Međutim, sve do osamdesetih u ondašnjem su Titogradu neprikosnovena bila dva sporta. Prvi je, naravno, fudbal. A drugi – boks. Pored toga što je posrijedi bio sport koji je bio iznimno popularan u čitavoj Jugoslaviji, tome je doprinosila i ekipa Budućnosti, koja je bila standardan prvoligaš, a čiji su borci bili među najznačajnijima u bivšoj državi.
Danas je za mlađe generacije gotovo nepoznat podatak da je prva titula u Titograd stigla upravo u boksu. Znatno prije prvih velikih uspjeha rukometašica, naslov prvaka Jugoslavije osvojili su bokseri Budućnosti. I tim se povodom nakratko vraćamo pola vijeka unazad, u sezonu 1974/75.
Bila je to druga titula nekog crnogorskog kluba u ekipnim sportovima. Prvu je osvojio Jadran u vaterpolu 1958. godine. I Budućnost je u tome uspjela sa relativno mladom ekipom, koja je i tokom 'regularnog' dijela sezone i u velikom finalu spram sebe imala neka od najzvučnijih imena boksa, ne samo Jugoslavije, već i Evrope.
Spektakularne borbe u bašti „Kulture“
Prvoligaško takmičenje tada je bilo podijeljeno na dvije grupe, a Budućnost je bila dio „istoka“. Sezone bi startovale u kasno proljeće, a privođene završnici neposredno uoči Nove godine.
U glavnom gradu Crne Gore, u nedjelju ujutro – jer, borbe su uglavnom počinjale oko 10 sati – hiljade ljudi odmicale bi ka nekadašnjoj bašti „Kulture“. Jer, Titograd je tada bio bez dvorane, pa je ring morao biti 'postavljen' na nekad kultnoj gradskoj lokaciji na otvorenom. Najzad, sezona je kraju privedena u velikoj sali Doma omladine, danas KIC-a „Budo Tomović“.
Titogradski sastav odlično je otvorio prvenstvo – prvo su savladali Mladost u Novom Pazaru (9:11), a na premijeri pred svojim navijačima i Topličanin iz Prokuplja – 14:6. Neočekivano, Budućnost je u Nišu zaustavio u trećem kolu posljednjeplasirani Radnički, uprkos tome što je predao dvije borbe (10:10).
Utisak je popravljen u četvrtom kolu, na gostovanju Kablovima u Svetozarevu (7:13), a potom je sredinom jula preuzeto i prvo mjesto – u bašti „Kulture“, pred više od 3.000 navijača, savladan je beogradski Partizan, rezultatom 15:5.
Nakon petog kola uslijediće pauza u prvenstvu, koja je trajala sve do septembra.
U ligaškom dijelu srušeni i moćni konkurenti iz Prištine
Drugi dio sezone otvoren je porazom od Radničkog u Kragujevcu (13:7), ali je taj okršaj epilog imao za 'zelenim stolom'. Kako su za domaće nastupili neregistrovani bokseri, donijeta je odluka da pobjeda službenim rezultatom pripadne Budućnosti (0:20).
I onda, u sedmoj rundi, 22. septembra, uslijedio je spektakl u titogradskom ringu. Veliki derbi sezone – vodeća Budućnost, sa dotad 11 osvojenih bodova, ugostila je Radnički iz Prištine, koji je imao bod manje, a koji su predvodila legendarna imena jugoslovenskog boksa, poput Bogujevcija, Pecija i Gašija.
Bokseri Budućnosti bili su nadmoćni u većini borbi – trijumfovali su rezultatom 13:7 i stekli velika tri boda prednosti u odnosu na suparnike sa Kosova.
Uslijedio je očekivan trijumf nad ekipom Mladosti u Titogradu (15:5), a zatim poraz u gostima od Topličanina (12:8). U Titogradu je nakon toga savladan Radnički iz Niša (11:9), pa Kablovi (13:5). Najzad, naslov prvaka „istoka“ osiguran je dva kola prije kraja – Budućnost je podijelila bodove sa Partizanom u Beogradu (9:9), što im je bilo dovoljno da i teoretski osiguraju prvo mjesto.
U velikom finalu za prvaka države, Budućnost su čekale borbe protiv prvaka prvoligaškog „zapada“, banjalučke Slavije.
U velikom finalu – nadmoć Budućnosti
Prvi meč, održan 22. decembra pred blizu 7.000 navijača u dvorani Borik, okočan je bez pobjednika – 10:10. Budućnost je vodila 6:10, no, prema opštoj ocjeni, sudije su ih žestoko oštetile u završne dvije borbe. Uprkos tome, bio je to više nego povoljan ishod uoči revanša za Titograđane, koji su u Banjaluci imali podršku više stotina pristalica.
Rezultati: Lukač – Dondić 1:1 (muva), Pala – Pekić 1:1 (bantam), Guzijan – Ademović 0:2 (perolaka), Smajić – M. Perunović 2:0 (laka), Šandolić – D. Perunović 0:2 (poluvelter), Joković – Mugoša 0:2 (velter), Dervoz – Nikač 2:0 (polusrednja), Košpić – Pavićević 0:2 (srednja), Bisić – Milović 2:0 (poluteška), Bašić – Stojanović 2:0 (teška).
Revanš meč, koji je bio na programu kroz sedam dana, iz objektivnih razloga nije mogao biti upriličen u bašti „Kulture“ – jer, bili su to hladni zimski dani. Kako Titograd u to doba nije imao sportsku dvoranu, događaj je upriličen u Domu omladine, a u prodaju je pušteno tek 1.000 ulaznica, koje su planule.
Budućnost je u tom duelu dokazala da je bolja, što je bio utisak i nakon banjalučkih borbi. Titograđani su trijumfovali 13:7 i okitili se naslovom prvaka Jugoslavije.
Rezultati: Dondić – Lukač 2:0 (muva), Pekić – Musić 2:0 (bantam), Ademović – Pala 1:1 (perolaka), M. Perunović – Smajić 1:1 (laka), D. Perunović – Šindolić 2:0 (poluvelter), Mugoša – Dervoz 2:0 (velter), Nikač – Košpić 0:2 (polusrednja), Pavićević – Jokić 2:0 (srednja), Milović – Bisić 0:2 (poluteška), Stojanović – Bašić 1:1 (teška).
U timu Budućnosti koji je osvojio titulu bili su Božidar Pekić, Bajram Ademović, Sreten Dondić, Dragan Perunović, Gojko Nikač, Živorad Pavićević, Dragan Mugoša, Dimitrije Stojanović, Milutin Milović i tadašnji vlasnik omladinske 'zlatne rukavice' Miodrag Perunović. Pored njih, tokom ranijeg dijela sezone, u pojedinim borbama za Budućnost su nastupali i Muratagić, Muhović, Šćepanović, Vujačić, Mijović, Razić, Mrvaljević i Pešić.
Trener titogradskog kluba bio je legendarni Gojko Radunović.
