Bilo je to, sjećaće se oni kojima godine dozvoljavaju da malo duže pamte, svojevrstan cinizam proglasiti ekološkom zemlju u kojoj se u vazduhu osjećao rat, koja se itekako spremala za krvoproliće koje će uslijediti na njoj najbližim teritorijama. Samo deset dana nakon što je republička Skupština, u kojoj su prevlast već uzeli sljedbenici politike Slobodana Miloševića, usvojila Deklaraciju o ekološkoj državi, 30 hiljada rezervista iz Crne Gore pošlo je na Dubrovačko ratište.
Uslijediće godine mraka, nemaštine, užasne i devastirajuće inflacije, potpuno osiromašenje društva. Društvo je, ispostaviće se, na duži rok, zagađeno nacionalizmom i širokom gamom socijalne patologije. Kompletan vrijednosni sistem koji je važio 50 godina nije se urušio nego - prevrnuo naglavačke.
Proglašenje države (koja tada nije ni bila država u punom značenju tog pojma), ekološkom, u tom momentu, bilo je kao da teškog bolesnika prijavite za trku na 400 m sa preponama. Ali, na neki izvrnuti način, ta se stvar oko Deklaracije o nečemu što znači zdravlje i život, tako dobro uklapa u ono, po mnogo čemu nadrealno, nekrofilsko doba, kao apsurd, crni humor ili nešto tome slično. Prosto: uvrnuto je bilo proglasiti ekološkom zemlju u momentu kada joj njena srednja klasa nije imala ni za sapun, kada se čitavo penzionersko sljedovanje trošilo - i bukvalno - svodilo na litar ulja, dva kila šećera i kilo oriza…
Na današnji dan, evo 22 godine, ponavlja se priča o tome koliko je Crna Gora ekološka država.
Zaista - nikoliko. A bez obzira na okolnosti u kojima je usvojena, mogla je to biti klica, nagovještaj nekog drugog vremena, ali i mentaliteta.
Deklaracija je kratka. Ima tek jednu stranu i možda nije najbitnije što je malo koji građanin Crne ikada pročitao. Bilo bi dovoljno poštovanje samo njene posljednje rečenice, da ona suštinski postane ekološka, pa da se nikada taj dokument nije predstavljao na konferenciji UN o zaštiti životne sredine, kao što se to desilo 1992. godine: “Donošenjem ove Deklaracije, Crna Gora prema prirodi uspostavlja državni odnos i poziva na mudrost sve ljude da spriječe ekološku katastrofu koja nam prijeti”, kaže se na kraju Deklaracije.
U međuvremenu, osnovani su ekološki pokreti, razne NVO…Postoji Agencija za zaštitu životne sredine, Ministarstvo turizma i životne sredine…U međuvremenu, ogromna sredstva su potrošena za uglavnom neefikasne i neostvarene megalomanske projekte.
Po ocjenama onih koji se bave problematikom, stanje po pitanju ekološke sredine danas je čak mnogo gore nego prije22 godine. Ekološke crne tačke, KAP, Termoelektrana Pljevlja, Brodogradilište Bijela, Željezara Nikšić, flotacijsko jalovište olova i cinka Gradac kod Pljevalja…Potpuno haotično stanje sa deponijama, kako “običnim”, tako i medicinskim i industrijskim; problem fekalnih voda koje direktno idu u riječne tokove i u more… Primjera radi. samo 30 posto domaćinstava u Podgorici priključeno je na kanalizacionu mrežu, a postojeći gradski kolektor na Morači tehnološki je potpuno zastario, i nalazi se tik ispod stambenog bloka iza Delte.
Epidemija stomačnih oboljenja nakon trovanja oko 1.500 građana Berana krajem avgusta i početkom septembra, problem sa Vasovim vodama, grad zatrpan smećem i, uz to, potpuno odustvo odgovornosti za takvo stanje od lokalnog pa do državnog nivoa, crna su slika crnogorske ekološke stvarnosti.
Građanska svijest?
Nakon povlačenja poplava u Zeti, Skadarsko jezero izbaci tone smeća koje su sami građani bacilli. Obale Morače preko puta hotela Podgorica, krase slapovi smeća koje se sliva prema rijeci. Izvorište Ribnice - sa kojeg se nekada pila voda - zatrpano je smećem. Takav nam je prostor oko kontejnera, takvi su nam ulazi po zgradama, često i školska dvorišta.
Takve su nam plaže, kad se u predvečerje isprazne od kupača. Umjesto da je kontejnera i kanti za smeće što više, gradske službe ih uklanjanju, pa su turisti i lokalno stanovništvo često prisiljeni da stvaraju prava smetlišta koja su istinsko ruglo u turističkoj i ekološkoj državi. Primjera radi, od “Tri duda” do izlaska iz “Ineksa”, u Sutomoru, ovoga ljeta nije bilo niti jedne kante za smeće. Malo ih je i na plaži, skoro nikad se ne prazne, pa šetalište uz jednu od najljepših plaža na primorju, krase gomile smeća. Na žalost, nije riječ o izuzetku.
U osnovnoj školi postoji i predmet, istina izborni, koji se zove “Zdravi stilovi života”. Ali, koliko je roditelja koji svoje dijete od malih nogu uče da ne bacaju otpatke po ulici?
Dakle, Crna Gora nema šanse da postane ekološka država, dok njeni građani ne postanu – elementarno uredni. Za to su potrebni samo sapun, deterdžent i zavezana vreća za smeće, koju će sa nekog petog, šestog sprata neko baciti u kontejner. Crna Gora imaće šanse da postane ekološka, kada se shvati da je to skoro nemoguće učiniti kroz prozor.
Gordana BOROVIĆ
