg boga.
