Nisam znao da je naše selo upisano u Zavodu na Cetinju i da je zaštićeno kao kulturno dobro, a ne vjerujem da i moje komšije to znaju. Jedino što znam je da pripadamo Nacionalnom parku Skadarsko jezero – kaže sedamdeset šestogodišnji Vojo Bušković, koga smo sreli obilazeći Vranjinu. Bušković, kao ni većina mještana Vranjine, nije imao saznanja da je selo Zakonom zaštićeno kao cijelina i da je za renoviranje kuća bilo potrebno - tražiti dozvolu tadašnjeg Zavoda za zaštitu spomenika kulture.
Buškovića smo zatekli na terasi kako pije kafu i uživa u suncu septembarskog jutra. Vidio je da smo „stranci“, da fotografišemo, razgledamo, i čim smo mu se obratili, želeći da čujemo iz prve ruke priču o selu koje je - davne 1979. godine - kao jedno od rijetkih naselja dobilo status zaštićene ruralne cijeline. Ljubazno nas je pozvao da sjednemo.
Kada je čuo da smo iz medija odmah je kazao da ne voli da priča za novine, ni za ove, kako kaže, moderne na internetu, ali je odmah dodao: „Sjedite, popićemo kafu, reći ću vam o selu onoliko koliko znam, a godina imam mnogo i pamtim dosta“.
„ Da vam odmah kažem, kuće smo morali popravljati, a dozvolu, bogami, tražili nismo. Reću vam za ovu moju. Stara je to kuća, radio sam u Auto remontu u Podgorici, dobio stan, ali kada se moj sin oženio i dobio djecu, žena i ja smo došli ovdje. Napravio sam kupatilo i dvije sobe za mene i babu i to je za nas - vas bijeli svijet“, priča Bušković i napominje da, kada je obnavljao kuću, nije dolazila inspekcija. Kaže da nije znao niti ga je ko obavještavao da je trebalo imati dozvolu Zavoda za zaštitu spomenika.
„Život ovdje nikada nije bio lak. Nema poljoprivrede, nema ništa, samo se živi od ribe, a i to je više prošla priča, kaže Vojo o životu u Vranjini, o tome kako se posljednjih godina i ovdje sve mijenja.
Vikendica do vikendice: „Došli su ljudi sa sjevera ovamo, došli u Podgoricu, a na jezeru napravili vikendice. Ne znate koliko ih ima. Od stanice do mosta na Tanki rt, sve je to vikendica do vikendice. Znali su oni lijepo da je zabranjena gradnja, ali nikne kućica za dva dana. Pare čine čudo. Kad idete od Lesendra prema nama pogledajte, vidi se da ih ima čudo, a izgrađene su za čas“, kaže Bušković.
Žao mu je što se po jezeru lovi svim sredstvima i kaže da ljudi sa strane ne znaju što je jezero i što je riba, i ne biraju način, nego koriste i struju i danamit. „Mi smo ovdje samo od ribe živjeli“, priča Vojo. Volio bi, kaže, da ispred kuće ima malu baštu, malo povrća. Ali ne može, nema se gdje...
-Da ste se prošle godine ovdje zatekli, sada bi u vodi sjeđeli- sjeća se velikih poplava.
Pitamo ga zna li kada je Vranjina dobila put koji je povezao sa svijetom, a on nam odgovara da ne zna tačno i da je najbolje da na ulazu u selo pogledamo kamenu ploču na kojoj se nalazi godina gradnje. Priča da se život mnogo promijenio od tada.
„Prije je bilo: ako ćeš da ideš u Podgoricu - kreneš ujtro i stigneš uveče. Dolazio je brod sa Rijeke Crnojevića, svraćao je na Vranjinu, pa na Virpazar, onda na Plavnicu i tek si poslije podne u Podgorici. Tako ti je bilo do prije pedesetak godina. Velika je stvar za nas bio taj put, jer ko ima vodu i put - može tu da živi. Kod manastira Svetog Nikole su veliki izvori i nedavno smo sa tog mjesta doveli vodu. Radili smo dosta sami, a država je nešto i pomogla“.Priča da je Vranjina nekada imala čak 36 bratstava i, kako kaže, svi koji su ovđe došli od krvi su utekli. „Ako si nekoga ubio, kralj Nikola te poćera na Vranjinu. Ovo je bilo pod Turcima, ali svako je zadržao svoju vjeru. Ovđe su Gazivode, tu Pajovići, Sjekloće... Svi smo jedan do drugog, čuvali smo jedni druge i tako opstajali“, kaže Bušković.
Njegova susjeda Desanka Jovićević, koju srećemo u povratku iz prodavnice, ponavlja Vojovu priču da nisu znali da je selo zaštićeno kao kulturno dobro.
„To nisam znala i ne znam što drugo da vam kažem. Ovdje je svako činio i snalazio se kako je mogao. Nije na Vranjini lak život, i ljudi su se borili i trudili da stvore neke uslove kako su umjeli. Ovo ti je selo, ovdje se živi i snalazi kako ko može“, kaže Desanka.
Ona živi punih 37 godina na Vranjini, i podsjeća da je selo živjelo isključivo od ribolova, ali je ribe sve manje.
U Titograd s dva cegera ribe: „Neđe se izgubila, slabije se lovi. Kad sam se udala i došla ovdje, ako sam ulovila dva cegera ribe - mogla sam kad prodam ribu u Titograd da kupim što mi treba. I znalo je da mi ostane para! A sad, primim penziju i samo se kupi hrana, ništa drugo“.
