Crna Gora propušta milionski prihod jer ne prepoznaje sportski ribolov kao šansu za dobru zaradu, niti ga pozicionira ozbiljno u svojim razvojnim agendama, već dopušta da krivolov i devastacija životne sredine ugroze značajan resurs koji uz malo ulaganja, ali ozbiljan pristup, može da bude velika razvojna prilika i potpora turizmu i ekonomiji.
Na to ukazuju sagovornici Pobjede koji ističu da kao zemlja imamo sve što i poznate svjetske destinacije – ali mnogo dostupnije i „upakovano“ u krug od stotinjak kilometara nevjerovatne prirode. Može da ponudi izvanredne mušičarske i varaličarske revire, terene za šaranski ribolov, ali i big gejm na moru. Naglašavaju da sve ovo zahtijeva da se država i vlast uozbilje, i vrlo konkretno počnu stvarati ekološke pretpostavke i omoguće razvoj...
Drugi umiju i hoće
Biolog i član „Preokreta“ Vuk Iković ističe primjere zemalja koje su ozbiljno shvatile da lov ribe nije puka prehrambena ili egzotična disciplina već – izvor zarade.
Navodi podatke Evropskog saveza ribolovaca prema kojima Irska od ribolovnog turizma akumulira 315 miliona eura i direktno upošljava kroz ovu djelatnost 3.235 osoba. Kroz istu djelatnost Danska prihoduje 536 miliona eura, a zapošljava 2.500 osoba, dok se u Sloveniji u budžet godišnje sliva oko 300.000 eura samo od prodaje ribolovnih dozvola.
- Ako bi primijenili formulu koja je razvijena na rijeci Soči u Sloveniji, od ribolova na Zeti i Morači bi mogli prihodovati oko dva miliona eura godišnje. Naravno to se razvija godinama, a prvi uslov je da su nam rijeke pune ribe – kaže Iković.
Naglašava da precizni podaci na ovu temu kod nas ili ne postoje ili nijesu dostupni, a korijen problema je „što funkcioneri još ne vide bogatstvo koje nam stoji na izvol'te“.
- Za ovu djelatnost je potrebna dobra organizacija i još bolje upravljanje ali za razliku od megalomanskih projekata, poput hotela od pet i više zvjezdica, treba nam skromno ulaganje. Ipak i dalje se podstiče razvoj na štetu prirode, a ako je izgubimo onda ćemo pokretati planove popravke i trošiti milione kao ranije za saniranje jalovišta u Mojkovcu, a sada korita Morače – upozorava Iković.
Brane bogatstvo
Kakvim resursima raspolažemo svjedoči i primjer Tifranske klisure na Limu, i spining revira rezervisanog za lov najveće salmonidne vrste Evrope, dunavskog tajmena – mladice (Hucho hucho).
Neformalna sekcija lokalnog ribolovnog kluba „Lim“ , koja pod nazivom „Varaličari Berane“ okuplja pobornike ribolova mladice, godinama i sistematski mijenja navike, svijest, pristup i doživljaj ribolova jedne od vrsta koja je, zbog snage i veličine, san svih ljubitelja pastrmskih voda.
Kako je Pobjedi potvrdio jedan od članova ekipe Miomir Miki Džiknić iz Berana, odavno promovišu uhvati i pusti koncept ribolova. U toj zoni je do sada ulovljeno i u virove Lima vraćeno na stotine primjeraka mladice iznad 70 centimetara.
Lovi se isključivo vještačkim varalicama (vobleri, glavinjare i slično), a zona ribolova udaljena je svega nekoliko kilometara od Berana. U blizini je i poseban mušičarski revir, kao i tereni pogodni za plovkarenje skobalja.
- Iako je revir blizu grada, osjećaj je kao da ste makar 70 kilometara od naselja, jer je kanjon takav. Obilazimo teren, čistimo i održavamo ribolovnu zonu; nabavili smo i dron za nadgledanje i kontrolu ribolova, a posebno krivolova. Primjerom i promocijom sportskog ribolova edukujemo mlađu populaciju, ali postoje veliki problemi sa kojima ne možemo, i pored nastojanja i želje, sami da se izborimo – a to su, prije svega, kontaminacija ovako bogate vode otpadom – ističe Džiknić.
Prema njegovim riječima, godinama su glavni problem deponije smeća koje nastaju prilikom demontaže starih automobila čije se šasije i školjke prodaju u staro gvožđe.
- Na otpade za sekundarne sirovine dovoze se i rasklapaju auta. Pritom se skidaju tapaciri i sve ostalo dok se ogoli sam metal i proda dalje. Sva plastika, uključujući i gume i elektronske elemente završavaju u vodi, i po obali rijeke, i tako dopiru i do revira. I pored naših napora da uoči sezone očistimo, svaka poplava, a takvih je od jesenas bilo tri, donosi nove branike, gume, instrument table... I kako onda, dok ne sanirate takve deponije, da dočekate turistu i prezentujete bogatstvo koje imate, kada je smeće najveća antireklama cijeloj priči – kaže Džiknić.
