Tragajući za malo utjehe, pronašle su ruže, ručni rad i lavandu. Njihove priče RSE objavio je na Međunarodni dan borbe protiv seksualnog nasilja u sukobu. Između 20 i 50 hiljada žena je silovano u ratu u BiH ’92-95′, procjene su Ujedinjenih nacija. Preciznih podataka nema.
Borba
“Sreća moja imam pred vratima neke ruže i nekog malo cvijeća. U njih gledam svaki dan. Popijem kafu i tu sam u tome cvjetnjaku, tačno se liječim.”
Ovako 64-godišnja Milojka Antić nalazi svoj mir od misli i traume nakon ratnog silovanja koje je proživjela. Bila je zatočenica u logoru Čelebići kod Konjica, gdje je silovana i zlostavljana 1992. godine.
Nakon rata, 1996. godine, svoj novi dom nalazi u Višegradu. Milojka živi od minimalne penzije, a od tog iznosa više od pola ode na lijekove jer se liječi od raka dojke. Trideset jednu godinu nakon silovanja, kaže, njen život je prava borba.
“Misliš. Piješ lijekove za smirenje. Po noći ne spavaš kako treba. Više presjedim i televizija mi radi svu noć. To mi je najgore.”
Sve ono što joj je učinjeno u logoru Čelebići uticalo je na odluku o formiranju porodice. Brak joj se, kaže, “ogadio”.
“Napravila sam gore, možda. Da sam obratno uradila možda bi bilo drugačije. Sudbina takva, valjda, dok si živ da patiš.”
Najviše voli da je sama jer misli da je svi gledaju samo kao zatočenicu logora.
“Sve mi se čini da svak’ zna, svak’ u te gleda, kakav si, da si mimo ostale. Tako da se k’o nečega i bojiš, da te narod izbjegava. (…) Ovako nekad, ko me ne zna, pa pita ‘ko je ona’, kažu ‘ma to je ona Milojka što je bila u logoru’. I to je meni isto kao da mi je šamar udarila.”
Ljuta je na državu jer je “zaboravila žrtve ratnog silovanja”.
Dobijala je invalidninu kao civilna žrtva rata, ali to je trajalo samo sedam mjeseci. Iako je Milojka bila jedna od svjedokinja u predmetu Čelebići pred Haškim sudom, ona danas ne prima nikakvu naknadu jer joj je “falio papir”.
“Nisam imala tog papira da priložim za tu invalidninu, da sam se ja javljala ljekaru. Godina dana, kaže, ako se nisi javio ne važi ti. I ukinuli mi to. I poslije sam se ja žalila i išla sam u Nevesinje, tražila u bolnici tamo, da mi daju papir, priča Milojka.”
“Ja nisam tu ništa kriva, nek se stidi neko drugi za to. Živit se mora, život takav kakav je…”
Razgovor
Nakon što su joj ubili oca, amidžu i rođaka, Rejhana Sijerčić proživjela je ratno silovanje u Rogatici u junu 1992. godine. Nakon toga je došla u Srebrenicu, a kasnije ju je put odveo u Libiju kod sestre, gdje je živjela pet godina.
Kaže da žrtve već 30 godina raznim institucijama moraju objašnjavati šta su proživjele.
“Žrtve su jako umorne objašnjavajući da se to stvarno desilo. Pa čak i padaju predmeti jer, pobogu, ne vjeruju kako je moglo to da se desi. Ostavljene su žene same. Goloruke. Borile smo se kako smo znale i umjele. Od tada, ’92. do ovog momenta kad se baš nama i ne vjeruje.”
Pravna borba u slučaju njenog silovanja i ubistva njenih članova porodice bila je jako teška.
“Bilo je raznih potpitanja. ‘Vi ste rekli u jednom zapisniku da ste imali tad rozu trenerku, pa ste im poslije rekli u lila trenerci’ i to je jako bitno, a nije bitno što sam ja ušla i pokucala, pogledala i rekla taj i taj, pod imenom i prezimenom, su uradili to zlo”, priča Rejhana i dodaje kako je počinioce dobro znala. Bili su joj komšije.
Dugo joj je trebalo da krene dalje i olakša svoj život. Nije se udavala i danas živi sa sestrom.
“Mislim da je tako i bolje. Živim tako tim normalnim životom. Ne možemo se mi uhvatiti za to što se desilo, ne možeš tako ograničeno razmišljati.”
I Rejhana je, baš kao i Milojka, ljuta na državu i pravosuđe i misli da nije učinjeno dovoljno za žene silovane u ratu.
“Ta ista država, ništa nije učinila.. šta su nam dali, neke psihološke radionice. (…) Meni treba i trebala je odavno živa riječ.”
