Sait Š. ŠABOTIĆ
Knjaževinu/Kraljevinu Crnu Goru su kao egzotičnu i slikovitu zemlju „crnih planina“ posjećivali mnogi inostrani istraživači, putopisci i naučnici, ostavljajući dragocjene pisane tragove o svojim impresijama. Njihove posjete potrajale su sve do izbijanja balkanskih ratova a preduzimane su koliko zbog lične znatiželje, toliko i zbog potrebe da se javnost zemalja iz kojih su posjetioci dolazili, upozna sa Crnom Gorom, njenim stanovništvom, političkim prilikama i stremljenjima i prirodnim bogatstvima. Tako nešto bilo je potrebno, jer su vijesti koje su dopirale do srednjoevropskih i zapadnoevropskih zemalja često bile protivurječne, netačne ili obojene mitološkim bojama.
Crnu Goru i Njemačku povezuju mnoge istorijske niti od kojih treba pomenuti one najkrupnije – u vrijeme kada je Njemačka ostvarila svoje ujedinjenje (1871), Crna Gora je bila de facto slobodna zemlja; Crna Gora je svoje međunarodno priznanje nezavisnosti 1878. godine stekla u njemačkom gradu Berlinu; njemačka princeza Juta od Meklenburg – Nojšterlica ili Milica po prelasku u pravoslavlje, bila je supruga prijestolonasljednika Danila, sina kralja Nikole I Petrovića Njegoša. To su samo neki od razloga zbog čega su posebno mjesto među posjetiocima zauzeli Njemci. Po prirodi precizni, odgovorni i objektivni, svi njemački istraživači su Crnu Goru doživjeli i vidjeli na svoj način, ali ono što se može uzeti kao zajednički imenitelj, jeste veoma pozitivan utisak o prirodnim ljepotama Crne Gore i njenim stanovnicima. Neka od tih zapažanja, čini se, bila su toliko objektivna i sa pogledom u budućnost, da se na njih treba češće osvrtati.
Već u prvoj polovini XIX vijeka u Crnoj Gori se našao njemački književnik i istraživač – Hajnrih Štiglic, da bi nakon njega uslijedile posjete Gustava Raša, Sigfrida Kapera, dr Bernarda Švarca, dr Oskara Baumana i dr Kurta Haserta.
Književnik Hajnrih Štiglic posjetio je Petra II Petrovića Njegoša u vrijeme kada je mitropolit imao dvadeset osam godina i još uvijek boravio u staroj rezidenciji – Cetinjskom manastiru. Ostao je zadivljen uređenošću njegove dnevne sobe za koju je zabilježio da više „ostavlja utisak jednog s ukusom uređenog ratničkog šatora nego sjedište jednog duhovnog kneza“. Posebno je ostao zadivljen Njegoševim tečnim i lijepo akcentovanim obraćanjem na francuskom jeziku, što, očigledno nije očekivao.
Gustav Raš, takođe njemački književnik, posjetio je Crnu Goru i nakon te posjete u Drezdenu 1875. godine objavio knjigu pod naslovom „Crna Gora u pričama“. Interesantan je njegov opis crnogorske kape gdje on kaže: „Gornji dio te kape je kao krv crvene boje, ukrašen jednom zlatnom zvijezdom i jednom dugom od zlatnog veza“ (G. Raš, Crna Gora u pričama, CID, Podgorica 2001, 16).
Oskar Bauman (1864-1899), je bio austrijski kartograf. Zanimajući se Balkanom on je 1883. godine posjetio Knjaževinu Crnu Goru. Prema onome što je ostalo zapisano, on je prvi Evropljanin koji se popeo na najveći vrh Durmitora – Bobotov kuk. Na izvjestan način Bauman je postavio temelje planinarenju u Crnoj Gori.
Poznati njemački putopisac, geograf i istraživač Kurt Hasert (1868-1947) je u nekoliko navrata boravio u Crnoj Gori. Temeljna istraživanja na ovim prostorima počeo je 1891/1892. godine. Napisao je veliki broj značajnih radova – zapažanja o zemlji i ljudima, te priloge o fizičkoj geografiji Crne Gore, s posebnim osvrtom na kras. Zbog vrijednih radova iz oblasti kartografije, mnogi ga smatraju ocem crnogorske kartografije. Posebno je kod nas poznat Hasertov opis Lovćenskih vidika, o kojima on kaže sljedeće: „Cijela Crna Gora ležala je pred nama kao na nekoj reljefnoj karti. Ovdje se sunce igralo lako pokretnim talasima Boke, tamo se svjetlucala površina Skadarskog jezera, a na horizontu se gubio plavi Jadran. U divljoj raskoši uzdizale su se albanske Alpe i obalna planina Rumija. Oko je lutalo po beskrajnim nizovima lanaca i dolina, dok su u pozadini snijegom preliveni šiljci Durmitora i Komova slali posljednje pozdrave. Sa zelene ravnice uzdizala se Podgorica. Teško sam mogao da se rastanem od moćne slike“.
