Sve je počelo 28. maja, kada je vladajuća Partija pravde i razvoja, turskog premijera Redžepa Erdogana najavila će rekonstruisati Trg Taksim i tom prilikom posjeći 600 stabala u popularnom parku Gezi u Istanbulu, radi izgradnje novih zgrada i šoping centra.
Građanima Glavnog grada Turske, koji obiluje šoping molovima i luksuznim zgradama – kako svjedoče turski novinari Sejit Erčiček i Asan Erkan - nije se dopala da se uništi popularni park, radi megalomanskih projekata premijera. Nezadovoljnici su – a njih je na startu protesta bilo svega oko pet stotina – počeli javno da iskazuju revolt prema toj odluci. Uzeli su hranu, piće i dežurali u parku. Ništa nije ni slutilo da će priča o Gezi parku imati sasvim drugačiji rasplet...
U početku, nastavlja Sejit Erčiček, postojao je dogovor između demonstranata i vlasti da se park neće rušiti, jer nemaju sudsku dozvolu. Međutim, policija je prekršila obećanje.- Okupljenima u parku je pomogao poslanik iz opozicije. On je došao, iskoristivši svoj autoritet, i rekao da zaustave mašine, jer nemaju dozvolu za rušenje. Oko 500 demonstranara spavalo je 29. maja u parku, a policija je pustila suzavac i vodom rastjerala okupljene; uništeni su i šatori u kojima su demonstranti spavali. To je građane dodatno osnažilo da se sljedećeg dana vrate na Trg i traže od policajaca da održe riječ i zaustave rušenje, opisuje Erčiček početak pokreta koji će prerasti u „Okupiraj Gezi“.
Socijalne mreže kao ključni faktor: Nacionalna turska televizija, kako nam kaže novinarka Asan Erkan, nije htjela prvih dana da izvještava o protestima. Kao zagovornici politike vladajuće elite, pustili su dokumentarac o pingvinima, željeći da izvrgnu ruglu priču o parku. Ni turski CNN, ni druge strane stanice nijesu u samom početku dali prostora u izvještajima; kao da su bili ubijeđeni da će protestanti odustati i da nemaju šanse protiv premijera Erdogana, koji je čvrsto odlučio da rekonstruiše trg.
No, vlasti su izgubile iz vida jedno od najmoćnijih oružja današnjice - društvene mreže, preko kojih su demonstranti, poput onih u Arapskom proljeću, uspjeli da, gotovo u realnom vremenu, podijele slike, fotografije, mobilišu kritičnu masu i pokrenu talas nezadovoljstva.
- To je bio jedini način da se ljudi spoje. Na tamošnje medije demonstranti nijesu mogli da računaju. Zato su svi počeli da „šeruju“ fotografije preko Fejsbuka i Tvitera. Priča o parku Gezi počela je da dobija na sve većem značaju. U jednom trenutku ljudi su shvatili - moramo da zaštitimo park. Nakon svega tri dana, hiljade i hiljade ljudi hrlilo je ka Istanbulu, prepričava novinar Sejit Erčiček, koji je i sam učestvovao u protestima, željeći da kao građanin, iskaže nezadovoljstvo.
I zaista, pokret „Okupiraj Gezi“ uspio je da već 2. juna demonstracije proširi na 67 turskih gradova! Premijer Erdogan, iako vidno izrevoltiran buntom protestanata, čvrsto se držao stava da je rekonstrukcija trga Taksin neophodna, te da će park biti definitivno srušen. No, demonstranti, s druge strane, nijesu željeli da odustanu od protesta koji je nakon toliko godina, ujedinio Tursku. Jer, svima je već jasno da je park Gezi samo kap koja je prelila času. Novinari pričaju kako se mnogo nezadovoljstva kupilo kod građana Turske, i - prvi put poslije dugo vremena - ljudi različitih vjerskih, etničkih i drugih obilježja ujedinili su se, spremni da istraju u odbrani parka i prava da kažu – ne pogrešnim odlukama.
