r
Radoslav Rotković, akademik
Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, ističe da sa ponosom prima jubilarnu nagradu SUBNOR-a i antifašista koja mu je dodijeljena ove godine povodom 13. jula.
Rotkovićnaglašava da medalja SUBNOR-a, za razliku od mnogih drugih nagrada, nije ukaljana i dolazi od strane njegovih drugova, saboraca.
- Zašao sam u 86. godinu. Za to vrijeme sam uvijek radio, objavio sam 46 knjiga. I zbog toga rada sam i kažnjavan i nagrađivan. Ali – uvijek za isto. Jer, ja sam stalno radio kao borac NOR-a, i antifašista i antinacista, i žao mi je što je ovaj antinacistički dio nije ni uveden u opticaj, jer i Jasenovac i Srebrenica su nacistički zločini. Nacizam je rasizam, a rasizam vodi istrjebljenju naroda. I jedno vrijeme je nešto bilo kažnjivo, a poslije to isto – postalo nagradivo! Recimo, nije bilo kažnjivo kada je Amfilohije, pred TV kamerama hvalio Radovana Karadžića, da je radio isto ono što i sv. Petar Cetinjski, to jest branio Srbe od Turaka i da je sv. Petar Cetinjski živ, da bi bio izručen Hagu. A kažnjivo je bilo dokumentovati našu kraljevinu Vojislavljevića, 140 godina stariju od Nemanjića. Sada, međutim, državi dobro dođe da se ponosi svojim hiljadugodišnjim trajanjem, ističe akademik Rotković i naglašava da su Trinaestojulska nagrada, ali i Njegoševa nagrada obesmišljene odlukama žirija.
- Trinaestojulsku nagradu sam dobio tek za svoju 39. knjigu. Sada je, međutim, ta nagrada obesmišljena, jer je data i četnicima. Ali, slično je urađeno ranije i sa Njegoševom nagradom. Zato mi je posebno draga jubilarna medalja SUBNOR-a i antifašista, jer to odlikovanje nije okaljano, a dolazi od saboraca – kaže Rotković u razgovoru za Portal Analitika.
ANALITIKA: Trinaestojulska nagrada je, uprkos jakom i javnom otporu, ipak dodijeljena...
ROTKOVIĆ: Jeste, ali to je za dobitnike ipak zaslužena sramota, jer nije bilo ni poslanika, ni ministara, ni većine ambasadora. Mislim da je to i smrt same nagrade, jer nakon ovoga pokajanja treba je otpisati, a smisliti nešto novo. Ko će sada da se kandiduje za nagradu koja je tako devalvirana? Trinaestojulska nagrada nije nagrada opštega tipa; ona ima ime koje joj daje usmjerenje, i Zakon koji zaludu ide u istome pravcu, da se nagrađuje ono što je „od izuzetnoga značaja za Crnu Goru“ a ne od značaja za borbu protiv nje. Ja sam zaludu ukazivao na činjenicu da je Žiri prekršio zakon, i da nagradu treba poništiti i smijeniti Žiri. No, ocijenjeno je da bi to izgledalo kao da država prisiljava žiri da donosi političke odluke, iako su odluke žirija uslovljene Zakonom! Trinaestojulska nagrada je imala jasno usmjerenje, kao i nagrada za poeziju, prozu, pivo ili vino. Može li se nagrada za pivo dati vinu? Smije li se partizanska nagrada davati četnicima?
ANALITIKA: Kako objašnjavate da je do toga ipak došlo?
ROTKOVIĆ: Čini mi se da je vladajuća koalicija mislila da u Vukčeviću, Ivanoviću i Nikolaidisu ima tri svoja člana u Žiriju, i da je to dovoljno da se ovo ne desi, a nije znala da u takvome sastavu postoje „trojanski konji“! Vukčević stalno objavljuje laži o Crnoj Gori, pod izgovorom da su to tekstovi stranaca o Crnoj Gori, a nije sporno to nego odsustvo kritičkoga komentara. Recimo, u njegovom izdanju možete naći da su Srbi izvojevali sjajnu pobjedu nad Turcima u Martinićima i Krusama 1796, a nema napomene da je to nelogično, jer su sami Srbi Takovski ustanak (1804) nazvali Prvim srpskim ustankom!
ANALITIKA: A što je ostalo od trinaestojulske tradicije u zvaničnoj Crnoj Gori; je li ona samo dekoracija vlasti?
ROTKOVIĆ: Jeste, sve dok se ne riješe temeljna pitanja koja je inicirao Trinaesti jul. Jer, ako je Predsjedništvo AVNOJ-a 5. II 1945. ukinulo sve zakone i dekrete bivše Jugoslavije, pa samim tim i dekret regenta Aleksandra iz juna 1920. o ukidanju Crnogorske pravoslavne crkve, kako Crna Gora misli da postane pravna država, a nije sprovela u djelo ni tu odluku AVNOJA, staru već 68 godina! A svaki dan oklijevanja otežava to pitanje, jer je to nepravda koja traje već 93 godine! A Antihrist śedi u Cetinjskome manastiru. I to se odražava na cjelokupni život. Pa i na popis stanovništva, iz kojega je, samo između dva popisa nestalo 112.860 Crnogoraca! Da li se i jedan list u Crnoj Gori, i jedan radio, i jedna TV stanica, i jedan poslanik zapitao – kud se đede 112.860 Crnogoraca? A cijeli svijet je kukao zvog 3.000 čileanskih „desaparisidosa“.
ANALITIKA: Nije reagovala ni crnogorska vlast...
ROTKOVIĆ: Ne. U našoj vladajućoj eliti postoji jako činovničko ośećanje: da je dovoljno da imamo državu, Skupštinu, Vladu, iako Skupštinu i Vladu ima i Vojvodina! Ona je, čak, i član jedne evropske asocijacije, iako država Srbija još to nije.
ANALITIKA: Vidite li onda izlaz iz sadašnjeg političkog ćorsokaka?
ROTKOVIĆ: Mislim da je izlaz u onome što sam svojevremeno, još u prošlom vijeku, rekao u Skupštini: “Nema sreće na Balkanu sve dok Srbi ne uzmu vlast u Srbiji, a Crnogorci u Crnoj Gori.“ Jer mi tek sad, prvi put poslije 200 godina, možemo da normalno razgovaramo sa Srbima. Jer, niti su Karađorđevići i Obrenovići bili srpskoga porijekla, niti je to bio Jermen Pašić. Otac Slobodana Miloševića je između dva rata u Požarevcu izazvao na dvoboj sudiju koji je rekao da nema Crnogoraca. Sudija, naravno, nije izišao na dvoboj, nego je stao da viče: „On je lud, on je lud...“ A nije bio lud on nego – njegov sin... Eppur si muove.
Draško ĐURANOVIĆ