Agregati i dinamit
Na drugim terenima, poput Skadarskog jezera ili mora, osim smeća koje se slivom rijeka nakuplja u jezerskom basenu ili duž jadranske obale, ubijanje ribe strujom, odnosno dinamitom ključni su problem za sportski i rekreativni ribolov.
Pamte ribolovci primjer kada su, prije nekoliko godina, uticajni evropski promoteri šaranskog ribolova, fascinirani veličinom i pozicijom Skadarskog jezera, računali da je to raj. Dok ih na poziciji nijesu obišle ekipe sa agregatima. Preostalo im je da se spakuju i preporuče armiji šarandžija širom Evrope da zaobiđu Crnu Goru.
Slično iskustvo je doživjela i ekipa promotera jednog istočnoevropskog brenda štapova i mašinica za ribolov, koja je Lušticu odabrala za snimanje promotivnog materijala. Sa stijena iz zaliva Trašte otjerali su ih lokalci koji su džakovima skupljali dinamitom ubijeno jato skakavica...
Prije šest godina incident kod Budve, kada su prvenstvo u podvodnom ribolovu ometali bahati dinamitaši, bila je okidač da se rodi neformalni pokret „Stop krivolovu“ sastavljen od sportskih i podvodnih ribolovaca, građana i regularnih ronilaca. Nebrojene objave, pritisak, publikovanje djelatnosti krivolovaca, nerijetko i straže na terenu, doprinijele su da se rapidno smanji poguban uticaj „nobelovaca“.
- Svuda u Evropi su popularne takozvane divlje, krševite pozicije gdje ribolovci sa stijena love tune ili zubace džigovima i drugim arsenalom varalica. Duž naše obale su po tome naročito pogodni potez oko Budve, Grbalj, zatim Luštica, ali i dio terena oko Bara. Upravo su te nepristupačne, a izgledne pozicije za prezentaciju varalica, mamac za ribolovce, ali i vječiti mamac za dinamitaše - kaže predstavnik Stop krivolovu Alek Vuković.
Prema njegovim riječima, organizacija Stop krivolovu, potpomognuta građanima, uz podršku policije i inspektora bori se da doskoči dinamitašima, eksploatatorima prstaca (zaštićena vrsta školjke), kao i noćnom ronjenju bocama. Zajednički pokušavaju da eliminišu ove pojave, koje, ističe Vuković „ne samo da ugrožavaju populaciju riblju, već reže granu na kojoj bi mogle udobno da sjede lokalne zajednice“.
- Šta reći za mjesta koja imaju da ponude smještaj, pogled na more, domaći sir, masline, lokalne vodiče, a sve to pada u vodu zbog nekolicine koji zarad brze zarade ostavljaju pustoš za sobom – navodi Vuković.
Ekološka policija
Vuk Iković ističe da je puno barijera na putu da od ribolovnog turizma napravimo ozbiljnu priču, ali nijesu nesavladive, posebno ako je prostor za dobit – veliki, a institucije spremne da preduzmu što treba.
- Nijesmo znali da se možemo razvijati od ribolova, a neznanje je prva i velika prepreka. Druga prepreka je što nemamo naviku postepenog razvoja i postizanja finansijske nezavisnosti, pa ako povrat investicije nije brz često odustajemo.
Ukoliko nas pri tome institucije koče, ne daju podršku u realizaciji ideje onda jedan potencijal, kao što su naše atraktivne rijeke, jezera ili more, ostaje neiskorišćen, a nakon toga se pretvara u problem – kaže on.
Naglašava da ako hoćete upecati ribu nije dovoljno zabaciti udicu, potrebno je imati zdravu rijeku punu ribe, ribolovnu opremu, a treba nam i „ekološka policija koja ima represivnu ulogu i ribočuvarska služba koja ima edukativnu ulogu“.
- Potrebno je oslobađanje rijeka, jezera i mora od krivolova, a onda i od drugih vrsta zagađenja: otpadnih voda, otpada, malih elektrana, krađe pijeska i šljunka. Rijeke od krivolova ne mogu odbraniti ribočuvari, ne zato što fizički ne mogu, već zato što im zakon to ne omogućava. Neophodna je organizovana kaznena politika koja bi se mogla primijeniti formiranjem ekološke policije, ali prije svega teba nam primjena programa korišćenja rijeka, na primjer, kao rekreativno-ribolovnih destinacija – kaže on.
Za neki vid uspostavljanja kontrole na nivou države zalaže se i Miki Džiknić.
- Nijesu ni Slovenci rođeni s kulturom, nego ih je, ako urade drugačije, sistem natjerao na disciplinu. Zato naglašavam da promjene ovdje moraju da kreću od vrha sistema. Lako je nama da uvedemo pravila kao po slovenačkim revirima, uključujući udice bez povratne kuke, jednokuke na varalicama... Nije ni u Evropi svuda krivolov sveden na nulu, ali se kontroliše i kažnjava, kao i bacanje otpada – kaže on.
Džiknić smatra da osim lokalne inicijative mora na nivou nadležnog ministarstva i države da postoji mehanizam, služba koja štiti resurse od kojih onda svi mogu da imaju benefite.
