I šta sada?
Kome sada šaljemo tekst, kolumnu, urlik sredine, vapaj za istinom? Koga sada da nazovemo kada želimo da se nešto istinito objavi, bez šminke, bez uljepšavanja, bez političke filtracije i bez “naših i vaših”?
Nema više redakcijskog “ping” iz Sarajeva, nema onog blagog glasa Krehe, ili Cece, ili Mladena, ili Fude, s druge strane koji kaže: “Stiglo je, kolega. Biće objavljeno.”
Nema više Al Jazeere Balkans. Neshvatljivo, ali je tako. Kao da vam ode neko blizak. Najbliži.
Zatvara se redakcija koja je 15 godina bila više od medija. Bila je škola. Bila je kuća. Bila je azil za istinu.
I sada se, eto, gase svjetla. Gasi se svjetionik slobodnog novinarstva na Balkanu.
Vijest koja boli jače od udarca
Neću da patetišem. Neću ni da pravim od ovog medijskog kraja jedne TV-kuće nešto mitološko, ali činjenica je da Al Jazeera Balkans nije bila samo medijska kuća. Ona je bila svjetleća institucija dostojanstva, bastion profesionalizma, posljednja linija odbrane istine u medijskom ratu koji traje duže, čini mi se, od stvarnog rata na ovim prostorima.
U njoj su novinari radili po jednakim aršinima iz Sarajeva, Beograda, Zagreba, Prištine, Podgorice, Skoplja, Banjaluke. Govorili su jezikom koji su svi razumjeli i niko se nije osjećao ni nadmoćnim ni ugroženim. Otvarali su teme zaboravljene, javnosti nepoznate, kontroverzne ili jednostavno – one koji se drugi nisu usuđivali ni da pomenu. Da se ne lažemo, u današnjem digitalnom svijetu svi znaju sve, ali rijetki mogu to jasno i glasno da kažu. Al Jazeera Balkans je bila upravo takva jedna, slobodno ću kazati, herojska platforma.
To je za ove prostore – revolucionarno. I bojim se priznati, neponovljivo. Tek ćemo kroz koji mjesec ili godinu vidjeti šta znači nedostatak Al Jazeere na Balkanu. Nisam pesimista, samo sam izuzetno, izuzetno obaviješten realista. Gaza? Zapadna Obala? Rafah? Genocid? Veze među ljudima i kontinentima… postaće sve udaljenije i maglovitije nego što treba. A kome to treba? Procijenite sami.
Šta sada?
Sada ćemo svi da se razmilimo po nekim manjim redakcijama televizijama, projektima. Neki će naći potpuno nove poslodavce, neki će možda početi raditi nešto posve novo, ali svi ćemo osjećati isto: da smo izgubili temelj, ali da smo ostali porodica – emotivna i profesionalna družina. Jer, ja vam garantujem, većih i boljih profesionalaca – od tonaca, preko novinara, do glavnih urednika – nije bilo na Balkanu.
Jer znali smo – ma šta god da se desi, AJB će to pokriti. U realnom vremenu. Ne sutra, ne prekosutra, nego ovdje i sada.
Znali smo – ako napišemo dobar tekst, ako imamo dobar prilog, AJB će imati hrabrosti da ga objavi, kad mnogi drugi to ne bi smjeli ni htjeli to ni pomisliti.
I znali smo da nas neće ispraviti u lekturi ili u uredništvu, e da bi nas “uštimali” prema nekoj političkoj ili ideološkoj agendi. Da neće zamijeniti riječi kao što se zamjenjuju zastave podobnosti ili lažne korektnosti. Da neće reći “zločin” umjesto “genocid”, da neće reći “incident” umjesto “masakr”, da neće reći “podlegli nedovoljno odrasli“, nego “ubijena djeca“. Znali smo da su naši urednici naši – ne po krvi, naciji, vjeri ili partiji – već po profesionalnoj časti. Piši istinu i zaštićen si istinom – bila je i ostala maksima Al Jazeere Balkans.
Hvala
Hvala svakom uredniku, lektoru, tonskom majstoru, snimatelju, kamermanu, montažeru, čuvaru, domaru, vozaču, sekretarici i – hvala publici. Najviše publici!
Hvala što ste vjerovali da i ovdje, na Balkanu, može da se radi novinarstvo kao u najvećim redakcijama svijeta, po najvišim etičkim standardima tog svijeta. A taj svijet je postao licemjeran, Al Jazeera je pisala o licemjerstvu svijeta današnjice.
I na koncu, hvala vam što ste stvarali medijska imena, ali niste gubili dušu.
Stotine i stotine mladih novinarki i novinara prošli su kroz sistem Al Jazeere. Neki su otišli dalje, neki ostali, ali svi su naučili šta znači istina bez kompromisa. I još bitnije dobili su znanja i saznanja, pa se za budućnost niti jednog ne bojim. I čudno je to i lijepo, ali znam da će se svi koji su prošli kroz Al Jazeeru Balkans snaći – ne zato što su skloni snalaženju, nego zato što imaju znanje, iskustvo i zanat u glavama i u rukama.
Na kraju
Kažu da ništa ne traje vječno. Ali ja sam, naivno, vjerovao da Al Jazeera Balkans hoće. Jer ako je iko zaslužio da traje – to je bila ova kuća.
Ona je bila dom istine.
Mi ćemo je nositi sa sobom. U torbi. U džepu. U glavi. I kad treba – na prvoj liniji. Bez štita. Bez plate. Bez osiguranja.
Ali s Al Jazeerinim duhom.
Jer on se ne gasi.
Nikada.