Misteriozna žena u crvenom: Simbol protesta postala je fotografija novinara Rojtersa Osmana Orsala, uslikana početkom juna, pod simboličnim naslovom „Žena u crvenom“. Na slici je, kako su Portalu Analitika ispričali turski novinari, profesorica Univerziteta, koja je došla da mirnim putem iskaže negodovanje. Žena stoji nepomično, dok policija baca na nju mlaz vode. Poenta protesta je bila ta – nenasilnim putem prkositi vlastima. Demonstranti su branili park - osmjehom, pjesmom, priređivali su koncerte, pjevali; bio je to bunt koji nije uključivao niti pozivao na nasilje, a ujedinio je građane Turske. Tako su nastale i druge zadivljujuće fotografije koje su simbolizovale miran otpor: joga u parku, čas matematike…
Novinarka Asan Erkan, koja živi i radi u Ankari, kaže da su demonstrancije zbog parka Gezi uspjele da pokrenu građane i natjeraju ih da zajedno brane ono što je načelo demokratije – slobodna volja. Oni su jednostavno željeli da odbrane pravo da sami izaberu šta će se dešavati sa parkom, koji je javno dobro.
- Bila sam svjesna da su oko mene ljudi različitih religijskih uvjerenja i porijekla. I sve te stvari koje su to juče bile važne, koje su razdvajale ljude, sada su nestale. Park Gezi je uspio da ih spoji, i tako su postali jači, primjećuje Erkan i dodaje da je za poštovanje nije bila samo istrajnost: organizacija demonstranata, objašnjava turska novinarka, bila je iznenađujuće dobra - hrane i pića je bilo za svakoga.
Naravno, bilo je i onih koji nijesu smjeli javno da podrže proteste, već su krišom slali pomoć i na taj način ih podržali.
- Demonstranti su počeli da žive u parku, donosili su hranu, vodu. Neko je slao novac... Doktori su samoinicijativno došli, napravili malu, improvizovanu bolnicu, kako bi bili pri ruci demonstrantima. Turska zdravstvena organizacija je pomogla, a nije tražila novac. I advokati su se sami javili da pomognu. Bilo je mnogo onih koji su slali hranu, ali nijesu htjeli da se pojave i javno podrže demonstrante, željeli su da ostanu anonimni, prepričava novinar Erčiček i napominje da su poslije demonstracija, okupljeni složno čistili ulice, to je bio njihov način da pokažu da oni „ne žele da uništavaju grad, već da ga sačuvaju“.
Podrška javnih ličnosti: Kada su uz demonstrante stali i profesori univerziteta, studenti, advokati, domaćice i ostali ljudi različitih profesija i profila, bilo je jasno da njihova priča ne može biti ignorisana.
Tako je, priča Erčiček, bilo važno kada se, crnogorskoj publici poznat po ulozi u seriji „Sulejman Veličanstveni“ – glumac Halit Ergenč, zajedno sa suprugom Berguzar Korel pridružio demonstrantima na Trgu Taksim. Iskoristivši slavu koja prevazilazi granice Turske, Halit je uspio da još više skrene pažnju svjetske javnosti na proteste u Istanbulu.
Nakon toga, pričaju naši sagovornici, promijenio se odnos snaga: protiv premijera Erdogana nijesu više bili samo „obični građani“ već i oni koji su aktivno uključeni u javni život, ljudi koji posjeduju određeni autoritet i popularnost, pa je njihova podrška je bila itekako vjetar u leđa demonstrantima. Dan za danom, park „Gezi“ je okupio blizu, prema procjenama policije, dva i po miliona ljudi!
