Evo kako sada izgleda logika vladajuće koalicije: iako su govorili da treba do kraja štititi KAP i aluminijusku proizvodnju, DPS Mila Đukanovića uvodi stečaj u fabriku i predlaže rebalans budžeta; istovremeno, SDP Ranka Krivokapića, koji se svim silama zalagao za gašenje KAP-a, sada je javno protiv rebalansa budžeta, iako je rebalans prirodna posljedica stečaja u podgoričkoj fabrici aluminijuma.
Logika? Više liči na onaj stari vic da straža bdije ispred kasarne, kako logika ne bi ušla u glave vojnika.
Konfuzija u izjavama i postupcima samo je realni odraz stanja u vrhu vlasti. Koalicioni ugovor Đukanovićeve i Krivokapićeve partije je mrtvo slovo na papiru: još od parlamentarnih izbora u oktobru - ali i nakon sastava nove Vlade u decembru - ekipa na vlasti nije uspjela da napravi dogovor o jednom strateškom pitanju...
Nova politička mapa: Kada se malo zagrebe ispod javnih nastupa, uočljivo je da je aktuelna DPS-SDP svađa oko rebalansa budžeta tek vidljivi dio ledenog koalicionog brijega.
I nema u ovoj priči naivnih ni nevinih. Odbijanje SDP-a da glasa za rebalans nije potez iznenađenog koalicionog partnera zbog aktiviranih garancija VBT i OTP banke (102 miliona) niti ishitrena ljutnja zbog Đukanovićeve namjere da plati EPCG 61 milion duga za električnu energiju. Još je Ugovorom o poravnanju Vlade Crne Gore i KAP-a 2009. godine bilo jasno da su garancije mač nad vratom crnogorske ekonomije, kao što je bilo izvjesno da KAP kojim rukovodi Oleg Deripaska ne može (čitaj: neće) da plaća struju EPCG, te da će teret obaveza leći na ramena poreskih obveznika. Takođe, javna je tajna da je direktno iz vrha vlasti Italijanima obećano da će im svaki cent KAP-ovog duga biti isplaćen, a neće biti da niko iz SDP-a o tome ništa nije znao...
Odavno je, dakle, KAP teg o vratu. Ako su htjeli da se distanciraju od DPS ekonomske politike; ukoliko su već bili posve ubijeđeni da su potezi ranije Lukšićeve i kasnije Đukanovićeve Vlade bili štetni po državu – ljudi iz vrha SDP-a imali su mnogo prilika da ranije dignu glavu i krenu u raskid koalicije. Prihvatajući, sve do juče, da budu nevoljni saveznici, socijaldemokrate su svjesno pristajali na ulogu aktivnih saigrača. Najavljujući ovih dana da neće glasati za za rebalans budžeta, SDP se javno distancira od prošle politike DPS-a i buduće strategije Vlade, ali i svjesno skicira novu političku mapu Crne Gore. U toj novoj političkoj kartografiiji – nema mjesta za DPS-SDP koaliciju, makar ne za onu vrstu saveza kakav je do sada postojao.
Hronika propuštenih šansi: I, kao u svakoj brakorazvodnoj parnici, koalicioni partneri optužuju jedni druge. Socijaldemokrate se iz dana u dan uvjerevaju da ih većina u DPS-u ne doživljava kao istinske već kao partnere iz nužde, optužuju DPS da vole da vladaju, ali ne i da dijele vlast; depesovci su, opet, ubijeđeni da SDP želi višak kolača vlasti, a odbacuju odgovornost za poteze vlasti; da uporno pokušavaju iz sjenke da vode kadrovsku politiku druge, Đukanovićeve partije, a da istovremeno zadrže lagodnu ulogu opozicije u vlasti.
I, baš kao u stvarnoj brakorazvodnoj parnici, obje strane su u pravu – kada govore o onima drugima. Godinama unazad propuštene su brojne šanse da se vlast rastereti unutrašnjih trzavica. Počelo je sukobom Mugoša – SDP koji je kulminirao rascjepom saveza u Podgorici; koalicioni jaz se povećao nakon kandidature Filipa Vujanovića i tvrdokornog stava DPS-a da im izborna pomoć socijaldemokrata nije potrebna; ulje na vatru su dolile i nesuglasice oko parlamentarnih istraga u aferama Telekom i Snimak; kulminacija sukoba uslijedila je uvođenjem stečaja u KAP-u...
