Podgoričko kulturno ljeto ugostilo je protekle sedmice svima dobro znanog Cetinjanina, kantautora, kompozitora, bas gitaristu grupe Perper i, što ne reći, autora sve kvalitetnijeg književnog štiva Momčila Zekovića Zeka.
Publici glavnog grada, ovoga puta Zeković je iz svog džepa sa tajnama iznio na svjetlost dana zbirku poetskih zapisa „Sve iz jednog mjesta“, nastalih tokom karantina i postkarantin perioda.
Inspiracije je, evidentno, bilo napretek - od godine koju je pojela korona na globalnom nivou, do one bliže, domaće, nevesele društveno-političke zbilje. Otud je iz Zekovog pera, i mimo pomenute zbirke, izašlo nekoliko nezaboravnih patriotskih pjesama koje su, u trenutku delikatnom za Crnu Goru, za kratko vrijeme našle put do publike svih generacija i muzičkih ukusa. Pjesme „Ja sam Crnogorac”, „Proljeće”, „Crna Gora je moj dom”, „Đe god sa Trebjese”… ostaće upamćene kao poziv na buđenje Crnoj Gori - građanskoj, sekularnoj, onoj koja slijedi svoj evropski put, koja tuđe ne želi, a svoje ne da.
„Biti sa svojima je totem kojem se molim! A svoje kad postane tuđe onda su molitve uzaludne. Ja u uzaludnost ne vjerujem! Pod vodom i kad ośećam da spasa nema, vjerujem u struje i talase koji će nas dovesti do obećane zemlje u kojoj totem pravičnosti uvezuje različitosti. To gledanje „preko oka“ kad je i „moba“ u pitanju, uz sunce „proljeća“ koje otapa mržnju sa vidikovca koji otkriva konvoje uznemirenosti, jer su „pjesnici“ govorili više od šipka (napravljenog palcem između srednjeg i kažiprsta), da našeg „doma“ nema. Ovo je naš jedini. Vaspitavaćemo buduće generacije uz pomoć drugih junaka. Kao što pjesme mogu da zbliže i uvežu nemoguće, tako će i potpisana Rezolucija svima dati do znanja po kojem moru plovi naš brod“, poručuje Zeković u razgovoru za Portal Analitika.
Veliko pijanstvo
Jedan je od onih umjetnika što su i stavom i djelom stali u odbranu vjekovnih tekovina crnogorskog društva. Onih tekovina koje su se posljednjih mjeseci našle na udaru kleronacističkih pristalica vladajuće većine. Najviše svojim pjesmama, Zeković je pokazao zašto je, danas i ovdje, važan aktivizam umjetnika i glas intelektualaca. Pa ipak, čast izuzecima, baš sada i ovdje, nažalost, nema mnogo umjetnika koji žele, ili se ne usuđuju, da progovore o neuralgičnim tačkama naše društvene i političke zbilje.
„Konzumiranje stvarnosti je danas veliko pijanstvo. Svako svoju čašu doliva na svoj način. Vrijeme će pokazati ko se lakše trijeznio? Oni koji imaju mudah ili oni koji su sa nakurnjakom prošli sve godine života, uhljebljeni ordenima - dodijeljenim na privatnim terevenkama. Nije zlato sve što sija!“, poručuje Zeković.
Upali smo u osinjak sopstvenih ujeda. Jedemo sami sebe, zakačeni na privid vedrine koja je sive boje. Đe sam bio ja? Na istom brodu, sa svim onim dragim ljudima koje sam počeo shvatati kao prijatelje, iako ih nijesam nikada vidio u životu
Kaže i da su njegova krila natovarena velikim grumenima njegove zemlje.
„Ali, perspektiva mi je i dalje odlična. Ne žalim se, iako često sletim da odmorim od težine onih koji misle da je sve uzaludno. Oni će uzlećeti čim dobiju intuitivni signal za lešinarenjem. To je umjetnost“, ističe Zeković.
Slovo po slovo
Što se pak tiče one istinske umjetnosti, iliti u ovom slučaju stihova upakovanih „iz jednog mjesta“, naš sagovornik ističe da je još od najave pandemije Covid-19, pa sve do početka marta ove godine, kako kaže, vijugario svakodnevno.
