On je novinarima poručio: „Ne mlatite riječima kao konj zobnicom, jer riječ, ako nije u pravo vrijeme na pravom mjestu, može postati i kamen i metak!“
„Postavljam javno pitanje mojim progoniteljima 'ustraživačkim' novinarima: kojom to alhemijom pretvoriše moju elektronsku cigaretu u kamenicu, moje ćutanje u dranje i dreku, moj pozdrav i ljubljenje (zamislite tri puta – kakav grijeh) sa prijateljem u aktivno učešće, moje prisutvo na, po njima, zabranjenom mjestu ne više od četiri – pet minuta na jeres i skandal. Grupa u kojoj sam bio i ja, uglavnom sedamdesetogodišnjaka poznatih u javnosti Budve i Crne Gore, prepoznatih ljudi za tvrdim, a to može potvrditi i policija, ničim sem radoznale prisutnosti od par minuta nije narušila ni red ni mir, ni protok parade. Ako je mojim progoniteljima bilo stalo do prave informacije, što se nisu pojavili na događaju, pa sa lica mjesta da komentarišu i zaključuju, nego služeći se istim sredstvima, kao i militantni protivnici parade, služeći se riječima kao drvljem i kamenjem, etiketiraju, vrijeđaju, stavljaju na stub srama mirne građane koji, podvlačim, mirno prate događaj, koji se tu ispred njih, pred njihovim očima, zbiva prvi put u istoriji države u kojoj su rođeni i u kojoj žive i stvaraju“, piše Eraković u tekstu naslovljenom „Razjareni istraživači“.
Eraković piše da je tada bio sa grupom prijatelja u Budvi, ali da su novinari, „bez imalo profesionalne odgovornosti, kodeksa, novinarskog morala, zaljučujući bez imalo stida“, na osnovu TV snimka, gdje se lijepo vidi da grupa u kojoj je on mirno stoji i posmatra.
„Upućenost, informisanost, stvaralačka radoznalost me je uvijek inspirisala da budem na licu mjesta gdje god da sam bio, živio i stvarao“, piše Eraković.
