Postoje zločini koji traju duže od metka. Zločin u Kaluđerskom lazu, počinjen 1999. nad albanskim civilima koji su od rata bježali iz pravca Peći i Istoka ka Rožajama, nije završen ubistvom 21 nevine osobe. On traje i danas – u institucionalnoj tišini, u neefikasnim istragama i u upornom izbjegavanju odgovornosti.
O tim događajima je pisano. Postupci su vođeni. Presude su donijete. Ali pravde – nije bilo.
Suština je da 21 ubijeni civil i dalje čeka pravdu
Osnovni problem nije u tome što „nije bilo dokaza“, kako se često formalno konstatuje. Problem je u tome što optužnice nijesu bile ozbiljno pripremljene, što nijesu bile zasnovane na jasno individualizovanoj odgovornosti i što su, suštinski, bile unaprijed osuđene na neuspjeh. Time je propuštena možda i jedina realna šansa da se ovaj zločin procesuira na vrijeme.
Danas, decenijama kasnije, suočavamo se sa poraznom činjenicom: institucije nijesu bliže istini nego što su bile tada.
Tužilaštvo Crne Gore je u međuvremenu proizvodilo strategije – 2015, pa 2024, a evo i danas najavlje novu, kako kažu, podržanu od strane međunarodnih partnera. Ali ključno pitanje ostaje isto: gdje su rezultati?
Strategije koje ne dovode do optužnica i presuda nijesu instrument pravde – one su alibi.
Vrijeme neumoljivo prolazi. Svjedoci nestaju. Sjećanja blijede. A sa svakom godinom, šanse za uspješno procesuiranje postaju sve manje. Upravo zato je odgovornost tužilaštva danas veća nego ikada.
Ne radi se više samo o prošlosti. Radi se o kredibilitetu države.
Ako država nije sposobna ili nema volje da procesuira zločine nad civilima, onda šalje jasnu poruku – da postoje žrtve koje nijesu vrijedne pravde, jer čak šta više, nema ih ni u Vladinom propisu o obeštećenu porodica žrtava.
Paralelno s tim, vodi se i borba za podizanje spomen-obilježja žrtvama. Inicijativa koja traje godinama suočava se sa administrativnim preprekama, sporim procedurama i, što je najproblematičnije, nedostatkom stvarne političke volje. To govori jednako glasno kao i ćutanje tužilaštva.
Vrijeme neumoljivo prolazi. Svjedoci nestaju. Sjećanja blijede. A sa svakom godinom, šanse za uspješno procesuiranje postaju sve manje
U cijeloj toj borbi posebno zabrinjava i pojava da se pojedinci u javnosti pokušavaju kititi tuđim radom, prisvajajući inicijative koje nijesu pokrenuli niti vodili. Istina je, međutim, jednostavna i provjerljiva: kontinuitet ove borbe nose konkretni ljudi i organizacije koji godinama, bez pažnje i bez podrške, rade ono što bi trebalo da bude posao institucija.
Ali ni to nije suština. Suština je da 21 ubijeni civil i dalje čeka pravdu.
Zato je krajnje vrijeme da Tužilaštvo Crne Gore prestane sa deklarativnim pristupom i započne stvarnu, temeljnu i profesionalnu istragu. Ne zbog međunarodnih obaveza. Ne zbog strategija. Nego zbog elementarnog principa – da ovaj I zločinii koji sus na tužilačkom “čekanju” moraju imati ime i prezime.
Sve drugo je poraz - i pravni i moralni.
(Autor je izvršni direktor Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljjudskih prava i sloboda)
