Iz URA-e su poručili da je Leposavić „vrhunski intelektualac“.
Šta ćete: nekome je vrhunski intelektualac Kant, dok su nekome to Lepi i Ćaki. Ukus je karakter a karakter sudbina. Za Posljednji sud – to vam je ono kada će nam svima suditi Isus – ne znam: za to ćemo morati sačekati kraj vremena, nadajući se, iako za to ne postoji ni teološki ni zakonski osnov, zastari. Ali ovo znam: još se nije rodio onaj ko je pobjegao vlastitom estetskom sudu, baš kao što se još nije rodio onaj ko je pobijedio – jer svaki čovjek, doista, uvijek jeste na gubitku.
Lepi je, hoću vam reći, MacGuffin – što ćemo dalje u tekstu pisati po „naški“, mekgafin.
To, mekgafin dakle, nije termin koji je smislio Hičkok, ali ga jesu proslavili njegovi filmovi. Mekgafin je narativni trik; to vam je ono „da, ali nije bitno“; to je ono o čemu se, zapravo, ne radi; priča koja treba da veže vašu pažnju, tako da, kada bude obznanjeno ono o čemu je u stvari riječ, vi budete zatečeni i iznenađeni.
U predavanju koje je 1939. održao na Kolumbiji, Hičkok je ovako objasnio šta je mekgafin:
„Moglo bi to biti škotsko ime, iz priče o dva čovjeka koji putuju vozom.
Jedan od njih kaže: „Šta ti je to u koferu“?
Drugi odgovori: „A, to je mekgafin“.
Prvi pita: „Šta ti je to“?
Drugi objasni: „To ti je sprava za hvatanje lavova u škotskim gorama“
Prvi onda veli: „Ali u škotskim gorama nema lavova“
Drugi slegne ramenima: „A, pa onda to nije mekgafin“.“
Može i ovako: svi znamo za Čehovljev nauk da puška okačena o klin u prvom činu mora opaliti u posljednjem? E, pa mekgafin je puška iz prvog čina koja neće opaliti u posljednjem – ali je pomenuta baš zato da biste pomislili da hoće.
Vjerovatno najpoznatiji primjer savršene upotrebe mekgafina je Hičkokov „Psiho“. Film počinje pljačkom: pratimo Marion Krejn koja je ukrala 40 hiljada dolara. Hičkok razrađuje motiv za zločin i prilježno snima pljačku, kao i junakinjin bijeg. A onda Merion odsjedne u motelu „Bejts“ i uđe u tuš kadu… „Psiho“, znamo, nije film o Merion, niti je film o pljački. Sve što smo vidjeli do trenutka kada Norman Bejts zarije nož u Merion bila je varka, majstorsko skretanje pažnje sa onoga o čemu se u filmu zapravo radi. Ako bi Crnu Goru nakon 30. avgusta 2020. tretirali kao motel „Bejts“, Lepi bi bio Marion a Zdravko Norman Bejts. A ko bi bio Normanova majka koja, iako mrtva, suvereno upravlja motelom i diktira sinovljevo ponašanje? Odgovor znate: Đedo, brate.
Elem… U slučaju smjene Lepog ne radi se o smjeni Lepog. Nego o tome da Zdravko čuje glasove: na jedno mu uho šapuću mrtvi Đedo i živi Vučić, na drugo ambasade, Miško i Željko. Zdravko bi da ispuni Đedov amanet, ali da pritom ne uništi vlastitu političku karijeru: mio mu je amanet, a mila mu i moć.
Nije Lepi jedini ovdašnji mekgafin: današnja Crna Gora je, ako samo malo bolje pogledamo, zemlja vladavine sprava za hvatanje lavova u škotskim gorama. Praktično sve što vladajući pripovijedaju nije drugo nego narativni trik.
Kada govore o demokratskoj tranziciji i vladavini prava, ne radi se o tome nego o tranziciji zemlje u „srpski svet“ i o kasti onih koji su iznad zakona: čitaj Crkvi Srbije i svim carevićima nove Crne Gore. Kada govore o nezavisnom tužilaštvu, radi se o tužilaštvu koje će biti pod njihovom punom kontrolom. Kada govore o depolitizaciji, radi se o partijskom zapošljavanju. Kada govore o profesionalizaciji, radi se o odmazdi. Kada pričaju o posvećenosti NATO-u i evropskim integracijama, radi se o kupovini vremena: daj da im pričamo šta žele da čuju, dok ne završimo posao zbog kojeg smo tu. Naši vladajući, prosto, misle da je mekgafin isto što i stara, dobra seljačka lukavost; oni drže da je mudrost kada govoriš jedno, radiš drugo a misliš treće. Personifikacija tog svjetonazora je spiker Bečić. On će glasati za smjenu Lepog ako za to ne glasa DPS. Samo što Lepi ne može biti smijenjen ako DPS ne glasa, jer bez te partije u parlamentu ne postoji 41 glas, nužan da Lepi ode. Bečić će, dakle, glasati za smjenu samo ako Lepi njegovim glasovima neće biti smijenjen. On je za Lepog tako što je protiv njega.
Nisu drugačiji bili ni prethodni vladajući: kada su oni pričali o odbrani države, radilo se o punjenju džepova, sefova i madraca. U njihovoj verziji „Psiho“ je bio film o pljački: da su ga oni režirali, film ne bi počeo, nego završio sa Merion Krejn i ukradenih 40k. Njihove priče, njihovi mekgafini, bili tek pripovijesti o tome kako skrenuti pažnju sa obijenog sefa, kako šklapiti da te ne uhvate.
Postoji, jasno, značajna razlika između Hičkokove i ovdašnje upotrebe mekgafina. Hičkok je, it goes without saying, uvjerljiv: kada nam on priča priču o kojoj zapravo nije riječ, mi apsolutno vjerujemo da se radi baš o onome o čemu se ne radi. Sa druge strane, Dritan-Bečić-Zdravko-Front mekgafini su jedino što je transparentno u njihovoj vladavini: čim zauste, znaš da lažu. Kroz njih i njihovu priču vidiš kao kroz upravo ispolirano staklo. Njihov mekgafin je tek šuplja priča, ono što mačku možeš okačiti o rep.
Hičkok je remek-djelo, ova vlada je treš. Stoga ne treba čuditi što je parlamentarna rasprava vladajućih o Lepom završila kao epizoda The Jerry Springer Showa – ili Zadruge, ako vam je draže: ono kako white trash zamišlja „vrhunsku intelektualnu“ raspravu.
