Volim da dižem tegove i treniram, jer je to jednostavnije i poštenije nego što je u životu inače slučaj.
Listam sada bilješke o treninzima posljednjih 15 godina ili tako nekako. Pogled kroz njih pokazuje iznova i iznova umirujući kredo: okrećite se dosljedno, naporno i inteligentno radite, a poboljšanje, postignuća i transformacija su neizbježni. To je sigurno nekada bilo, ali pandemija me natjerala da stvari vidim iznova.
Odrastajući, imao sam uglavnom negativna iskustva sa sportom i fizičkom vježbanju, ali otkrio sam životnu strast prema aktivnostima kada sam naučio da veslam na univerzitetu. Moje prvo iskustvo bilo je prilično jadno i borio sam se s lošim raspoloženjem i ozbiljnom socijalnom anksioznošću. Nakon nekoliko sedmica zaglavljenih u svojoj sobi, slušajući Kid A uzastopno i cvileći od samoće, shvatio sam da moram da dosegnem do nekih stvari da bih uspio nešto da promijenim. Registrirovao sam se za veslački klub i svim srcem bacio se na trening do pet do šest dana u sedmici. I dalje sam se osjećao neprijatno i nespretno, ali nijesam mogap poreći transformaciju koja se događala: smršao sam, stekao prijatelje, a samopouzdanje mi je raslo.
Ovaj način razmišljanja usmjeren na ciljeve bio je kompas koji me vodio kroz dvadesete godine života, dok sam živio i radio u Australiji i Japanu. Lekcije koje sam naučio u teretani – ogroman napredak se može postići malim, postupnim svakodnevnim poboljšanjima – dobro su mi poslužile pri učenju japanskog, a uspio sam da se vratim u Veliku Britaniju sa dovoljno dobrih jezičnih vještina da bih radio kao prevodilac.
Lekcije koje sam naučio u teretani – ogroman napredak se može postići malim, postupnim svakodnevnim poboljšanjima – dobro su mi poslužile pri učenju japanskog, a uspio sam da se vratim u Veliku Britaniju sa dovoljno dobrih jezičnih vještina da bih radio kao prevodilac.
I u mojim 30-ima, vrteći se na ringišpilu nakon kraha nakon 2008. godine, neplaćene prakse, kratkoročnih ugovora i nesigurnih poslova, trčao sam, vozio bicikl i dizao teške stvari koje su me održavale pri zdravoj pameti i upravljale mojom depresijom. Jedne zime, iznenada kod roditelja, nakon što je cijelo moje odjeljenje za prevođenje proglašeno tehnološkim viškom u novogodišnjoj reorganizaciji, pretrčao sam pješčane dine svakog drugog dana, dolje do rijeke gdje su se nalazili isprano drveće, trupci i velike stijene. Radio bih čučnjeve, pritiskao i prevrtao stvari dok me ruke ne bi zaboljele.
Iskreno sam započeo ovu godinu pozitivnim stavom. Pridružio sam se lokalnom veslačkom klubu i uživao sam u treningu s drugima i vidio solidan napredak. Ali 2020. me prisilila da mirno sjedim i mrzim je. Kada sam nedavno vidio da su časovi vježbanja Džoa Viksa među najgledanijim YouTube video zapisima u Velikoj Britaniji tokom lockdowna, nijesam mogao da se ne zapitam: jesam li jedini koji je ove godine uglavnom gledao kako drugi ljudi vježbaju online, dok sam ja udobno skupljao hranu i borio se da napustim kuću?
Radim kao poštanski službenik, što je bilo nevjerovatno teško ove godine, i fizički i psihički. Svi moji pokušaji urezivanja zdravih rutina i treninga izostali su zbog radnog stresa, narušenog sna, lošeg raspoloženja i depresije, a da ne pominjemo povremene, kratkotrajne blokade koje su zatvorile teretane i moj veslački klub, onemogućivši trening sa drugima. Moj kruti način razmišljanja sve-ili-ništa nije me iznevjerio.
