Iznenadno pretvaranje porodične kuće sa pet spavaćih soba u Pimliku, u centralnom Londonu, u ambasadu Crne Gore, pokrenulo je komšijsku svađu koja je stigla sve do stola sudije Visokog suda.
Prvi znaci nevolje pojavili su se ovog proljeća kada je jedan stanar u podnesku opštini naveo da jarbol i „prilično neukusna zastava“ nove ambasade „štrče kao trn u oku“ među zgradama u Kembridž stritu koje su pod zaštitom države.
Druga osoba, koja je crvenu zastavu Crne Gore sa zlatnim obrubom opisala kao „drečavu“, sugerisala je da se ambasada „ne uklapa u tiho dostojanstvene“ bijele fasade iz kasnog regentskog perioda koje je dizajnirao Tomas Kubit.
Neki od tih kritičara, frustrirani nedostatkom građevinske dozvole prije postavljanja jarbola i pločice ambasade, donekle su se umirili kada je otpravnik poslova ambasade Crne Gore organizovao koktel.
„Možda bi bilo diplomatski da je to urađeno na samom početku“, ironično je prokomentarisao jedan stanar.
Ali zabava nije ubijedila sve, pa je prva komšinica ambasade sada stvar predala sudu.
Dajana Simpson (35), diplomac sa prestižnog američkog univerziteta (Ivy League) koja živi sa roditeljima u Kembridž stritu, tuži gradsku opštinu Vestminster. Ona traži sudsko preispitivanje odluke i potencijalnu odštetu na osnovu toga što, kada je ambasada naknadno zatražila dozvolu za promjenu namjene objekta i postavljanje jarbola, lokalne vlasti nisu uzele u obzir uticaj na njeno mentalno zdravlje usljed dolaska Crne Gore u susjedstvo – zemlje koja je nedavno bila uključena u čarke sa Rusijom.
Simpson, ćerka bivšeg američkog diplomate koja u ovoj ulici živi više od tri decenije, prima invalidninu nakon što su joj dijagnostikovani klinička anksioznost, produženi kovid i funkcionalni neurološki poremećaj. Dolazak ambasade je toliko uznemirio Simpson da su joj noći redovno poremećene, tvrdi ona u svom obrazloženju.
„Često osjećam potrebu da spavam na drugom mjestu, a ne u svojoj spavaćoj sobi koju koristim cijelog života, kako bih dobila bar malo olakšanja; nekada preventivno, a nekada usred noći kada ne mogu da urazumim svoj aktivirani, primarni odgovor mozga na 'strah', na primjer, kada čujem škripu i odmah se uplašim da je provalnik ušao u moju sobu iz ambasade, iako znam da je šansa za to veoma mala i da je ta reakcija uglavnom iracionalna“, navodi ona.
Pozivajući se na kršenje Zakona o ljudskim pravima i Zakona o jednakosti, Simpson je rekla da je razmišljala o tome da li je „i dalje održivo da nastavi da živi u ovoj kući", dodajući da bi je odlazak odvojio od „bliske lokalne zajednice“.
Simpson je za The Guardian izjavila da je uvjerena u svoj uspjeh na sudu, tvrdeći da opština nije uzela u obzir njeno zdravstveno stanje, da je postupila iracionalno i da je sprovela falične javne konsultacije jer je bila zatvorena za prigovore nakon što je Ministarstvo vanjskih poslova dalo svoju dozvolu.
U svom odgovoru na tužbu, opština Vestminster odbacuje optužbe.
„Nema uvjerljivog ometanja doma tužilje niti njenog privatnog i porodičnog života“, navode oni.
Opština traži donošenje presude po skraćenom postupku, bez održavanja ročišta.
„Opštine su zakonski obavezne da donose odluke u skladu sa postojećom politikom planiranja. U ovoj fazi ne bi bilo prikladno davati dalje komentare“, izjavio je portparol opštine Vestminster.
Slučaj koji se nalazi pred sudijom Molduom možda jeste neobičan, ali je osvijetlio češći sukob između manjih država – koje sele svoje ambasade zbog poskupljenja kirija ili odluke vlasnika da prodaju nekretnine – i stanovnika nekih od najbogatijih londonskih ulica.
Nemaju sve nacije novca za lokaciju koja je toliko centralna – ili za tako impozantnu zgradu – kao što je ambasada SAD u Najn Elmsu. Za većinu velikih država prirodno sjedište je Belgravija ili možda Saut Kenzington, Najtsbridž i Mejfer. Postoji tendencija da države nižeg ranga žele da budu blizu ovih uglednih lokacija, ali da ne troše baš tolike sume na kiriju.
Iz tog razloga je Crna Gora izabrala Pimliko, u blizini autobuske stanice Viktorija, a ambasada Turkmenistana je nedavno otvorena u još jednoj adaptiranoj porodičnoj kući u Viktorija roudu u Kenzingtonu – ali na primjetnoj udaljenosti od 2,2 kilometra od raskoši francuske ambasade preko puta Prirodnjačkog muzeja.
Preseljenje Turkmenistana takođe je izazvalo ogorčenje.
„Ne mogu da razumijem nedostatak učtivosti prema neposrednim komšijama“, navela je jedna lokalna stanarka u konsultacijama kraljevske opštine Kenzington i Čelsi. „Saznaću da li se dogodilo nešto nepropisno i, ako je tako, možda će biti potrebne dalje akcije preko medija.“
Autorka prigovora je dodala da bi za Turkmenistan, bivšu sovjetsku republiku u centralnoj Aziji, trebalo naći drugu lokaciju umjesto kuće u kojoj se ambasada sada nalazi, a koja je u vlasništvu Tengku Fahada (32), sina pokojnog kralja Malezije koji se školovao na Itonu.
„Bila sam sasvim zadovoljna dok je pokojni kralj Malezije živio tamo, a vjerujem da je nekretnina i dalje u vlasništvu njegovog sina“, napisala je ona. „Tamo je četiri godine živjela jedna porodica koja je otišla prije izvjesnog vremena iz poreskih razloga, ali kuća nije dugo bila prazna... Ne sumnjam da su to veoma prijatni ljudi, ali kako god to predstavili, ja se lično ne osjećam potpuno bezbjedno, a sama pomisao na to da će tamo biti postavljeni natpisi i zastava ostavlja me bez teksta.“
Kada su joj novinari prišli ispred kuće, ova stanarka, koja je tražila da ostane anonimna, rekla je da se ispostavilo da su Turkmeni „zapravo prilično tihi“ i da za sada nema problema.
Čini se da je rizik od takvog lokalnog neprijateljstva i preispitivanja naveo neke nacije da krenu drugim putem. Sjeverna Koreja već dvije decenije ima ambasadu u svojevrsnom izgnanstvu – u kući sa sedam spavaćih soba iz 1920-ih godina pored magistralnog puta A406 u Ilingu, u zapadnom Londonu.
Kolin Flad, penzionisani advokat koji živi dvije kuće dalje, rekao je da se od njih nikada ne čuje ni riječ. Radnik koji je renovirao kuću pored sjevernokorejske delegacije dodao je: „Oni su divni ljudi – uredili smo njihovo zelenilo ispred kuće i nadamo se da ćemo dobiti još posla. Divni ljudi.“
