Enver Kazaz spada u ne baš brojnu grupu umjetnika koji danas otvoreno progovaraju o svim aspektima društvenog i kulturnog života na ovim prostorima, najčešće onim koji su nastali kao posljedica ratnog i tranzicionog perioda. Profesor teorije književnosti, koji već govori o stvaraocima poniklim na takozvanom Zapadnom Balkanu, na prostoru bivše Jugoslavije, studentima i kolegama prenosi znanje ne samo iz ugla književnog teoretičara i pisca, već pažljivog kritičara vremena u kome živi. No, s posebnom odgovornošću govori o pisanoj riječi i njenim autorima.
- Kada je književnost u pitanju, treba biti oprezan. Ona može biti i nagazna mina, a može biti i najljepši mogući cvijet... Jedna vrsta književnosti unutar regije uspostavila je mrežu humanizma, a druga vrsta je uspostavila minsko polje mržnje. Nisu, naravno, ove opozicije postavljene tako da postoji neka „čista“, potpuno nevina literatura i neka koja je, da kažem, „mrzilačka“ – temelj je na kome počiva Kazazov stav.
Etnička geta i etička književnost: U Crnu Goru rado dolazi, a četiri godine zaredom je član žirija za međunarodnu nagradu „Vranac – najbolja kratka priča“ koju organizuje podgorička knjižara Karver, na koji se i ove godine prijavilo više od tri stotine autora iz regiona i šire. Svoj izbor da odlučuje o laureatima ovakvog književnog konkursa ovako objašnjava:
- U književnoj praksi na jugoslavenskom prostoru, pogotovo u akademskoj instituciji, često se gradi upravo kanon ideologije i mnogo je nagrada takvog tipa. Nagrada „Vranac“, srećom, potpuno je suprotna, jer gradi mrežu humanizma posttragičkog etničkog prostora i književnosti etičke odgovornosti. I ja sam srećan da mogu da učestvujem u takvom izboru!
Za njega, to je jedan od načina da se upozna sa svime što književni autori – od potpuno anonimnih do proslavljenih, rođenih prije i poslije osamdesetih godina prošlog vijeka – danas žele da kažu. A što svojim pričama, po Kazazovom mišljenju, oni poručuju?
- U ovom trenutku društvene stvarnosti, nakon raspada komunizma i jedne državne zajednice, zbiva se osvješćenje - da nas je poklopila socijalna stvarnosti, da je ona bezočna. Druga dimenzija tih priča je da se pojavljuje nostalgija, odnosno, da tako kažem, simbolički momenti prošloga društva koji uređuju našu komunikaciju. To je način da se prevladaju etnička geta - nacionalna geta na ovom prostoru, i da se unutar socijalnog humanizma, ili unutar nostalgije, osjećamo prijatno.
Literatura za Hag: O književnosti regiona možemo govoriti kao o djelima koja su, u jednom svom dijelu, oslobođena nekih predrasuda. Ipak, brojna su ona djela u kojima se, već par decenija, mogu naći nacionalni motive, pa čak i nacionalizam. Na pitanje da li je to posljedica ratova, tranzicija ili nečeg trećeg, Kazaz odgovara:
- Na južnoslavenskom prostoru književnost je uvijek bila u funkciji identiteta ili izgradnje identiteta. U svom modernom dobu – računajući tu romantizam i 19. stoljeće – ona je počela kao književnost koja je bliska ideologiji, suradnji s ideologijom; to je takozvani osobodilački, antiosvajački, antiosmanlijski, antiaustrougarski potencijal literature. Može se reći da su jugoslavenske nacije nastale u toj vrsti književnosti. A ona je tokom 20. stoljeća – htjela to ili ne – vrlo blisko surađivala sa ideologijom.
Kazaz se, zatim, još jednom vraća na književnosti dvije krajnosti, koje ovako pojašnjava:
- Postoji opoziciona književnost: ona koja se protivila ideologiji i ona koja je gradila prostor slobode. I - postoji zločinačka književnost: ona koja bi trebalo da sjedi u Hagu, ona koja je moralno pripremila zločin i koja je, na koncu, izgradila niz stereotipa o drugima i koja je zasnovala ideologiju mržnje i ideologiju zločina na ovom prostoru.
Bog ratnih zločina i logora: A iza ideologije mržnje i zločina ne stoji samo književnost, već kultura u cjelosti, podsjeća Kazaz. I ne samo ona: uz kulturu, dodaje on, „religija je najodgovornija za ratne zločine na ovim prostorima“.
Nije teško naći ilustraciju za ovakav njegov stav. Osvrnemo li se na književnu produkciju i izdavaštvo od sredine 90-ih do danas, nerijetko ćemo naći djela koja potpisuju „ljudi od vjere“, bez obzira da li govorimo od pravoslavlju, katoličanstvu ili islamu. Vjera je našla svoj „desni“ put u „lijepom pakovanju“ koje izgleda bezazleno čaki i onima koji nisu vjernici.
