Od toga se na izgubljenu dobit odnosilo 926,2 hiljade eura, za naknadu za eksproprijaciju 110 hiljada, za zakup krana 140 hiljada, angažovanje radne snage 321,2 hiljade, režije 32,1 hiljada i obezbjeđenje gradilišta 14 hiljada eura sa kamatama od marta 2013. godine.
Zetagradnja je krivila opštinu zbog dvogodišnjeg kašnjenja navodeći da u momentu oglašavanja prodaje gradskog zemljišta nije bila vlasnik cjelokupne urbanističke parcele, zbog čega su na uknjižbu čekali sedam mjeseci. Od momenta izdavanja građevinske dozvole do početka radova prošlo je skoro dvije godine, jer, kako navode, nije bila izmještena kanalizaciji niti su bili uklonjeni objekti sa ove parcele.
Iz Glavnog grada su ukazivali da su zahtjev za parcelaciju podnijeli prije oglašavanja prodaje zemljišta, ali da je Uprava za nekretnine po tome postupila tek poslije godinu, iako je rok bio 30 dana. Na to nijesu mogli uticati, imajući u vidu da je riječ o državnom, a ne organu lokalne samouprave. Ukazivali su da je Zetagradnja bila svjesna da parcelacija nije sprovedena, ali je i pored toga zaključila ugovor sa gradom.
Prihvaćen je nalaz vještaka građevinske struke da objekti koji su bili predviđeni za rušenje nijesu onemogućavali izvođenje radova, već ih je njihovo uklanjanje olakšavalo. Bez osnova je, kako smatraju sudovi, bio i zahtjev Zetagradnje da im se nadoknadi 110 hiljada eura plaćenih bivšim vlasnicima, jer grad nije učestvovao u tom sporazumu. Konstatovano je i da grad nema nikakvu mogućnost da utiče na odluke Uprave za nekretnine, koja je organ države. Glavni grad je ispunio svoju ugovornu obavezu jer je podnio zahtjev za parcelaciju katastru prije zaključenja kupoprodajnog ugovora, pa sud zaključuje da nije mogao da predvidi da će nastupiti bilo kakva šteta po Zetagradnju, posebno što su se u dva navrata tim povodom obraćali katastru.
Ovaj postupak trajao je preko sedam godina. Prvobitno je Zetagradnji dosuđeno šest miliona eura odštete, a u ponovljenom postupku kompanija je smanjila odštetni zahtjev.
