Da bi se napisao tekst o Dragici Popović, jedinoj preostaloj podgoričkoj mlinarici, valja prvo uzeti brašno samljeveno u mlinu Petra Tokova na Ribnici, i napraviti od njega hljeb.
Ako je brašno pšenično, ispašće crn, toliko crn, da samo vješto oko može po boji procijeniti da li je pečen.
A kad se izvadi iz rerne, još jednom će iskusna ruka “odvagati” pleh, da vidi da li je “olakšao”…
Može se ispod tijesta, prije pečenja naravno, staviti list smokve ili loze. Hljeb će tada dobiti “šaru” po donjoj kori, i karakterističan, neponovljiv miris Mediterana, voćnu notu na iskonsku žitaricu, samljevenu na “hladno”, pod teškim kamenom nabavljenim prije 100 godina u Kosovskoj Mitrovici, koji okreće ledena Ribnica.
List je zaostavština vremena kada je ulja i drugih masnoća bilo nedovoljno, kao zamjena za podmazivanje pleha ili čega drugog, kako se tijesto ne bi zalijepilo.
A za kukuruzni hljeb, Dragica će dati recept: “Uzavri šerpu vode, pa je ‘ugasi’ šoljom hladne vode, da ne vrije. Zapari vodom brašno, pa kad postane mlako, stavi germu, zamijesi i ostavi da stoji pod krpom. Ne smije biti ni pregusto ni prežitko i obavezno premijesi prije stavljanja u pleh. Peci cijeli sat. Neki kukuruznom brašnu dodaju i pšeničnoga ali, to nije više kukuruzni hljeb”, priča Dragica u svojoj bašti ispred prizemne kuće na Koniku, u kojoj je život provela, na samo koju stotinu metara od malog stogodišnjeg mlina pod limenom lastrom. Cijelu neveliku baštu prekriva krevet sa lozom sorte vranac. Ograda je niska. Rijetki su prolaznici koji nisu iz toga kraja, sa Konika, pa će Dragica često razmijeniti koju sa poznanicima i komšijama koji joj promiču pored dvorišta.
Dolazak iz Vukčevića u Popoviće: Dragica je u ovu kuću došla kada je imala 18 godina, 1960, udajom za evo 14 godina pokojnog supruga, radnika u fabrici “Radoje Dakić”.
„Bila sam ljepuškasta, zelenobraon oči, zdrava. Moj otac je volio da se udam u Popovića. Oni su od Kuča, od Marka Miljanova. A i ja sam od dobroga bratstva, od Vukčevića sa Barutane, Lješanska nahija! Poznati Simon Ivanov Vukčević i Marko Miljanov bili su dobri ljudi i veliki prijatelji,“ kaže, smijući se, sagovornica Portala Analitika.
Zanat je naučila od svekra Boška, koji nije među živima 35 godina. Živjelo se, priča Dragica, dugo u zajednici, sa đeverima, čije su joj porodice i danas u komšiluku.
„Nikad se sa njima nisam poljutila. Ja sam došla mlada, pa su me đeveri osobili kao da sam im sestra, a ne snaha.“
Petar Tokov bio je prvi vlasnik po kojem je mlinu ostalo ime. Mlin je i danas njegovih nasljednika, Vujoševića.
“A mi Popovići ga držimo, evo skoro 70 godina”, veli Dragica, nudeći preko baštenskog stola postavljenog uz kućni zid, neobično veliku priganicu, napravljenu od škuroga pšeničnoga brašna. Naravno, samljevenog na jedinom preostalom mlinu na vodu u Podgorici.
Dragica je jednostavna i neposredna. Ima petoro djece, četiri ćerke i sina, i dvanaestoro unučadi koji joj često dolaze. Cijeli život posvetila je porodici, a mlin je bio i ostao lijepa i omiljena obaveza, njen predah od kućnih poslova i izlazak “među narod”.
