U Podgorici je danas osveštan hram Hristovog vaskrsenja, uz podršku državng vrha Crne Gore zastupljenog u Počasnom odboru. Mitropolija crnogorsko primorska SPC organizovala je pompeznu svečanost na kojoj je osveštana crkva, po mnogo čemu drugačija od svih prethodnih. Utrošen je ogroman novac za hram koji ima čak 1.380 metara kvadratnih, sedam krstova na kupolama, kao i 17 zvona, od kojih je jedno teško 11 tona i najveće je na Balkanu. Koliko je ova arhitektura bliska našoj tradiciji, da li slijedi arhitektonske vrijednosti našeg prostora, i koliko su nove crkve, ogromnih dimenzija, koje posljednjih godina niču po Crnoj Gori imanentne našoj kulturi, razgovaramo sa mr Branislavom Borozanom, uglednim istoričarem umjetnosti, autorom brojnih studija o našoj sakralnoj arhitekturi.
- Prvo što vam mogu reći za novi podgorički hram je da je po svojim gabaritima, kao i arhitektonskim vrijednostina, apsolutni stranac na našim prostorima. U prvi mah bi pomislili da se u svom kreativnom zanosu athitekta značajno odlutao od uobičajenih principa, da želi u jednom korpusu spojiti nespojivo. No, znajući vrijeme kada je osveštan kamen temeljac, te politička stremljenja sa svojim duhovnim krilima koja su nam donijela ovaj hram, nijednom analitičaru neće biti problem da otkrije namjeru naručioca i njegovog graditelja, kroz simboliku i poruke koje nam ova crkva donosi. Uzevši sve u obzir, ova pojava bi u struci bila okarakterisana uvriježenim stručnim terminom - imperijalni stil, kaže Borozan za Portal Analitika.
Naš sagovornik ističe da tokom cijele naše istorije stanje religioznog duha nije nikada pronašlo inspiraciju za ostvarenje sličnog pregnuća.
- Kupole kao simboli neba na hramovima, kod nas tokom istorije nijesu imale preveliku popularnost. To nam se desilo tek sada, krajem dvadesetog i početkom dvadeset prvog stoljeća, izgradnjom glomazne kupole, mjesta posvećenog Pantokratoru, na hramu Hristovog vaskrsenja. Zapravo nam je, doduše samo simbolički, spušteno nebo na visinu od nekih četrdesetak metara, i to u vremenu kada kosmičke letjelice paraju prostore svemira, podsjeća Borozan.
Objašnjava da je osnovna karakteristika naših crkava skromnost i da su nastajale po mjeri čovjeka i zato pune tolerancije prema drugim religijama. Crkva Hristovog vaskrsenja je nešto sasvim drugo, kaže sagovornik Portala Analitika.
ANALITIKA: U Podgorici će danas biti otvoren hram Hristovog vaskrsenja; dobili smo ogromnu crkvu, potrošen je ogroman novac… Vi kažete da je po svojim arhitektonskim vrijednostima, ali i ogromnoj veličini ova crkva – “apsolutni stranac”…BOROZAN: Svako djelo sakralne arhitekture posmatrano sa aspekta istoričara umjetnosti, zapravo je primjer otjelotvorenja, ili bolje reći, arhitektonski formalizovanog svjetonazora, kao i stanja religioznog, pa i opšteg duha vremena u kome je nastalo. Podgorička crkva je primjer po mnogo čemu zanimljiv. Ona jeste po gabaritima, kao i arhitektonskim vrijednostina, na našim prostorima - apsolutni stranac!
Iako je graditelj u rješavanju samo nekih segmenata ove građevine tražio inspiraciju u tradicionalnoj sakralnoj arhitekturi ovih prostora, ipak arhitektonska koncepcija cjelokupnog objekta ima eklektički karakter. Razuđenost i dinamika arhitektonskih masa, te heterogenost formi i aplikovanih ukrasnih motiva, u prvi mah navode na pomisao da se u svom kreativnom zanosu athitekta značajno odlutao od uobičajenih principa, da želi u jednom korpusu spojiti nespojivo.
ANALITIKA: Arhitektura je slika vremena, ona reflektuje njegov duh. Što nam crkva u Podgorici govori...
BOROZAN: Znajući vrijeme kada je osveštan njen kamen temeljac, te politička stremljenja sa svojim duhovnim krilima koja su nam donijela ovaj hram, nijednom analitičaru neće biti problem da otkrije namjeru naručioca i njegovog graditelja kroz simboliku i poruke koje nam ova crkva donosi. Ova pojava bi u struci bila okarakterisana uvriježenim stručnim terminom - imperijalni stil.