Na pitanje koliko ljudi danas živi u Vranjini, kaže da ih je nešto više od stotinu mještana. „Teško je reći, jer ima onih koji žive u Podgorici, a dođu za vikend. Znam samo jedno, kada sam došla prije skoro 40 godina bilo je dobro, imalo se i trošilo se, a sad se živi skromnije. Slabo se lovi, a kilo ribe i danas košta kao prije 10 ili 15 godina, a sve drugo je nekoliko puta poskupilo, priča Desanka.Rijetki stanovnici Vranjine koje smo sreli nisu bili baš raspoloženi za priču o tome kako se dogodio da se selo posljednjih godina toliko promijeni i da stare kamene kuće zamijeni beton, neke terase, krovovi i boje toliko drugačije od kuća koje su gradili njihovi đedovi. Razgovor koji je počinjao pričom o starom graditeljstvu, koje je tadašnji Zavod za zaštitu spomenika kulture prepoznao i upisao 9. januara 1979. u Registar zaštićenih spomenika kulture, skretao je u drugom pravcu, u priču o teškom životu na selu, o težnji da se opstane u uslovima koji nisu laki. Mještani Vranjine ponavljaju da nisu znali da je selo zaštićeno, da su živjeli u kućama koje su građene za neko drugo vrijeme, da su okruženi vlagom i da im poplave posljednjih godina zadaju veliku brigu. Trudili su se, kažu, da obezbijede bolje uslove za sebe i svoju djecu.
Kako priča jedan od mještana, napominjući nam da ga „ne stavljamo u medije, jer nije on neko ko voli da se slika i bude na portalu“, pretprošle godine svaka kuća u selu je izmjerena.
„Dolazili su projektanti, mjerili kuće, snimali, i čuli smo da je namjera da postanemo etno selo. Tek sada znamo da se ništa ne može dograđivati. Ko je ugrabio, ugrabio je, više nema ništa da se zida. Sad kad bi htio da dogradim morao bih da tražim dozvolu, a nisam siguran da bi mi je dali“.
„Ideje onih iz kancelarija“: Naš sagovornik kaže da je inspekcija povremeno dolazila, ali da su gledali kuće uz jezero, da se tamo i rušilo, ali nikada u samom selu. Stanovnici Vranjine pričaju da su čuli za velike planove, čak se, kažu, govori da će ovo jednog dana biti Sveti Stefan na jezeru. Voljeli bi da se ovdje razvije turizam, ali još uvijek su to za njih daleki planovi i ideje onih koji sjede u udobnim kancelarijama u Podgorici. Zato je jezero za njih i danas, kao i juče, jedini, koliko toliko, izvjesni izvor prihoda. U čun, na Skadarsko, tako su živjeli naši roditelji, a tako radimo i mi koji smo ostali ovdje, pričaju Vranjinaši.
Rijetko koje mjesto u Crnoj Gori je imalo tako čudnu priču. Ostrvo na koga se u prošlosti bježalo od krvne osvete, tek je šezdesetih godina putem i željezničkom prugom spojeno sa svijetom. Ogromni nasip povezao je Vranjinu i sa Podgoricom i sa Barom, ali je sa druge strane živopisna Vranjina zauvijek odsječena od jezera, izgubila je onaj pravi dodir sa njim. Da je u to vrijeme - umjestio nasipa - ispred mjesta napravljen akvadukt, kako je nedavno pomenuo jedan arhitekta, bila bi to potpuno drugačija slika, postala bi to, vjerovatno, prepoznatljiva razglednica Crne Gore. A tu razglednicu izgubilo je i Lesendro, preko koga je prošla pruga, i koje su zarobili ogromni dalekovodi, kojima tu nije mjesto.
Dovoljno je samo vidjeti stare fotografije Vranjine, i odmah primjetiti da je od starih kamenih kuća, koje su se nekada ogledale u jezeru, ostalo sačuvano tako malo. Čini se da se posebno ovdje pokazalo da je zaštita nasljeđa mnogo više od samog dokumenta koji je proglašava kulturnim dobrom. Tu na Vranjini pokazale su se sve manjkavosti starog Zakona o zaštitu spomenika, potvrdilo da baštinu ne mogu štititi samo institucije kulture, već da je neophodan koordiniran rad između Ministarstva uređenja prostora, Ministarsva kulture i lokalne zajednice, a u slučaju Vranjine i Nacionalnog parka. I ono što je najvažnije, baštinu prije svega čuva njen vlasnik, a on mora biti svjestan njenog značaja. Stoga posljednji Zakon iz 2010. godine preporučuje afirmaciju nasljeđa, komunikaciju sa stanovništvom, stručnu pomoć vlasnicima dobara.Da su prije tridesetak godina stanovnici Vranjine bili upoznati sa činjenicom da je njihovo selo zaštićeno i da su njihove stare kamene kuće njihov najveći kapital, možda bi sve izgledalo drugačije. Danas, poslije godina gradnji, renoviranja i grešaka u prostoru, koje su činili pojedinci, a i država, Vranjinu, kao i sva kulturna dobra u Crnoj Gori, čeka nova valorizacija. Hoće li živopisno selo na Skadarskom jezeru zadržati status kulturnog dobra reći će stručni tim u kome su arhitekte, istoričari umjetnosti, konzervatori.
Čini se da mještani Vranjine s početka naše priče o tome mnogo ne razmišljaju. Dokumenta, pojekti, studije o arhitektonskom nasljeđu, planovi, u njihovom slučaju su najčešće samo mrtva slova na papiru. O njima nije dovoljno brinula opština Podgorica, gotovo da je decenijama zaboravljala na najudaljenije selo u svojoj opštini, koje se tu, na Tankom rtu, graniči sa barskom. Činjenica je i da preporuke za očuvanje graditeljstva basena Skadarskog jezera nikada nisu zaživjele u praksi. Stoga možda i ne treba da čudi što stanovnici Vranjine ponavljaju - život je jedno, a papiri drugo.
Suzana KAPETANOVIĆ