A živu riječ Rejhana je dobila u Udruženju žrtava rata Foča 92-95, koje u svojim prostorijama u Sarajevu ima i radionicu sa šivaćim mašinama.
Žrtve rata koje se okupljaju imaju priliku za druženje i radnu terapiju, ali i dodatni izvor zarade od prodaje rukotvorina.
“Ja dođem ovdje, nekad šijem. Družim se sa tom populacijom koja razmišlja isto kao ja. Ne trebaju nama ta pitanja, mi kad se pogledamo mi znamo šta je nekoj danas. Pusti je, ne diraj je.”
Rejhana ističe da je tokom godina borbe za pravdu i život nedostajao zakon o civilnim žrtvama rata, te da i trenutni zakon ne tretira dovoljno ovu populaciju.
Naknadu koju trenutno primaju je, kaže, nedovoljna za život, a žrtve su gladne pravde.
“Zar ne možete biti ljudi pa nas poštovati? Poštovati kroz tu novčanu naknadu koja bi morala biti malo veća jer ova populacija mora prvo lijekove, pa onda za kuću. A većina tih lijekova se plaća.”
Ističe da joj je izraz “žrtva” uvredljiv.
“Ja sebe ne volim zvati žrtvom jer smatram da sam na neki način heroj, kad sam ja te sve faze prošla.”
Rad
Zbog zaštite privatnosti žrtve, ime je izmijenjeno.
U Varešu, opštini u srednjoj Bosni, danas živi Ana. Silovana je tokom ratne 1993. godine, kada je imala 38 godina. Ona kaže da je prva žena žrtva ratnog silovanja koja je u ratu tražila i dobila pravdu pred domaćim pravosuđem.
Silovatelji su uhapšeni i prema tadašnjim zakonima, kaže Ana, oni su za djelo silovanja mogli dobiti do osam godina zatvora.
Ni tada nije mogla plakati, priča Ana, i dodaje da su u njoj ubili osjećaje.
“15 mjeseci iza toga ja nisam mogla plakati, dok mi se nije nešto još teško desilo pa je onda sve iz mene izašlo. I sad vrlo teško zaplačem.”
Nakon što je toliko puta ispričala svoju priču, danas, kaže, nema težih posljedica po psihičko zdravlje. Nakon silovanja pokušala se vratiti normalnom životu i radu, a ističe i da se u ratu borila da se više nikome ne desi ono što se njoj desilo.
“Bilo je više slučajeva, samo nisu mnoge žene htjele da priznaju.”
Objašnjava da sticajem okolnosti ona nije mogla kriti od okoline šta joj se desilo, ali ističe da je bolje da žrtve silovanja progovore, “a ne da ostane u njima zapreteno i da o tome stalno razmišljaju”.
U radu i spremanju hrane za sebe i komšije našla je utjehu.
“Ja i sad sama živim, ali ja skuham pitu, napravim kolač, napravim pitu od jabuka i ja to onda podijelim.”
U godinama poslije završetka rata u BiH preko nevladinih organizacija pružena joj je psihološka pomoć, prilika da se druži i govori o svom iskustvu, ali i pomoć u uspostavljanju plantaže lavande.
Već osam godina sama radi na uzgoju i održavanju plantaže, a kada je sezona žetve pomaže joj i porodica. Od toga prave meleme, ulja i mirisne kesice.
“Ja se tu isključim od vanjskog svijeta. Zemlja izvuče svu negativnu energiju. Tu sam našla neki mir.”
Do 2006. godine nije dobila novčanu naknadu kao civilna žrtva rata. Ističe da je izlazak filma ” Grbavica ” te godine pomogao da žrtve ratnog silovanja budu vidljivije. Danas je zadovoljna naknadom, ali smatra da su žrtve zaboravljene od države.
Ana nastoji drugim ženama koje su silovane biti podrška i motivacija.
“Treba zaboravljati, potisnuti to. Nije to glavna stvar u životu. Ja sam toliko lijepih stvari doživjela… treba iz života izvući nešto bolje, ljepše, a ne samo se vraćati na to. Čovjek kad bi stalno o tom mislio, onda bi stvarno i poludio.”
Generalna skupština Ujedinjenih naroda 2015. godine proglasila je 19. jun kao Međunarodni dan borbe protiv seksualnog nasilja u sukobu, kako bi podigla svijest o potrebi da se stane na kraj seksualnom nasilju u sukobu.
Upravo zbog ratnih zločina silovanja u BiH, u Foči, presudom iz 2001. u predmetu protiv Dragoljuba Kunarca, Radomira Kovača i Zorana Vukovića, Haški tribunal je prvi put u istoriji seksualno ropstvo u ratu kvalifikovao kao zločin protiv čovječnosti.