U svom eseju „Protiv vježbanja“, Mark Grif istražuje ovu modernu dilemu, gdje, „okrećući se teretani ili stazi, steknete tjeskobnu slobodu da računate na sebe. Kakvo olakšanje to može biti. Evo brojeva koje možete promijeniti [...] Snagom volje i dovoljnom disciplinom, to jest, ograničavanjem sebe na pravilo, promijenićete se“. Godina 2020. razotkrila je nepotpunost razmišljanja usmjerenog na cilj. Za razliku od sviranja gitare, koje praktikujem gotovo svaki dan otkad sam bio tinejdžer, jednostavno zbog radosti koju mi pruža, moj odnos prema vježbanju i treninzima ponekad je bio neprimjeren, samonametnut ili sličan oblik aktivnosti u kojoj mogu da prikažem svoju vrijednost.
U neoliberalnom svijetu u kojem sam odrastao, ili se trudite da budete superlativni ili ste bezvrijedni, a za moju generaciju ima dosta toga što može da potvrdi ove sumnje o niskom samopoštovanju: nesigurni poslovi u ekonomiji, neplaćeno stažiranje, rastući studentski dug, podstanarski život na neodređeno vrijeme i tako dalje. Ako se ne okrenem teretani ili ne treniram ka nekom cilju, kad to postane takav dio mog identiteta, to može da bude još jedan izvor neuspjeha i srama.
Prisiljen ove godine da budemo zatvorenom, shvatio sam da nikakva odlučnost ili snaga volje ne mogu da zamijene socijalnu podršku koja dolazi od treninga, vježbanja ili igranja s drugim ljudima. Moje prekomjerno oslanjanje na velike osamljene ciljeve i špoljašnju motivaciju, umjesto na igru, istraživanje i zajednicu, učinilo me ranjivim na tiraniju metrike i na poremećaje svih vrsta.
Prisiljen ove godine da budemo zatvorenom, shvatio sam da nikakva odlučnost ili snaga volje ne mogu da zamijene socijalnu podršku koja dolazi od treninga, vježbanja ili igranja s drugim ljudima. Moje prekomjerno oslanjanje na velike osamljene ciljeve i vanjsku motivaciju, umjesto na igru, istraživanje i zajednicu, učinilo me ranjivim na tiraniju metrike i na poremećaje svih vrsta.
Sad vidim da bi mentalno zdravlje muškaraca moglo imati koristi od fokusiranosti na njegu, saradnju, zajednicu i igru, umjesto na nefleksibilnu rutinu i individualizam vođen ciljevima; ovaj posljednji pretvara fizičku aktivnost u drugi oblik rada i ličnog učinka, kvantifikovan za vanjsku provjeru, umjesto u radostan čin kretanja zbog sebe. Dosada, anksioznost, usamljenost i iscrpljenost važni su signali kojima treba obzirno težiti radije nego biti pregažen stoičkim držanjem i odlučnošću.
Još cijenim ciljeve i namjeravam da se vratim u teretanu u novoj godini. Ali do tada mi je cilj, iz trenutka u trenutak, da pronađem najfiniju stvar koju mogu da učinim za svoje zdravlje i za one oko sebe. To znači da se više ne ustajem u pet ujutru kako bih trčao u intervalima po kiši, već je to dogovarav šetnje parkom s prijateljem kojeg već neko vrijeme nijesam vidio.
To nije toksični fokus na „čistu ishranu“; to je priprema novih recepata od nule i dijeljenje s ljudima unutar mog kruga. Kao što Henri Rolins piše u svom eseju „Gvožđe i duša“: „Mišićna masa nije uvijek jednaka snazi. Snaga je dobrota i osjetljivost. Snaga je razumijevanje da je vaša snaga i fizička i emocionalna. Da dolazi iz tijela i uma. I srca“.