- Ne moram govoriti što bi Beranama značilo da svako malo dođe desetak ribolovaca iz inostranstva koji ostanu 10 noćenja. Pritom u blizini imaju ne samo naše revire, već je tu i Tara, kao i Plav gdje se love najveći lipljeni u Evropi. Ako klubovi koji su siromašni nemaju pomoć ministarstva, sve se svodi na ulaganja iz sopstvenih sredstava, a nerijetko i iz džepa, a da nema ključne potpore države za stvaranje pretpostavki da imamo zdrave i čiste rijeke. Teško je u takvim uslovima da i lovočuvari, bez punih ingerencija, širom Crne Gore budu motivisani da se sukobljavaju s ljudima i pišu prijave, a da na kraju počinilac pred sudom još prođe i bez sankcije - upozorava on.
Kazne moraju da bole
Alek Vuković iz „Stop krivolovu“ ističe da zbog poznatih političkih prilika kod nas očuvanje ribljeg fonda i zaštita voda ostaju van fokusa i na margini, prepušteni pojedincima ili grupama koje, na mišiće, pokušavaju da mijenjaju svijest i neke stare matrice prema kojima „problema nema ako se o njemu ne govori“.
- I dalje je veliki problem kaznena politika, blagi odnos prema drastičnim primjerima ubijanja vrsta, među kojima ima i zaštićenih. I onda dolazimo u situaciju da nadljudski napori građana, policije i malobrojnih inspektora za ribarstvo ipak mijenjaju stanje, ali dugoročno se takva bitka svodi na „borbu s vjetrenjačama“. Da ne govorimo o tome kakvu sliku šaljemo u svijet primjerima gdje agregati ili dinamitaši otjeraju turiste koji su došli da upoznaju naše vode. To znači da siromašimo zemlju zarad nečije kriminalne zarade od krivolova - ističe Vuković.
Ukazuje da je i dalje mnogo praznina i pravnih začkoljica koje se uporno uzimaju kao olakšavajuće kada teškom mukom dežurne krivolovce dovedu do suda. Pritom, kada nekome pomenete riblji svijet, imate osjećaj da kao da žele da kažu: „ima važnijih stvari“.
- Važnije stvari od očuvanja resursa i prirode teško da imamo, posebno ako time oduzimamo sebi mogućnost da uz održivo korišćenje možemo da omogućimo dodatnu i to ne malu zaradu i produžimo sezonu i turistima i ugostiteljima - zaključuje Vuković.
Ribolovno područje Soče u Sloveniji lani imalo 814.000 noćenja
Vuk Iković naglašava da ribolovni turizam nije masovnog tipa, tako da ne može doći do velikog pritiska na infrastrukturu i na prirodu.
- Ovaj vid turizma može da traje i devet mjeseci godišnje što znači da je na primjer mnogo isplativije ulagati u rekreativni ribolov nego u ski centre. Klijentela je bolje platežne moći, sa prohtjevima koje možemo zadovoljiti, samo ako ima ribe - kaže on.
Koristi su, dodaje Iković, brojne: produžena turistička sezona, povećna raznolikost ponude čime se smanjuje masovni turizam, upoznavanje turista sa ribolovnom, prirodnom i kulturnom baštinom, povećanje prihoda lokalne zajednice.
- Područje Soče je 2018. godine imalo oko 814.000 noćenja, a prihodi od ugostiteljstva i turizma su iznosili oko 26 miliona eura. Samo prihod od turističkih taksi je iznosio oko 700.000 eura. To znači da bi po toj formuli Šavnik i Plužine mogli da prihoduju od turističkih taksi oko 200.000 eura zahvaljujući Komarnici ali za to je potrebna politička volja jer uzalud su i najbolji projekti i potrebne investicije ukoliko ne postoji politička odlučnost i kontinuitet u primjeni ideje - kaže Iković.
On navodi podatak da oko 35 odsto ribolovaca Evropske unije ide makar jednom godišnje da peca van svoje zemlje.
- Ako bi samo 0,5 odsto njih dolazilo u Crnu Goru to znači da bi naše rijeke posjetilo oko 15.000 ribolovaca godišnje. Ako znamo da ribolovac koji dođe u Crnu Goru troši najmanje 250 eura po danu onda je jasno da očuvane rijeke, čiju vrijednost možemo oplemeniti i dograditi znanjem, jesu osnov za pokretanje kapilarne-zelene ekonomije - kaže Iković.
Blizina ribolovnih voda aerodromima i putevima, atraktivne, nepoznate ribolovne vode van granica Crne Gore, mogućnosti organizovanja takmičenja otvorenog formata, prisustvo prirodnih, autohtonih vrsta riba su samo neke od prednosti koje imamo, smatra on.
Naglašava da organizovanje ribolovnih tura uključuje ostatak turističke ponude: smještaj, iznajmljivanje vozila, usluge aerodroma, avio i željezničkog prevoza i ono što je vrlo bitno domaću hranu.
- Na taj način korist imaju ljudi koji žive u blizini rijeka i oni tako postaju svojevrsni upravljači i čuvari tih rijeka jer što više bude ribe, a organizacija na niovu to će i lokalci imati veći prihod od ribolovaca - ističe sagovornik.