I danas, kada se govori o crnogorskoj zimskoj prijestonici turizma, nezaobilazno se pominje i Durmitor. Za taj planinski masiv dr Hasert je konstatovao da je „među planinskim divovima južnoslovenskih zemalja, najmoćniji i najveličanstveniji“. Prve fotografije Durmitora sa kojima se upoznala i evropska javnost, napravio je Kurt Hasert. Karakteristično je i njegovo zapažanje iz 1900. godine o tome da bicikl nije rijetkost u Knjaževini Crnoj Gori. Upravo zbog toga što Crna Gora kao ekološka država pruža odlične uslove, ovom sportu bi svakako valjalo posvetiti veću pažnju i izdići ga na jedan viši nivo.
Box: Psovke nijesu postojale
Sigfrid Kaper (1821-1879), književnik, putopisac, pjesnik i austrijski ljekar jevrejskog porijekla, boravio je u Crnoj Gori nakon Berlinskog kongresa. O svojim utiscima ostavio je djelo pod naslovom „O Crnoj Gori“, u kome je dao niz vrlo zanimljivih zapažanja o različitim društvenim pojavama. Prema njegovim zapažanjima psovke, za razliku od kletvi, u Crnoj Gori nijesu postojale. Posebno su, međutim, interesantna Kaperova zapažanja koja se odnose na ljepotu Crnogoraca i Crnogorki. „Fizička ljepota, posebno crte lica, gotovo da je u Crnoj Gori redovna pojava, što se možda ne bi moglo očekivati s obzirom na tegoban i siromašan način života. Dosta često se mogu susresti mladi ljudi oba pola savršenih fizičkih oblika, kakve ni slikareva kičica ne bi savršenije mogla da oblikuje“, kaže Kaper, pa nastavlja „Otuda u Crnoj Gori ima veoma malo lijepih starica ali zato ima prilično mnogo lijepih i naočitih staraca“ (Sigfrid Kaper, O Crnoj Gori, CID, Podgorica 1999, 46–47).
Box 2: Na pravom putu
Protestantski sveštenik, putopisac, pripovijedač i docent na Kraljevsko-saksonskoj rudarskoj školi u Frajburgu, dr Bernard Švarc (1844-1901), posjetio je Crnu Goru 1881. godine, kako bi saznao da li ona raspolaže mineralima. O njegovom putovanju po Crnoj Gori, izvještavao je i „Glas Crnogorca“ (br. 20, 21, 22, 23, 24 za 1881. godinu). Tokom svog putovanja Švarc se našao i u Nikšiću i tom prilikom prisustvovao osnivačkoj skupštini Društva nikšićke čitaonice, koja je preteča današnje Narodne biblioteke “Njegoš“. O svojim utiscima tokom boravka u Nikšiću Švarc je u svojoj knjzi „Crna Gora, opis putovanja kroz unutrašnjost sa nacrtom zemljopisa zemlje“, zapisao i sljedeće: „Ona (čitaonica – prim. autor) inače služi u ovom brdskom gradiću mladeži, željnoj učenja i razonode, ali su se danas u uske školske klupe sabili ljudi s bradama, mrki i vremešni, s handžarima i revolverima za pojasevima, a za katedrom, kao na prijestolu, sjedi odbor koji se sastoji od predsjedavajućeg i zapisničara. Tako vam je – što je u jednom udaljenom kraju zemlje moralo da pada u oči – sve bilo moderno pripremljeno kao u parlamentu. Nije nedostajalo čak ni predsjedničko zvonce, mada bi se, zapravo, tu moglo bez njega. Jer, uprkos tome što su se duhovi u toku debate, nerijetko, s pravom južnjačkom strašću okomljavali jedni na druge, svi su s naporom pazili na držanje: nijednog od onih što su imali riječ nije ma ko od prisutnih prekidao, niti je govornik ma koga vrijeđao...“. Na kraju sam Švarc je uzeo riječ na skupštini i kazao „...da je Crna Gora na najboljem putu da u svim pravcima stupi u red modernih kulturnih država Evrope“. Švarcove navode potvrdio je i Rus Pavel Apolonovič Rovinski koji je bio sa njim.
