Iskušavanje snage države

 

Jedanaest dana od kada je nepoznati počinilac bacio eksplozivnu napravu u dvorište porodične kuće novinara „Vijesti“ Tufika Softića, crnogorska policija nije privela ni jednog osumnjičenog. Za sada nema informacija o značajnijem pomaku u istrazi.

Porodična kuća Softića je u sjenovitom dvorištu, okružena borovima, nekih dvjesta metara od strogog centra Berana. U obližnjim, relativno dobro osvijetljenim ulicama, postoje kamere na poslovnim objektima, pa je napadač drsko rizikovao da bude usnimljen kako se udaljava sa mjesta napada, što ukazuje na beskrupoloznost organizovanog nasilja nad novinarem.

Detonacija je žestoko odjeknula gradom, što je u prvi mah bio povod da se posumnja da je riječ o „šok bombi“ koja služi za zastrašivanje. Vještačenjem je ipak utvrđeno da se radilo o trotilu koji – iako je pao samo nekih osamdeset santimetara od Sofićevog automobila – nekim čudom nije imao razorno dejstvo. U času napada Tufik Softić je bio u kući sa suprugom i djecom; nesreća sa teškim posljedicama je tek pukom srećom izbjegnuta. Moguće da su opake namjere napadača poremetila i dva psa u dvorištu koja su oštro zalajala nakon što su osjetili prisutvo stranca (ili više njih) u blizini.

Direktor Uprave policije Slavoljub Stojanović je beranskim policajcima, koji dan nakon napada, poslao pojačanje inspektora iz Podgorice, a ministar policije Raško Konjević - koji je istu veče nakon napada lično zvao Softića – istragu proglasio prioritetnim zadatkom MUP-a.

Izvjesno je da vrh crnogorske policije iskazuje odlučnost da se najnovije nasilje nad novinarom riješi - ipak,  imaće mnogo teži zadatak nego što se to čini na prvi pogled. Nedavni napad na Softića logična je i tragična posljedica nerješavanja prethodnog napada na istog čovjeka, još kada je bio novinar „Republike“ i bio krvnički premlaćen. Tadašnja traljavo vođena istraga; još i gore -  nedostatak stvarne volje za istragom - stvorili su uslove da Softić postane ponovo meta.  Da napadači pomisle da je lov na novinare nekažnjivo djelo.

(Ne)namjerne greške u istrazi prije šest godina: Prije nepunih šest godina, u večernjim satima 1. novembra 2007. godine  Softića - tadašnjeg novinara Radio Berana i honorarnog dopisnika dnevnog lista „Republika“ – su na ulazu njegove  porodične kuće, brutalno pretukla dva maskirana napadača, udarajući ga palicama po glavi. Dok je desnom rukom pokušao da se zaštiti od udaraca, ruka mu je slomljena.

Izvještaj iz bolnice govori da je to bio klasični pokušaj ubistva: Softić je zadržan u bolnici zbog teških tjelesnih povreda - potres mozga, prelom desne šake, povreda ušne školjke, veliki podlivi po glavi i rukama.

Začuđujuće, na mjestu događaja se nisu pojavili ni istražni sudija ni tužilac, niti su, odmah nakon napada - kada su i tragovi i sjećanje svježi - kontaktirali napadnutog novinara. Sve je prepušteno inspektorima policije, kao da je riječ o nekoj - uličnoj tuči.

Za policijsku istragu te 2007. godine je morala da ima značaja i činjenica da je Softić, kao novinar „Republike“, u nizu tekstova fokusirao neke moćne, novokomponovane beranske mlađe biznismene, tragajući za porijeklom njihovog, preko noći stečenog, ogromnog bogatstva. Iz tih natpisa, čak i laički vođena istraga dovela bi do imena osoba koje su, pokazaće to kasniji događaji, direktno ili indirektno bili povezani sa narko klanom Darka Šarića.

