Prvo, proučavajući istorijske opise visećih vrtova, shvatila je da je bareljef u Senaheribovoj palati u Ninivi zapravo predstavljao drveće koje raste na krovovima upravo kako je zapisano u starim opisima vrtova.
Taj ključni originalni bareljef izgleda da je bio izgubljen sredinom XIX vijeka. Kada ga je otkrio britanski arheolog, Ostin Henri Lejard, 40-tih XIX vijeka, činilo se da je već u tako jadnom stanju da mu je površina bila vidno izjedena.
A moguće je i da se nalazio među Lejardovim rezbarijama iz Ninive koje su bile izgubljene kada je potonuo čamac u kome su prevožene preko Tigra. Srećom, jedan umjetnik iz njegove ekipe prethodno je bio precrtao bareljef, i taj crtež, do kog je došla prof. Dejli, za koji tvrdi da su na njemu vrtovi, nalazi se u Lejardovoj knjizi o Ninivi, objavljenoj u Londonu 1853. godine.
Prilikom daljeg istraživanja prof. Dejli je primijetila da je moguće da je, nakon što je Asirija opljačkala i osvojila Vavilon 689. godine prije n.e., asirski glavni grad Niniva smatran “Novim Vavilonom” - što je dovelo do kasnijeg vjerovanja da se viseći vrtovi nalaze u Vavilonu.
Novi Vavilon
Ona je oktrila da je bar još jedan grad u Mesopotamiji, Borsipa, pominjan kao “drugi Vavilon” i to još u XIII vijeku pre n.e, što dokazuje da su u drevna vremena imena određenih mjesta korišćena da bi se opisali neki drugi gradovi i mjesta.
Glavno otkriće bilo je kada je primijetila da je Senaherib preimenovao imena svih ulaza u Ninivu i dao im imena koja su se tradicionalno davala kapijama Vavilona, a to su bila imena bogova. Tako je Niniva zaista postala “Novi Vavilon”.
U daljem istraživanju, prof. Dejli je uporedila topografiju Vavilona i Ninive, i shvatila da potpuno ravni predjeli oko Vavilona nisu bili pogodni za navodnjavanje vrtova.
I, na kraju, zaključila je da su vrtove opisivali istoričari koji su, zapravo, obilazili zonu oko Ninive.
Viseći vrtovi - Jedno od svjetskih čuda antičkog svijeta
Viseći vrtovi izgrađeni su kao polukružne, višespratne vještačke uzvisine visine oko 25 metara. U podnožju se nalazio veliki bazen u koji su se ulivali mali potoci vode koja je tekla sa njegovih strana. Drveće i cvijeće bili su zasađeni na malim vještačkim poljima napravljenim na ravnim krovovoma sa kolonadama stubova. Cio vrt bio je prečnika 120 metara, i smatra se da ga je navodljavalo najmanje 35.000 litara vode koja je sprovođena sistemom kanala i akvadukta iz regiona udaljenog 80 kilometara. U samom vrtu voda je podizana na viši nivo uz pomoć velikih pumpi - sisaljki sa vijkom. Neki istoričari su smatrali da su viseći vrtovi čak potpuno izmišljeni. Međutim, novo istraživanje pokazuje da su stvarno postojali.