“Nisam ti ja bila za neke druge poslove. Muž je govorio da bi mi metar ipo konca bio dovoljan za cijeli život,” kaže, smijući se i dodaje: “Ajmo do mlina, treba i ručak da spremam! ”
Mlin za sigurnost, samopoštovanje i slobodu: Dragica silazi sigurnim hodom niz strmu i krivudavu stazu od ceste prema mlinu, pored ogromnih stabala smokava. Pokazuje sa neskrivenim ponosom svoje malo carstvo, za koje je vezana na način na koji je malo ko vezan za svoje radno mjesto. Nema ona papire ni za mlin ni za sve godine provedene u njemu, ali – to je ipak njen svijet. Onaj kamen što se i danas okreće daje joj evo više od pola vijeka osjećaj sigurnosti, samopoštovaja i slobode. Daje joj “njen dinar” kojeg se nikad u životu nije odrekla, iako je, veli, voljela muža i sa njim živjela stabilni brak.
“Moj muž nije volio da radim ovdje, kao što mi se i sin danas čudi i negoduje. Kaže - đe ćeš majko, da se slomiš iza mlina, ili da padneš u vodu! A ja se ne dam. Nikad nisam voljela da mi muški naređuju. U mome poslu nema šefa, ja sam sebi gazdarica! Navikla sam, dođe po neko, progovori se...Nedostaje mi to ljeti, kad Ribnica presuši i nema posla.“
Na metalnim vratima i danas se vide rukom njenog muža ispisane poruke za mušterije, sa brojevima telefona na koje se Dragica može dozvat da dođe.
Silazile su nekad vreće bijeloga, domaćega kukuruza i pšenice iz Bjelopavlića, Zete, Malesije i pelo se brašno po strmoj stazi. „Pa po cio dan jednome melji, koliko ga je bilo. Donese se kafa, rakija. Postojala je izreka, 'ka' u mlin', kad neđe ima dosta šale i viceva“, priča Dragica.
Davno su utihnuli razgovori pod lastrom, a u mlinu i na njemu sve je isto kao i prije 100 godina, kada je napravljen, nikad se nijedan dio nije promijenio.
Mali istorijat podgoričkih mlinova: Prema jednom zapisu, u podgoričkoj kapetaniji su 1884. godine bila 22 mlina. Podgorički mlinovi bili su rasuti po njenim četiri rijekama: Zeti, Morači, Sitnici i Ribnici. Postoji predanje da je na Sitnici, kod današnjega mosta u Farmacima, bio mlin Đurđa Crnojevića.
Jedan od najstarijih mlinova podgoričkih bio je Mahmud bega Averića koji ga je 1860. prodao sinovima Šćepana Perova iz Kuča za 1.400 groša.
Poznati publicista i novinar Danilo Burzan u knjizi “Podgorički toponimi” piše da su na Sitnici bila četiri mlina, od kojih je dva sagradio izvjesni Čaip Skender, krajem 15. vijeka. Nekoliko ih je bilo na Cijevni, kod Rakića kuća.
Na ušću Zete u Moraču, na Vranjičkim njivama, bila su dva mlina vojvode Mijajla Nišina Vučinića (otac čuvenog crnogoskog generala i premijera u Vladi u izbjeglištvu, Milutina Vučinića). Na Morači, kod Momišića, bila su dva - jedan od Ivančevića i braće Radetić, a jedan nizvodno, na Kolovratu. Na Ribnici, samo oko mosta Kapadžića i Knjeginjinoga mosta (kod današnjeg Doma JNA) bilo ih je pet.
Ispod tvrđave Depedogen, bila je ustava od koje je voda išla jažama na dva mlina, jedan sa lijeve, a drugi sa desne strane Ribnice. Priča se da se za ovaj na desnoj obali, mlin Radulovića, svojevremeno interesovao Petar Lubarda, koji je htio da ga pripodobi za galeriju. Tadašnje vlasti nisu blagovremeno reagovale, čuveni slikar je digao ruke.
