Jednim dijelom možemo da utičemo na to da tako i bude.
Evo nekih načina: pažljivo organizovanje vremena i aktivnosti, pravljenje "rezervnih" planova, korektan odnos prema drugima...
Ali uz sav trud svakom će se ponekad desiti da doživi neprijatnost, da ga nešto "izbaci iz kolosijeka", iznervira, pogodi.
Koliko god je neko emocionalno stabilan i zreo, ponekad količina i intenzitet neprijatnih događanja može da dovede do toga da se osjećamo preplavljeno, kao da ćemo da eksplodiramo.
Često to nisu ni krupne ni preterano bitne stvari, ali iz nekog razloga nas pogode.
Tehnike samosmirivanja ponekad pomognu: duboko disanje, zamišljanje umirujućih slika, pozitivan samogovor "U redu je", "Riješiću ja to", "Ovo će proći"...
Ponekad ništa od svega toga ne pomaže. Osjećamo se uznemireno, iznervirano, povrijeđeno, uvrijeđeno... i to nam ne da mira. Vrtimo događaj po glavi i nikako da završimo s tim.
Šta činiti u takvim situacijama?
Postoji nešto što se stručno zove "ventiliranje" i to je zapravo pražnjenje emocionalnog naboja kroz riječi ili aktivnost.
Nekad je prije bilo kakvog drugog pristupa rješavanju problema neophodno da se "ispraznimo", smirimo i "ohladimo glavu".
A često se dešava da se neki manji problemi riješe kroz sam postupak ventiliranja. Jednostavno shvatimo da nešto i nije toliko bitno.
Fizičko ventiliranje može da bude brza šetnja, trčanje, udaranje jastuka, vikanje, plakanje... bilo koja fizička aktivnost koja će nam pomoći da izbacimo iz sebe višak energije prouzrokovan nekim osjećanjem, koja pritom neće dovesti do povređivanja bilo koga ili bilo čega.
Verbalno, ili ventiliranje rij ečima je pričanje o tome što se dogodilo.
Ono što se kaže "priča zarad priče", bez nekog konkretnog cilja osim da se rasteretimo. Bez traženja savjeta ili pokušavanja da se problem riješi. Jednostavno pričanje.
Sigurno se svakom od vas dogodilo tako nešto. Osjećate da vam treba samo da ispričate nešto. I ne uradite to zato što ne želite da opterećujete nekog svojim problemima. Ionako ste svjesni da to i nije baš toliko bitno i strašno. I zadržite u sebi. Na primjer manji konflikt sa koleginicom u kancelariji. Oko selotejpa. Svakako nije gorući niti vaš niti svjetski problem. Pa onda doživite neku neprijatnost u gradskom prevozu ili na šalteru. Takođe ništa stvarno bitno ili strašno. Pa ponovo zadržite u sebi. I tako se to vremenom kupi, i kupi i kupi... sve dok vas neka nova sitnica ne iznervira toliko da više ne možete da se kontrolišete. Možda se dogodi da odreagujete previše burno i napravite sebi i drugima problem koji je mogao da se izbjegne. Ili počnete da pijete lijekove za smirenje zato što se ojsećate hronično uzmenireno bez nekog konkretnog razloga.
Da biste spriječili da se ovako nešto dogodi, važno je da imate na umu da je u redu pričati o neprijatnim događajima i problemima.
Svako ima pravo da se rastereti i na ovaj način.
Ponekad to izbjegavamo da ne bismo opterećivali druge. Ponekad zato što imamo pozitivan stav prema životu pa mislimo da uvijek treba da razmišljamo i govorimo pozitivno.
Važno je imati pozitivan stav prema životu, u svemu vidjeti priliku, gledati sve sa vedrije strane.... ali kao i u svemu drugom, i ovdje je ključna riječ-ravnoteža.
Kao što stalne žalbe, kukanje, fokusiranost na probleme nisu zdravi, tako ni negacija bilo kakvog problema ili neprijatnosti nije zdrava i na duže staze može da bude veoma štetna.
Važno je naravno i imati adekvatnog sagovornika za "ventiliranje". Nekog ko umije "samo" da sasluša. Neko ko umije da prepozna da li tražite savjet, pomoć ili "samo" slušanje. Ili nekog ko umije da postavi pitanje "Da li želiš moje mišljenje ili ti treba da te saslušam?". Nekog kome vjerujemo dovoljno i nekog ko nas poznaje dovoljno da nam omogući taj luksuz da slobodno pričamo, čak i "gluposti", nepovezano, da ponavljamo i opisujemo nešto nekoliko puta. Nekog pred kim možemo da upotrijebimo i ružne riječi, i psovke, a da ne budemo shvaćeni pogrešno.
Takođe, važno je i da sami možemo da ponudimo tako nešto našim bližnjima. Važno je da umijemo da prepoznamo kada neko kuka nad svojom sudbinom i samosažaljeva se i odbijemo da učestvujemo u tome, a kada je nekom stvarno potrebno da se rastereti.
Važno je da imamo na umu da smirivanje i umirivanje nekog nije uvijek korisno. Nekad je potrebno drugom ili sebi pružiti priliku da izrazi svoju uznemirenost i na taj način je se oslobodi ili je bar u značajnoj mjeri umanji.
Ovo "samo" slušanje stoji pod navodnicima zato što je ono sve samo ne "samo". Slušanje nekada može da pomogne više od bilo kakvog savjeta. Kao što i "samo" pričanje može da nas rastereti u toj mjeri da kasnije sa lakoćom pronađemo rješenje, sami ili uz nečiju pomoć.
Izvor: nezavisne.com