- Mi smo imali period čiste ideologizacije religije i religizacije ideologije. Bog se pokazao kao – bog ratnih zločina, bog koncetracionih logora i, na kraju krajeva, bog prakse silovanja. Religija nije uspjela da sačuva duhovnost nego je, upravo u tijesnoj suradnji s političkim moćnicima, „blagosiljala“ ratne zločince i učinila ih primjerom – kaže on i potcrtava da su „ratni zločinci postali nacionalni heroji“.
- U jednoj takvoj društvenoj praksi, odgovornost religije danas je još jače izraženija. Naime, u religijskim institucijama su sve češći slučajevi otkrivanja pedofilije, monstruoznih praksi, nasilja... Maske sa religijskih institucija su potpuno spale. Trebalo bi, dakle, spašavati boga od religijskih institucija! Uvjeren sam da je nagla religioznost, koja se pojavila 90-ih na društvenom horizontu, ista vrsta licemjerja kao i u situaciji kada je 90 odsto stanovništva bilo, tako da kažem, komunistički ili socijalistički orijentirano. Najjednostavnije rečeno: religijske institucije će morati da se suoče sa vlastitom odgovornošću, ako žele da sačuvaju bilo kakvu vrstu moralnog integriteta.
Preispitivanje interpretacije Njegoša: Na žalost, ne može se u aktuelnom trenutku izuzeti povezanost ratnih 90-ih, religije i Petra II Petrovića Njegoša, počevši od najaktuelnijeg događaja - kontroverzne ideje da se veliki crnogorski pjesnik i mislilac proglasi svecem Srpske pravoslavne crkve.
- Nevjerovatna je, čak skandalozna činjenica da se Njegoš proglašava svecem! I to je jedna potvrda manipulativne snage religije i ideologije – komentar je Kazaza.
I uz ratne zločine na prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine veže se ime, tačnije Njegoševi stihovi koji su citirani na bojštima.
- Nije samo Njegoš bio ideološki kompromitiran; tu je čitav niz pisaca, među kojima i Ivo Andrić. Ideologije su spremne da što više društvenih vrijednosti uvuku u vlastito polje. Na žalost, kod Njegoša postoji jedan mali problem. To je njegova nemogućnost da - unutar oslobodilačkog konteksta romantičarske kulture – vidi drugost na način apsolutne vrijednosti, već je drugost izjednačio sa stranim imperijalnim centrima. Nije nikakav problem da se Njegoš čita iz postkolonijalne perspektive. Pa, on je jedan od najvećih pjesnika ovog prostora, utemeljitelj takozvanog romantičarskog, modernog kanona. I - ne bi bio nikakav problem preispitati dosadašnje interpretacije Njegoša!
Kazaz podsjeća da je Njegoš svojim djelima – „Lučom mikrokozma“, „Lažnim carom Šćepanom Malim“, djelovima „Gorskog vijenca“ – zapravo paradigma našeg, zajedničkog prostora.
- Naravno da su ga ratni zločinci citirali. Ali i da Njegoš nije imao elemente problematičnog definiranja drugosti, takođe bi ga zloupotrijebili. Ako su uspjeli da zloupotrijebe Boga, zašto ne bi i Njegoša?!
Vrijednosti za zaborav: Književnost ostaje ključni svjedok onoga što se dešavalo na nekom prostoru u nekom vremenu, načina na koji se razmišljalo. Nema sumnje da nam upravo Kazaz može dati pravi odgovor na pitanje: koja će to djela napisana protekle dvije decenije, pa i više, imati vrijednost za stotinu godina i što će tadašnji čitaoci moći iz njih da saznaju?
- Sigurno je to da nacionalistički getoizirane naracije literatura, koja je podržavala ili kreirala tu vrstu društvenog identiteta, neće preživjeti skoru budućnost; iako nema sumnje da će nacionalizam biti jedan od važnih društvenih fenomena. Kad to kažem, uvjeren sam u sljedeće: da će takozvana nomadska literatura, literatura putovanja i komunikacije, potrage za drugim i drugačijim kao dijelom „mene“, odnosno dugim dijelom vlastitog identiteta – ma kakav taj identitet bio – biti ono što će reprezentirati ovdašnje kulture.
Međunarodno priznati profesor ima još jedan važan argument.
- Kada putujete po univerzitetima i predajte literaturu sa ovih prostora, danas se u svijetu uglavnom čita ta literatura koja je etički odgovorna, koja je u potrazi za nekim novim posttragičkim humanizmom. S druge strane, literatura onih koji su bili na strani ratnih zločinaca potpuno se zaboravlja. Vrlo jednostavno rečeno: vrijeme ratnih zločina je završeno! Ostaje još samo da - u smislu kanonskih vrijednosti - umru pisci kakav je Dobrica Ćosić – zaključuje Kazaz.
Kristina JERKOV
Foto: M. Poturović, youtube.com