Koalicija se kako-tako održavala samo zahvaljujući uzajmnom povjerenju koje su održavali lideri dvije vladajuće partije Milo Đukanović i Ranko Krivokapić. Ostalo je kao nepoznanica: zbog čega najmoćniji politički igrači koalicije nijesu mogli (ili htjeli) da iniciraju obnovu ili redefiniciju koalicionog ugovora; zbog čega nijesu ni pokušali da nađu minimum zajedništva za funkcionisanje vlasti; je li to bilo mimiolaženje strategija ili nepomirljivi sukob sujeta?
Krivokapić na potezu: Đukanović je, čini se, svoje rekao: tvrdokorno ne želi mijenjati ni slovo iz programa rebalansa, baš kao što ranije, na prigovore SDP-a, nije želio da pravi rezove unutar vlastite stranke, iako je i sam vidio - i na vlastitoj koži osjetio - koliko je zaribala partijska mašina i koliko su neki njegovi bliski partijski saradnici suštinski radili i protiv njega i protiv interesa njegove partije.
Sada je na potezu Krivokapić, novoizabrani predsjednik Parlamentarne skupštine OEBS-a. Ako nema dogovora sa Đukanovićem, lider SDP-a mora da izabere – hoće li odmah u savez sa Demokratskim frontom formiranjem tehničke vlade ili će otkazati povjerenje Vladi i tako ići na nove izbore na jesen?
Nedavno je, baš nakon susreta sa Krivokapićem, lider Demokratskog fronta Miodrag Lekić ponudio je „rješenje spora“ unutar vladajuće koalicije: da SDP prosto otkaže poslušnost DPS-u i da, podržan glasovima opozicionih poslanika, formira tehničku vladu koja bi pripremila uslove za, kako se to popularno kaže u opozicionim krugovima, „prve poštene izbore u Crnoj Gori“. Premda to niko od pomenutih aktera javno neće, ni za živu glavu, priznati, Lekić je Krivokapiću nudio podršku da bude premijer manjinske vlade koju bi opozicija podržala bez uzimanja minstarskih funkcija.
Opoziciona iluzija ili moguća stvarnost? Čitajući između redova izjave nekih evropskih zvaničnika, čini se da bi takav ishod političke krize mnogi u Briselu vidjeli kao - očekivani rasplet. Uostalom, neće biti da je tek greška u prevodu što su, u svega tri dana, i Nebojša Medojević i Srđan Milić, sve pozivajući se na „najviše evropske adrese“, zavapili kako Brisel želi da vidi Mila Đukanovića – u opoziciji. Sasvim je moguće da su slične kodirane međunarodne poruke tokom posljednih nekoliko mjeseci dolazile i do samog Ranka Krivokapića; možda i zato nedavna njegova izjava da je „opozicija demokratski sazrela“.
Samo, promjene je lakše zamisliti nego sprovesti u djelo. Ideja da se formira manjinska ili tehnička vlada već je jednom isprobana u crnogorskom parlamentu nakon izbora 2001. godine, kada je Perovićev LSCG, podržan Bulatovićevim SNP-om i drugim koalicionim partnerima, detronizovao Đukanovićev DPS. Kohabitacija raznorodnih i programski suprotstavljenih završila se, na isteku te godine, pogubno po Liberalni savez.
Ta bliska istorija je opomena za budućnost SDP. Jer, Ranko Krivokapić zna u čemu je problem: možda je njegova partija napravila djelimičan, makar i formalan, otklon od politike DPS-a; moguće i da izgradila neke pontonske mostiće saradnje sa opozicijom... Iako znaju da zarate sa Pozitivnom Darka Pajovića, činjenica je da bi socijaldemokrate sa njima najlakše našle zajednički jezik. Ali, to nije šifra za osvajanje vlasti i zato ostaje jedini izbor – pakt sa Demokratskim frontom. E, sad: da li je članstvo SDP baš tako radosno spremno na iznenadni, pa makar i privremeni, savez sa Novom Andrije Mandića, strankom koja je okosnica Demokratskog fronta ili da budu oduševljeni partnerstvom sa grupacijom Predraga Bulatovića i Milana Kneževića?