Tekstovi Softića su morali biti indikativan pokazatelj inspektorima da ispitaju ljude koji su mogli imati direktni motiv za napad na novinara. Nije tako bilo. Policijskom istragom nije obuhvaćen - o čemu svjedoči ovih dana advokat Borivoje Borović - čak ni Dragan Labudović, čovjek koji je Softiću direktno prijetio koji mjesec prije napada. Inače, Labudović je bliski rođak (brat od tetke) Draška Vukovića, moćnog Beranca, zaštićenog svjedoka u sudskom procesu protiv Darka Šarića. Koji su razlozi da Labudović ne bude, kako se to kaže, „predmet kriminalističke obrade“ – neznanje ili svjesna opstrukcija saznavanja istine?

Policijska i državna odgovornost: Policijska istraga se, vođena nekom čudnom logikom, fokusirala na drugu stranu - ka jednoj grupi mlađih beranskih huligana; do kraja godine trajala su dugotrajna i bezuspješna saslušanja. Gubljenje vremena i propuštanje šansi za pravu istragu.

I ne samo to: ovih se dana saznalo da policija u Beranama nije precizno vodila ni eliminaciju dokaznog materijala. Izvještaj o istrazi iz 2007. godine, koji je prije neki dan hitno zatražio direktor Uprave policije Stojanović, pokazao je da nikada nije urađena DNK analiza bejzbol palice nađene u kući jednog od privođenih pod sumnjom za napad na novinara Softića. Istini za volju, tada nije postojao Forenzički centar u Danilovgradu ali su bili dostupni centri u Beogradu ili u Visbadenu, sa kojima je crnogorski MUP imao dobru saradnju. Je li to plod neznanja ili, možda, indirektni pokazatelj da se nije ni željelo tragati za dokazima. Nakon šest godina iluzorno je očekivati da su sačuvani DNK dokazi?

Problem, međutim, nije u jednoj neuspješnoj istrazi: suština priče je u – odsustvu odgovornosti za istragu koja ništa nije otkrila. Tadašnji načelnik Centra bezbjednosti Novo Veljić nikada nije pozvan da javno objasni za neuspjeh policijske istrage; na odgovornost nije pozvan ni vođa istražnog policijskog tima, kao što je ostalo nepoznanica što su, tako važno i korisno, doprinijeli saznavanju istine policijski inspektori iz Podgorice koji su 2007. godine poslati kolegama u Berane kao ispomoć...   

Novinar Tufik Softić je ostao nezaštićen od državne institucije čija je obaveza da mu garantuje bezbjednost. Građanin Tufik Softić prošao je gore: Osnovni sud u Beranama, potom i Viši sud u Bijelom Polju, odbili su njegov odštetni zahtjev pod obrazloženjem da, u času napada, nije bio na radnom mjestu! Nakon stravičnog napada 2007. godine Softiću je konstatovan dvanaestprocentni invaliditet, taj podatak domaće sudije izgleda nije posebno potresao.  

Policijska odlučnost i efikasnost:  Da crnogorska policija može da se - ako postoji znanja, spremnosti i političke volje – efikasno uhvati u koštac sa onima koji udaraju na javnu riječ pokazao je, koju godinu kasnije, slučaj napada na Oliveru Lakić, novinarku dnevnog lista „Vijesti“.

Po načinu izvođenja nasilja iz mraka, motivima napada između ova dva slučaja ima dodirnih tačaka. Poput Softića i novinarka Lakić je istraživala poslovanje lokalnih moćnika s one strane zakona: Lakić je svjevremeno pisala serijal tekstova o navodnom švercu cigareta iz fabrike „Tara“ u Mojkovcu.

Nakon pokušaja da kontaktira vlasnike fabrike, uslijedile su indirektne, nakon toga i direktne prijetnje - novinarki i njenoj porodici. Zbog toga su kasnije uhapšena dvojica predstavnika preduzeća „Montenegro Tobacoo company“ koje je policija teretila za ugrožavanje bezbjednosti novinarke i redakcije.

