Postoji predanje, koje se i danas može čuti među potomcima naših iseljenika, da su mjestu Lavlje brdo upravo ime dali Crnogorci, a da je tek kasnije prevedeno na kastiljanaski jezik - Cerro leones.
„Kažu da nisu slučajno odabrali baš to mjesto, jer su ih kamenita brda koja ga okružuju podsjećala na Crnu Goru, a njih same drugi emigranti zvali su lavovima, kako zbog lava na crnogorskom grbu, tako i snage kojom su klesali granitne gromade. U jednom trenutku pod Lavljim Brdom živjelo je preko 100 porodica, uglavnom porijeklom iz Kuča, Bratonožića, Pipera i Bjelopavlića, kaže Stojović za Portal Analitika.
Istraživač naše dijaspore kaže da su poslije Dock Suda, gdje su stigli prvi doseljenici iz naših krajeva, radeći u brodogradilištima, luci i brodarskim kompanijama porodica Mihanović, Vukasović, kao i mnogim drugim, u velikom broju naselili podnožje Lavljeg brda.
„U jednom trenutku pod Lavljim Brdom živjelo je preko 100 porodica, uglavnom porijeklom iz Kuča, Bratonožića, Pipera i Bjelopavlića. Vremenom, kako su se brojne porodice školovale u obližnjem Tandilu, mlađe generacije su se odseljavale prema gradu ili pak prema Buenos Ajresu. Drugi su u potrazi za poslom otišli da obrađuju kamen u Mar del Platu.
Stojović objašnjava da je Tandil dok se radila teretna željeznica bilo mjesto gdje je uvijek nedostajalo radne snage.
„Ko god je bio dovoljno odlučan i snažan da se može posvetiti obradi kamena, rabote je bilo sasvim dovoljno. "Picapedrero" je zanat kojim su se najbolje bavili upravo crnogorski emigranti, kaže Stojović.
Naš sagovornik naglašava da je u predgrađu Tadila postojala crnogorska kolonija za koju potomci crnogorskih iseljenika vole da kažu da je to bila druga La montenegrina, pored one mnogo poznatije u Provinciji Ćako.
Stojović napominje da danas pod Lavljim brdom živi samo još nekoliko potomaka Crnogoraca, ali oni koji su tu u Tandilu često obilaze mjesto gdje su im rođeni, očevi, djedovi.
„U Tandilu danas slučajni prolaznik, na žalost, nema priliku da sazna imena neimara koji su podigli najvažnije građevine, ulice, stepeništa, spomenike, koje su uglavnom isklesani rukama crnogorskih doseljenika, kaže Stojović.
Danas potomci crnogorskih doseljenika u Argentini traže svoje korijene, vrlo je malo izvornih informacija o Crnoj Gori na kastiljanskom jeziku, a jezik predaka izgubljen je uglavnom već u drugoj generaciji. Zbog toga rad na očuvanju identiteta i izgradnji hispanocrnogorskog subidentiteta ni malo nije jednostavan. Na sreću, sve je više pionira u toj oblasti, a u Crnoj Gori se od ranije već zna za Sofiju Milović iz Las Brenjasa. Takođe, sve više onih mlađe generacije istražujue svoje korijene, naglašava Stojović.
Kaže da mora posebno izdvojiti Karinu Orahovac bez čijeg rada bi mnoge priče o istoriji našeg iseljeništva u Tandilu ostale zauvjek zaboravljene.
Stojović podsjeća da je nedavno počasni konzul Crne Gore u Provinciji Ćako Drago Andres Mićunović prosjetio Tandil, kao mjesto gdje je oformljena prva kolonija naših emigranata u centralnom dijelu provincije Buenos Aires i uručio prvu crnogorsku zastavu spiritusu movensu crnogorske zajednice u Tandilu, gospđi Karini Orahovac.
Još jedan kuriozitet vezan je Crnogorce i Tandil. "Ljuljajuća stijena", simbol grada koji su obilazili mnogi pisci, slikari, avanturisti, u jednom trenutku se srušila 1912 godine. Bilo je to veliko iznenađenje i šok jer je grad u to vrijeme bio već u svijetu poznat po kamenu koji se njiše na litici. Zanimljivo je da je i ova priča na neki način vezana za Crnogorce. Iako danas gotovo da nema sumnje u to da je kamen pao nakon udara groma, u to vrijeme sindikalnih nemira vjerovalo se da su kamen minirali upravo Crnogorci, u želji da skrenu pažnju javnosti na nepovoljne uslove rada u kamenolomima.
Zato ako ikada dođete u Tandil znajte da je skoro svaki kamen isklesan rukama naših ljudi, kaže na kraju Stojović.