„Nekako su rime dolazile uz jutarnje buđenje, a veoma brzo su postale uobičajenost za ispijanje jutarnje kafe. Slovo po slovo - za one koji su redovno očekivali da i njihova kafa bude začinjena energijom internetske konekcije. Uz dobar signal pristizali su svakodnevno novi posmatrači i pratioci. Volim što znam da sam ponekad uspio da im dam pravu mantru“, kaže Zeković.
Ističe i da biti onaj koji piše, za njega, znači - ludilo. A to znači i…
„Deponija svog i tuđih života koje pokušavate da reciklirate slovima. I kad ni sami ne vjerujete da je to moguće, ali ne možete da se zaustavite, jer vjerujete da surf, klizanje, skijanje slovima ima svoju misiju i budi kod svakog, bar mrvice ptičjih zalogaja koji će nahraniti buduće embrione dobrote“, napominje Zeković.
Njegovi stihovi iz karantin i postkarantin edicije, ali i neki drugačiji dani koje i dalje živimo, pokazali su mu, kaže, da je veliki broj onih koji vole slova. Ipak, nije siguran da to znači da ima nade za književnost i poetsku misao u današnjem svijetu.
„Ali sam svakako bio iznenađen povelikim brojem onih koji su obraćali pažnju na rime i poruke koje sam im slao. Ukoliko sam okačio nešto duži tekst, ipak nijesu imali strpljenje vuka. Jagnjad su spašena uvođenjem u dva tora zbirki. Ostaće trag zašto je vuk vrag i da je dolazio na svaki prag“, poručuje Zeković.
Aktivan na nekoliko polja - kao kantautor, pisac, kompozitor, bas gitarista, napominje, da ovih dana „grize svuđe koliko mu zubi istrpe“.
„Uz dobre ljude sa kojima sarađujem i širim energiju, usklađujem i note i rime, i slova dužeg kova i ne žalim sebe, kad se tiče našeg zajedničkog krova“, dodaje Zeković u svom maniru.
U osinjaku sopstvenih ujeda
Osvrćući se na to što su mu sve karantin i postkarantin dani pokazali o ljudima oko njega, ali i društvu u kome živi, naš sagovornik podsjeća da smo se ka društvo u startu pandemije dobro pokazali.
„Krenuli smo u obnovu ljudskih materijala na jedan sjajan način. Ośećaj koji sam imao u tim danima daje mi za pravo da kažem da smo humanošću energetski sijali. Postali smo bolji, emotivniji, uzdržaniji. Bili smo putnici naše Arke. Pozitivni. Spremniji da prećutimo i nasmijemo zore, jer je naša barka plovila sa manjim brojem tužnih vijesti povodom odlazaka onih koji nijesu izdržali. Odjednom, naš brod je uvezan u luku, jurišnuli smo van, željni dinamike koja nas je počela skupo koštati. Postali smo ljudi ogoljeni zaboravom prethodnog“, prisjeća se Zeković.
Uz dobre ljude sa kojima sarađujem i širim energiju, usklađujem i note i rime, i slova dužeg kova i ne žalim sebe, kad se tiče našeg zajedničkog krova
A onda su, kaže, došli crveni tepisi razasuti na poprištima političke megalomanije.
„I upali smo u osinjak sopstvenih ujeda. Jedemo sami sebe, zakačeni na privid vedrine koja je sive boje. Đe sam bio ja? Na istom brodu, sa svim onim dragim ljudima koje sam počeo shvatati kao prijatelje, iako ih nijesam nikada vidio u životu. Informacije i razmjene od grada do grada, preko kontinenata, imale su samilost i nijesu grizle. A onda... opet smo postali mi. Ljudi sa zubalima zvijeri. Grizemo konope koje smo uvezali. Opet smo bahatošću zauzeli saksije koje nijesu naše. Opet nas zalivaju bez pitanja“, ističe Zeković.
Poruka za Crnu Goru
Podsjetili smo ga da je nedavno izjavio kako svoju zemlju voli sa svim njenim različitostima, te da se ljudi koji misle kao on udružuju. Poručio je tada da će takvih ljudi biti dosta. Biće ih više. Jer Crna Gora se budi i udružuje da brani svoj građanski i sekularni temelj, da brani tekovine antifašizma... U to ime, za tu i takvu Crnu Goru, Zeković je imao poruku, koja će se, kako je najavio za Analitiku, naći i u njegovoj novoj pjesmi:
...Sveti Petre javi se
dokle ovako - zna li se?
Crna Gora pita đe li si?
Čuda Vasilije donesi!
Pa uz Boga i uz Alaha
budimo skupa dobrog koraka...