Ta policijska akcija ipak nije omela one koji su se osjetili istinski ugroženi pisanjem: Olivera Lakić je napadnuta 7. marta 2012. godine, oko 21.30 sati, ispred zgrade u kojoj stanuje na Bulevaru Svetog Petra Cetinjskog u Podgorici. Tada nepoznato lice sačekalo je Lakić ispred ulaza zgrade, uhvatilo je jednom rukom za rame i, kako se konstatovala policija, zadalo više udaraca zatvorenom šakom u predjelu glave. Poslije napada Oliveri Lakić je ljekarska pomoć ukazana u Kliničkom centru Crne Gore gdje je tada i provela jednu noć i gdje su konstatovane lakše tjelesne povrede. Očevidaca nije bilo, ali je policijska akcija uslijedila brzo i bila je vrlo efikasna: izuzeti su materijani tragovi, proslijeđeni Forenzičkom centru u Danilovgradu radi vještačenja.

Tadašnji vršilac dužnosti direktora Uprave policije Božidar Vuksanović, koji je nakon napada pohitao ka licu mjesta, naložio je opštu mobilizaciju i provjeru svih osoba koji su operativnom akcijom označeni kao potencijalno sumnjivi. Iste noći i narednog dana  privedeno je više lica, obavljen pretres više stanova lica za koje je postojao, kako policajci vole reći, „osnov sumnje da su napadači“.Samo pet dana od napada, crnogorska policija uhapsila je Ivana Buškovića, osumnjičenog za napad na novinarku Lakić. Krivična prijava koja je uslijedila pokazala je da su inspektori MUP-a imali i materijalne dokaze da je Bušković fizički nasrnuo na novinarku „Vijesti“. Sudski proces i presuda su potvrdili nalaze policijske istrage i Bušković je osuđen je na kaznu zatvora od devet mjeseci. Zahvaljujući Buškovićevom upornom odbijanju da sarađuje sa policijom ili svjedoči pred sudom, nalogodavci napada ostali su van domašaja pravde, ali se u ovom slučaju, makar tokom policijske istrage, pokazala snaga i odlučnost države.

Iako je policija uspješno okončala istragu, Božidar Vuksanović, koji je neposredno nadgledao tok istrage, nije ipak postao direktor UP: napustio je policiju i danas je direktor Uprave za inspekcijske poslove.

Test za državu: Izdvojena dva slučaja napada na crnogorske novinare govore i o (ne) sposobnosti policije, ali su istovremeno svjedočanstvo o društvu, političkom sistemu,  izazovima moderne Crne Gore.

Nerješavanje napada na Tufika Softića možda nije direktno izazvalo kasnije napade na crnogorske novinare; efikasna policijska akcija u slučaju napada na Oliveru Lakić nije automatski spriječila kasnije atake i nasilje nad javnom riječju. Ali, i društveni zakoni ponekad liče na zakone fizike: svaka akcija izaziva reakciju, baš kao što svako odsustvo pravovremene akcije može da izazove značajne društvene posljedice. Ona zaboravljena (ili prikrivena) bezbol palica iz 2007. godine, udarila je nekog drugog novinara kasnije, vođena drugom rukom, ali istim ili sličnim motivom – da se zapuše.

Zato je nedavni slučaj napada na Tufika Softića sada ključni izazov za crnogorsku policiju čiji čelnici moraju pokazati volju i sposobnost da počinioce zločina privedu pravdi. Ili, ukoliko pokažu neznanje ili nemoć - da ustupe mjesta onima koji to hoće i umiju. Kada je neki policijski dužnosnik odgovarao za loše sprovedenu istragu ili, još gore, za prikrivanje dokaza? Efikasna borba protiv kriminala nije moguća bez diciplinovane, depolitizovane, ali i odgovorne policije.

Samo, nije to isključivo policijski, tužilački i sudski zadatak nego društveni zadatak. Lice pravosuđa je i ogledalo vlasti; nekažnjeni napadi na novinare su mrlje na licima onih koji su na vrhu piramide, bez obzira na to da li su ili ne lično upleteni ili tek pomenuti u javnom govoru. U stvari, rješavanje napada na novinare je iskušavanje moći i sposobnosti savremene države Crne Gore: nije riječ o birokratskom ispunjavanju uslova za poglavlja 23 i 24 ili rješavanje zadataka na putu ka Evropskoj uniji, nego je to jedan od ključnih uslova za gradnju normalnog društva.

Draško ĐURANOVIĆ