U konkretnom slučaju, radi se o novom talasu sakralne arhitekture koji je nošen idejom velikosrpkog nacionalizma koji je inspirisan idejom obnove Dušanovog carstva. Arhitekta je vjerovatno nošen ovom idejom napabirčio raznorodne elemente sakralne arhitekture sa prostora na koje velikosrpski državni projekat aspirira, i sve to povezao u novu sintezu koja je u mnogome dovedena do samog apsurda.
ANALITIKA: Ne treba biti posebno stručan i primjetiti da hram Hristovog vaskrsenja nema uporište u našoj staroj sakralnoj arhitekturi, da nije imanentan našoj tradiciji...BOROZAN: U pravu ste. Tokom cijele naše istorije stanje religioznog duha na prostoru Crne Gore nije nikada pronašlo inspiraciju za ostvarenje sličnog pregnuća. Kupole kao simboli neba na hramovima, kod nas tokom istorije nijesu imale preveliku popularnost. To nam se desilo tek sada, krajem dvadesetog i početkom dvadeset prvog stoljeća, izgradnjom glomazne kupole, mjesta posvećenog Pantokratoru, na hramu Hristovog vaskrsenja. Zapravo nam je, doduše samo simbolički, spušteno nebo na visinu od nekih četrdesetak metara i to u vremenu kada kosmičke letjelice paraju prostore svemira...
Sve se to dešava nama koji smo kao malo koji evropski narod, sticajem specifičnih istorijskih okolnosti u kojima smo formirani, umjeli vjeru podrediti humanističkom svjetonazoru i dovesti je u službu svjetovnih pregnuća. Treba li se samo podsjetiti tekovina koje su nam ostavili Crnojevići. Kao pripadnici pravoslavne religije, ali nadojeni humanističkim svjetonazorom, podižući svoje hramove, koristili su renesansni arhitektonski princip, koji inače nije bio svojstven duhu pravoslavnog svijeta, i po tome ostali jedinstvena oaza u tom svijetu. Isto tako crnogorski model simbioze državnih i crkvenih institucija svjedoči o istom.
ANALITIKA: Naše stare crkve karakteriše skromnost, to su jednostavne jednobrodne građevine. Nema tu nikakvih pretjerivanja. Uostalom, svi dobro znamo te crkvice. Kada se uporedi s njima, hram u Podgorici djeluje tako pretenciozno, glomazno. BOROZAN: Najveći broj crkava koje su nastajale tokom naše duge istorije, pa i one s kraja devetnaestog stoljeća, imale su uzor u najstarijim jednobrodnim, jednoapsidalnim, jednostavnim crkvama. Do te mjere se robovalo navedenom arhetipu da ih je danas teško hronološki razvrstati. Prođoše ovim prostorima tolike imperije i epohe sa svojim afinitetima, i ništa se od svega toga ne zakači za tu našu arhetipsku tvorevinu. Osnovna karakteristika naših crkava je skromnost, nastajale su po mjeri čovjeka i zato pune tolerancije prema drugim religijama. Crkva Hristovog vaskrsenja je nešto sasvim drugo. Svojom grandomanskom arhitektonskom koncepcijom ima ulogu da posrnulog i istorijski nedotjeranog ovdašnjeg vjernika, uvjeri u ispravnost onoga što proklamuje i ujedno u njemu skrha svaku sumnju u egzistenciju nečega drugog.
ANALITIKA: Mi kao društvo kao da nismo svjesni ove dimenzije, ne razmišljamo o ozbiljnosti ove poruke, njenih implikacija...
BOROZAN: Znate, kada bi samo stvari ostale na tome, mogli bismo velikodušno konstatovati, đavo ga ponio, doduše za veliki novac, ali neka se time, recimo, utoli trend savremenog pomodnog povratka u vjeru. Ipak sve to nije tako jednostavno. To je znatno složenija stvar koja ima svoju projekciju u najdublje niti našeg bića.