Protest ipak uzima danak: Uprkos iskrenom nenasilnom otporu na početku, policija nije imala milosti, a demonstranti su gubili strpljenje. Protesti su se pretvorili u sveopšte nezadovoljstvo usmjereno ka vladajućem režimu, čijom politikom su bili nezadovoljni. Počeli su da “sijevaju” molotovljevi kokteli, na drugoj strani odgovorilo se suzavcem, snažnim vodenim topovima protiv demonstranata... Tokom protesta poginula su tri demonstranta i jedan policajac, više od 800 ljudi je povrijeđeno.
- Počelo je kao priča o parku, a jasno je da nije samo to u pitanju. Ono što je demonstrante ljutilo jeste nadmenost Erdogana i njegovo odbijanje da ih sasluša. I onda su rekli - mi nijesmo slobodni. Naše misli su blokirane, Erdogane - ti si diktator. Ovo je tačka kad počinje borba za demokratiju, borba za pravo da mi odlučimo šta je najbolje za nas, kaže novinar.
Jedna od mogućnosti je, pričaju za Portal Analitika turski novinari, da se održi referendum i na taj odluči o sudbini parka Gezi. Ali, u Istanbulu Erdgodan uživa veliku podršku, pa se demonstranti plaše da bi njegovi aktivisti preglasili demonstrante.
- Oni ne bi glasali protiv rušenja parka ili za park. Oni bi svoj glas dali Erdoganu, to je problem, primjećuju novinari.
Podrška iz ostatka svijeta: Svjetska javnost nije ostala ravnodušna nad prizorima u Istanbulu. Podrška je stizala is svih krajeva: čak su i građani zemalja ex YU, poput Hrvatske, putem društvenih mreža slali pismo podrške demonstrantima. I u Njujorku su podržane demonstracije u znak podrške Turcima.
- Želimo da živimo u modernoj Turskoj, u demokratiji, a ne onako kako oni hoće - u prošlosti, rekao je prije par dana Tezkan Bariš, računovođa iz Turske koji je došao u Nju Džersi. On je nosio transparent na kome je bila sažeta cijela borba oko parka Gezi - „Otpor za demokratiju”.
Neizvjestan kraj: Premijer Erdogan je prije dva dana pozvao pristalice svoje vladajuće partije Pravde i razvoja da iskoriste lokalne izbore sledeće godine da bi „očitali lekciju” učesnicima antivladinih protesta. “Ostalo je još samo sedam meseci do lokalnih izbora. Želim da im očitate prvu lekciju demokratskim sredstvima na glasačkim mestima”, rekao je Erdogan.
Naši sagovornici ističu da premijer Turske ipak neće lako odustati od svog plana. No, ni nakon mjesec dana, demonstracije ne jenjavaju. Hapšenja demonstranata, koji se sada već otvoreno konfrontiraju sa policijom, ne prestaju i okupljanje na Trgu Taksim uveliko je na vrhuncu. Turski novinari kažu da im je drago što su ove protesti pokazali da su građani Turske spremni „da se bore za ono što je temeljna vrijednost demokratije: slobodna volja“. Ne žele da posljednji nemiri pošalju pogrešnu poruku o demonstracijama.
- Svjesni smo da međunarodna zajednica i Evropska unija ne gledaju blagonaklono na proteste. No, ipak, imamo pravo da iskažemo iskažemo nezadovoljstvo, podvlače Sejit Erčiček i Asan Erkan, koji su, ne samo kao novinari i izvještavači, već i kao građani htjeli da daju svoj doprinos u borbi za park Gezi.
Park Gezi, sudeći po utiscima sagovornika Portala Analitika, imao je efekat Pandorine kutije: u Turskoj su se otvorila pitanja koja se neće lako zataškati. Trenutno je neizvjesno da li će protesti utihnuti, ili će demonstranti istrajati u svojoj borbi. Jedno je sigurno: pokret „Okupirajmo Gezi“ itekako je zaintrigirao svjetsku javnost i bacio svijetlo na mnoge probleme koji se ne daju tako lako ignorisati u jeku, ne samo ekonomske, već identitetske krize.
Aleksandra STANKOVIĆ