Ima li koalicije nakon koalicije: Iz ove perspektive, izglednija je, dakle, druga varijanta raspleta - novi izbori.
To bi, bez ikakve sumnje, bio težak ispit i za Đukanovića i za DPS, prije svega zbog tajminga: izbori nakon što je Vlada u cilju brzinskog punjenja budžeta uvela niz nepopularnih poreza i nakon što je državna kasa ugrožena dugovima zbog KAP-a su – neminovan uvod u osjetan pad popularnosti i Đukanovića i njegove partije. Problem je u tome što je prije osam mjeseci DPS, prvi put od 2001. godine, na parlamentarnim izborima izgubio apsolutnu vlast. I taj po njih negativan trend nije zaustavljen. Na predsjedničkim izborima kandidat DPS-a Filip Vujanović je pobijedio u foto-finišu utakmice, uz puno osporavanja na legitimitet izbornog procesa. Iako je nebrojeno puta najavljivao zaokret, kadrovske rezove i obračun sa korupcijom i mangupima u svojim redovima, Đukanovićeve promjene su uglavnom ostale – neispunjena obećanja.
Upravo zbog toga, novo izborno odmjeravanje snaga - i to nakon loma koalicije sa socijaldemokratama i sloma javnih finansija – bio bi uvod u najteži period Demokratske partije socijalista. Ako bi, nekim čudom, osvojili najviše glasova, Đukanović bi se našao pred nemogućom misijom: kako i sa kim formirati vlast; sa SDP-om koji im je „okrenuo leđa“, sa Milićevim SNP-om koji je politički nepredvidiv; ili zajedno i sa Krivokapićem i Milićem? Đukanovićeva partija nema veći koalicioni kapacitet i, osim partija manjina, nema na koga da računa od većih parlamentarnih igrača.
Ali, novi izbori nijesu lak rebus ni za Socijaldemokratsku partiju. Ukoliko ostanu dosljedni vlastitim javnim nastupima i zaista obore Vladu Mila Đukanovića, moguće je da SDP na jesenjim izborima zadrži partijski rejting, iako će morati da budu spremni na teške udare dojučerašnjih saveznika. Pod pretpostavkom da se politički i to preživi, opet se javlja dilema - što raditi dan poslije izbora: sa desetak procenata se može biti jezičak na tegu vlasti. No, sa kim SDP može formirati novu vlast? Ako budu ponovo u kolu DPS-a, što su onda uopšte dizali bunu; čime mogu garantovati da će vlast biti drugačija sa istim ljudima. Opet, ukoliko se okrenu na drugu stranu i krenu u savez sa programski raznorodnim Demokratskim frontom, SNP-om i drugim srpskim vojvodama i crnogorskim serdarima - što će biti program nove vlasti; referendum o priznavanju Kosova, kako to najavio Lekić, hapšenja dužnih i nedužnih i pravljenje novih Golih otoka koje iščekuje Medojević, ili – prosto k’o pasulj - vraćanje u krilo majčice Srbije o čemu su maštali i Mandić i Bulatović?
Kako se politika nekad igra sa igračima politike. Koalicione turbulencije oslikale su suštinu savremenog crnogorskog problema, otkrile su sve mane naše političke elite: nema dobrog izbora, ovdje uvijek lični i partijski zasijene društvene i državne interese. Sadašnja vlast pokazuje da ne ispunjava slogan da mijenja na bolje Crnu Goru; sadašnja opozicija ne nudi bolju alternativu; to je prokletstvo nesmjenjive vlasti koja urušava identited države i usud opozicije koja bi da prebriše i ove obrise državnog identiteta.
Zato je teško predvidjeti crnogorski rasplet: ovo je nalik romanima toka svijesti, puno priče čekajući događaj kojeg nema. Vladajuća koalicija jeste bez koncepta i nove ideje, zastala je u slijepoj ulici i sve to liči na posljednju turu pred fajront koalicije. Samo da se rastumači: kad je fajront i što poslije njega?
Draško ĐURANOVIĆ