Naime, nakon kraha projekata integralnog nacionalnog buđenja južnih Slovena u devetnaestom stoljeću, ipak su zaživjeli srpski i hrvatski separatni projekti. I jednom i drugom, do tada uvriježeni etnonimi Srbin i Hrvat, korišteni su samo kao paravan iza kojeg se odvijala suštinska polarizacija južnoslovenske populacije, zapravo, na religijskim osnovama i unutar tih grupacija izgrađivala unutrašnja solidarnost s jedne, i odioznost prema drugačijem, sa druge strane, a to sve posredstvom crkvenih institucija. Naravno, ovaj princip, kako tada, tako i danas, podržavaju akademske i sve ostale kulturne i naučne institucije. Naknadno se, po istom principu, ukazala mogućnost i muslimanskom življu da izgrađjuje vlastiti nacionalni identitet. Navedena tri identita, koja su nastala u centrima van teritorije crnogorske države, od svojih početaka pa do danas sa lakoćom penetriraju i hvataju se na plodno crnogorsko tlo, čija akademska elita još uvijek nema vlastitu ideju o integralnom crnogorskom identitetu, oslonjenom na vlastitim istorisjkim vrijednostima.
ANALITIKA: Očigledno je da imamo problem sa, kao što ste kazali, oslanjanjem na sopstvene istorijske vrijednosti. U počasnom odboru imamo državni vrh, gromoglasno se najavljuje proslava osveštenja, da ne govorimo o ogromnom novcu koji je Vlada izdvojila za gradnju hrama, koji je otjelotvorenje, kako ste rekli, imperijalnog stila...BOROZAN: Naš problem je što se djelovanjem crkve, kao i nacionalnih političkih partija, u navedenoj situaciji, istorodni narod Crne Gore cjepka na nacionalne grupacije koje se sve više vezuju za kulturne, vjerske i političke centre situirane van njihove matične zemlje. Svoju zemlju, na kojoj su ponikli i na kojoj su konačno stekli religiju kojoj pripadaju, često doživljavaju kao maćehu, a život u njoj donosi im svakodnevne frustracije, a sve to pod velom demokratskog prava na samopredijeljenje. Ako sve ovo imamo u vidu, kao i činjenicu koju je otvoreno saopštio sam mitroplit u vezi ogromnog novca kojim je naša Vlada prispjela u izgradnji ovoga hrama, situacija je zaista poražavajuća. Pogledajte, mi nemamo mnoge specijalizovane institucije koje bi izučavale kulturne slojeve naših prostora, kako bi formiranje savremenog kulturnog identiteta moglo naći inspiraciju u njima, a ogroman novac se potrošio na hram.
ANALITIKA: Dakle, umjesto sopstvene tradicije izgleda da smo danas, što je potpuni paradoks, mi i suštini skloni svojevrsnom importu...
BOROZAN: Neću ništa novo reći ako kažem da hramovi kod nas zapravo postaju značajni bastioni, na način kako već rekosmo, importovanim nacionalnim identitetima. To podgoricki hram ni najmanje ne krije. Sa tornjeva, ili kampanila, hrama Hristovog vaskrsenja, čija primarna uloga jeste da nas svojim zvonima podsjete na vrijeme odlaska u hram, kako bi smo tamo osjetili „božju milost“, ako zatreba može da se i zapuca. Naime, pošto znamo da po pradavnom običaju, svaki djelić hrama nosi svoju strogu simboliku, postavlja se pitanje, što je arhitekta ili njegov naručioc htio poručiti kada je u njegove tornjeve ugradio artiljerijske otvore? Poznavalac naše sakralne arhitekture bi možda namah pomislio da je za ovu rijetku pojavu uzet uzor sa jedne male i prelijepe crkve sa puškarnicama u selu Dub iz Katunske nahije. No, svakako nije tako, jer su okolnosti u vremenima u kojima su građene mala katunska i ogromna podgorička crkva – tvrđava dijametralno različita. Pored mnogih inovacija, ostavimo i ovu, neka je svako po svom nahođenju tumači. Inače smo po mnogo čemu heterogena zajednica, pa će svako po svome naći svoje simbolično tumačenje.