Mlinovi imaju svoju posebnu priču, jer su često mijenjali vlasnike, ili bili izdavani na kraći ili duži period. Jedan mlin imao je i do pet vitlova, pa se svako vitlo ili više njih moglo izdavati jednoj ili više porodica.
Industrijalizacija: Nakon rata, u vrh Ulice IV proleterske, na desnoj obali Ribnice, sagrađen je parni mlin, čija zgrada i danas postoji. Ali, taj je mlin već označio novo doba, industrijsku proizvodnju brašna i hljeba. Sve je manje bilo mušterija na mlinovima već prorijeđenim od rata i bombardovanja. Hljeb se sve manje pekao kući, jer su se žene sve više zapošljavale.
E, baš u to vrijeme ženske poslijeratne emancipacije, Dragica je, paradoksalno, počela da se bavi poslom koji je još tada bio u izumiranju, kao čuvarka jedne tradicije, a rušeći drugu - stereotip da je ženi mjesto uz šporet.
U njenom mikrosvijetu, Dragica je osobena ličnost iako joj se život, poput neprekidnog rituala, odvijao u par stotina kvadrata.
“U životu sam ti bila do Beograda i do Peći. Ah, da…I do Pule, gdje mi je brat služio vojsku.”
U kamenom mlinu niskoga krova, velikom koliko omanja prostorija, je prijatno, i kad je napolju ljetnja podgorička jara.
“Ovo je balandža za vaganje. To je kantar, za veće količine, do 80 kg. Ta dva mlina ne rade, samo ovaj jedan. Koš je za 100 kila žita. Za 10 kila žita treba 15 do 20 minuta da se samelje. U koš staviš žito, koje prolazi do ispod kamena i to je sva priča,” vraća se Dragica svojoj “struci”.
Ona izričito tvrdi da brašno sa mlina na struju i ovoga na vodu ne mogu da se porede.
“Velika je to razlika. Ovdje kad se samelje, brašno je ledno, a na ono sa struje ne možeš ruku da staviš koliko je vruće. A to nije dobro.“
Otvara vrata nasuprot ulaznih, i ukazuje se lijevak koji navodi vodu na mlin. Okolo je smeće.
“Svašta bacaju u Ribnicu, a nekad se voda mogla pit iz nje. Danas je gadno i ruke da se operu. Bilo je za sve ove godine raznih mušterija. Dolazilo je kod mene i staro i mlado, i muško i žensko. Dođe mi tako jedna sa šeširom, kaže – jao, kakva ti je prašina ovdje, što je ovo? Ja kažem – a odakle si ti? Ona veli – sa Čakora, ili već odakle, đe međed poštu nosi. Ja opet - pogledaj me, kakva sam lijepa, zdrava. To je sve od ove prašine. Takvima neću ni da meljem, nego kažem – nije ovo za tebe, nosi neđe drugo pa melji. Pogana sam ja bila, kad je trebalo..“
Dragica Popović i danas radi posao za koji nema ni dana radnog staža, uvijek nasmijana i vedra.
“Ja sam vazda takva bila. I ako sam nervozna, svakoga mušteriju sam dočekala smijući se“, veli sagovornica Portala Analitika.
Danilo Burzan kaže da nema nigdje zapisa da je ikada i na jednom podgoričkom mlinu radila žena. Zato Dragica nije jedina preostala, već najvjerovatnije - jedina mlinarica u istoriji Podgorice!
A ona, potpuno nesvjesna svoje male, ali ipak istorijske uloge, kaže da je mlin svakako nešto što treba sačuvati, da ljudi ne bi izgubili - sponu sa svojom suštinom, iako ne vidi ko bi joj mogao biti nasljednik za jedinim preostalim vitlom koji se još u Podgorici okreće.
Gordana BOROVIĆ