ANALITIKA: Mnogo toga se posljednjih godina ovdje dešava što nema uporišta u našoj tradiciji, što jednostavno nije imanentno ovom prostoru. Kada je riječ o novim crkvama i arhitekturi zanimljiv je Bar. Tu imamo gradnju tri velike bogomolje, koje kao da se nadmeću koja će biti veća...BOROZAN: U pravu ste. Zanimljiv je primjer Bara. Kada se osvrnete na našu prošlost, nekada su se stanovnici raznih krajeva Crne Gore, kako katolici, tako i pravoslavci, jasno raspoznavali po njihovim različitim narodnim nošnjama, običajima, dijalektima, kulturi življenja. Ali, gradili su skoro identične hramove, a arhitektura je imala ishodište u tradicionalnim vrijednostima, čak su smještali po dva oltara u jednu crkvu kako bi i jedni i drugi u njoj mogli služiti Bogu. I naše islamske bogomolje nastajale su na tradicionalnim vrijednostima. Njihova arhitektura imala je ishodište u vizantijskoj sakralnoj arhitekturi. Danas, kada građane, recimo Bara ili Podgorice, po ničemu u navedenom smislu ne možemo razlikovati, jer su čeda istog tla, služe se istim dijalektom, na ulici imaju identičan izgled, a kultura i standard življenja im je isti, samo zbog intimnog doživljaja vjere, a najčešće ga i nemamo, izgrađujemo skoro nepremostive jazove, čiji simboli su upravo savremene bogomolje svih konfesija.
ANALITIKA: Dobili smo skupe, ogromne crkve, ali najveći problem je, čini se, što se uzori u arhitekturi traže na nekim dalekim mjestima. Kao da se bježi od ove tradicije i poruka ovog tla...
BOROZAN: Uzori su očigledno negdje drugo, a sve se to radi za skup novac iz plitkih džepova sviju nas. Izvori inspiracija na kojima su sagrađene te naše savremene bogomolje, slikovito predstavljaju mjeru naše međusobne otuđenosti. Dok arhitektura savremenih katoličkih hramova slijedi inovatorski duh zapadne tradicije, pravoslavni, krećući se unazad u istoriju, kao da biju bitku sa kompleksom koji im je nabulala nikad neprevaziđena veličina i forma Justinijanovih carigradskih hramova, o čemu kod nas najbolje svjedoči upravo crkva Hristovog vaskrsenja u Podgorici. Muslimani u izgradnji svojih bogomolja više ne crpe inspiraciju u tradicionalnoj balkanskoj arhitekturi, danas su im najbliži uzori iz srednje Azije. Dobar primjer ovome je novosagrađena medresa u Dinoši.
ANALITIKA: Sjećam se da ste jednom kazali za nove crkve koje posljednjih godina niču kod nas da su čudilišta i da zavrjeđuju da se nad njima zamislimo...BOROZAN: Zaista je vrijeme da se zamislimo i da ih proučimo, a za poukom ne moramo daleko ići. Imamo primjer crkve Svetoga Nikole u starom gradu Kotoru. To je prva sagrađena pravoslavna crkva u milenijum i po starom kotorskom gradu. Arhitekta Ćiril Iveković dozvolio je sebi to što nije nijedan pređašnji graditelj tokom cijelog trajanja ovoga grada. Izgradio je golemu kupolu na njemu i tako Kotoranima zatvorio pozamašno parče najskupljeg neba na zemaljskom šaru. Grad koji je tokom svog dugog trajanja izgradio jasnu skalu vlastitih vrijednosti nikada mu to nije oprostio. Forme njegove tvorevine više nikada nikome na tom prostoru neće postati izvor inspiracija. Crkva Sv. Nikole u Kotoru zbog toga djeluje kao meteorit koji je pao na zemljino tle. I podgorički hram je u prvo vrijeme, vrijeme njegovog nastajanja imao sličan status i to je strano tijelo i to je meteorit.
ANALITIKA: A kako posmatrate novi hram u kontekstu arhitekture koja ga okružuje. Ako se ne varam, negdje ste kazali da ga nove zgrade na izvjestan način legalizuju?
BOROZAN: Znate, kada idem sa Cetinja prema Podgorici i vidim hram i sve ono što ga okružuje, uočavam da je kompleks zgrada koje su nastale u njegovoj blizini, njega u suštini legalizovao. Pogledajte kupole na tim novim zgradama, i njihove siluete, one ga zapravo oponašaju. Da imamo identitet urbanistički i arhitektonski - dešavalo bi se nešto sasvim drugo, što bi upravo ukazivalo na to da je ovo zabluda. Nekoliko arhitekata koji su kreirali okolne stambene zgrade, oponašali su arhitektonske forme nekih djelova hrama i time pokušali olakšati njegovu samoću. A domestikaciji hrama, kako nas obavještava Javni servis, svojim prisustvom na svečanosti povodom njegovog osveštenja daće svoj prilog i predstavnici aktuelne vlasti.
Suzana KAPETANOVIĆ
