U avgustu 1998. godine, dvije sedmice nakon što se tada malo poznata teroristička jedinica pod imenom Al-Kaida svijetu predstavila bombaškim napadima na američke ambasade u Keniji i Tanzaniji, američki predsjednik Bil Klinton uzvratio je raketnim napadima na fabriku ljekova u Sudanu. Centralni Kartum bio je potresen usred noći od udara desetak raketa Tomahawk, koje su uništile postrojenje, usmrtivši noćnog čuvara i ranivši 11 ljudi.
SAD su tvrdile da fabrika, koja je bila najveći snabdjevač ljekova u zemlji pod sankcijama, tajno proizvodi nervne agense u ime Al-Kaide, ali nije prošlo mnogo vremena da američki zvaničnici priznaju da su „dokazi bili ne tako čvrsti kao što je prvobitno prikazano“.
Drugim riječima, napad je bio samo čin odmazde prema nasumičnoj meti, bez ikakve veze sa zločinom koji je navodno osvećen. U to vrijeme sam bila studentkinja u Kartumu. Sjećam se zbrke dan nakon eksplozija, a zatim sam sa drugim studentima posjetila razoreno mjesto fabrike.
Prava logika „rata protiv terorizma“
Ono što nam je odjednom tada postalo jasno, stojeći ispred ruševina u uspavanom gradu koji je navodno preko noći postao centar islamskog terorizma, bila je prava logika „rata protiv terorizma“: naši su životi bili hrana za proizvodnju moćnih naslova u američkim novinama, koji pozdravljaju snagu, brzu akciju i odlučnost zapadnih lidera. Mi, u konačnici, nikada ne bismo bili protagonisti. To su bili ljudi koji su kreirali politiku i mišljenje daleko, daleko, za koje je naše iskustvo bilo samo razrješenje svađe o njima samima. Operacija je bila zastrašujuće, ali prikladno, nazvana Infinite Reach (Beskonačni domet).
Haos u Kabulu jednostavno je posljednji dio dugotrajne drame čiji se protagonisti nikada ne mijenjaju
Ova greška nikada nije priznata, nije dato izvinjenje, niti je preuzeta odgovornost. Pojedini zvaničnici Klintonove administracije tu i tamo su priznavali da obavještajni podaci možda nijesu baš tačni, ali niko nije pretrpio ni najmanju kaznu za grešku. Vlasnik fabrike, koja nikada nije obnovljena, pokrenuo je postupak protiv SAD na američkom sudu. Slučaj je odbačen.
Više od dvije decenije ovo je vladajuća logika rata protiv terorizma: američki i britanski lideri donose „teške i hrabre“ moralne odluke, a onda se neko drugi brine za posljedice. Haos u Kabulu jednostavno je posljednji dio dugotrajne drame čiji se protagonisti nikada ne mijenjaju. Nema zatvaranja i odgovornosti.
Imperativni ton
Možda je to razlog zašto su javna osjećanja sirova kao i prije 20 godina, a današnji argumenti su još više odraz bijesa i uznemirenosti, jer ponavljamo iste stavove – s jedne strane pozivajući se na moralnu odgovornost za odbranu „zapadnih vrijednosti“, a s druge ukazujući na neizbježne greške intervencije. Ništa nije riješeno, nijesu naučene lekcije, nije donijeta značajna procjena rata protiv terorizma. Odjednom je ponovo 2003.
Do tog obračuna nikada nije došlo, djelimično zato što se sama svrha rata protiv terorizma uvijek mijenjala i revidirala: ono što se upravo završilo hladnom i čeličnom politikom Džoa Bajdena počelo je brisanjem moralnih tvrdnji o oslobađanju Avganistanskih žena i izgradnji inkluzivne demokratije.
Bajden je prošle nedjelje insistirao na tome da ovo nikada nije bila misija – ali to bi bila vijest za Loru Buš, koja je 2001. postala prva prva dama koja je održala čitavo nedjeljno predsjedničko radijsko obraćanje, posvetivši ga nevoljama žena u Avganistanu. Istina je da je jedini dosljedan element u svim opravdanjima rata, bilo moralnim ili geopolitičkim, bio imperativni ton. Šta god da je učinjeno moralo je biti tako, a o razlozima bismo mogli kasnije da raspravljamo.
U toj klimi izvjesnosti, glasovi sumnje lako su se odbacili kao plašljivi i uplašeni, lijeni i nelojalni. Neka su proklete posljedice – imali smo svoja uvjerenja. Sitno je, naravno, bilo to što oni koji osuđuju posljedice nijesu rizikovali da ih pronađu.
„Rezultat je irelevantan“, izjavio je Danijel Finklstajn u kolumni iz 2011. napisanoj za Times kada je intervencija njegovog prijatelja Dejvida Kamerona u Libiji počela da pokazuje znake neuspjeha. „Imali smo pravo da napadnemo“.
Dugogodišnje ignorisanje dešavanja u Kabulu
Kako su se razlozi za intervenciju mijenjali, mijenjala su se i mjerila njene vrline. I tako je rat protiv terorizma postao pitanje koje se samo argumentovalo kroz njegove simbole uspjeha ili neuspjeha, u trenucima krize ili visokooktanske akcije. Argumenti tokom protekle sedmice, u parlamentu i novinama, bili su tako intenzivni, ne samo zato što se pad Kabula činio tako iznenadnim, već i zato što se tema toliko dugo studiozno ignorisala.
Ništa nije riješeno, nijesu naučene lekcije, nije donijeta značajna procjena rata protiv terorizma. Odjednom je ponovo 2003.
Administracije su se promijenile, mišićni liberalni konsenzus u SAD i Velikoj Britaniji ustupio je mjesto populističkim izazovima s desne strane, a te dvije zemlje postale su zaokupljene vlastitom nestabilnom politikom, okrenuvši se prema unutra i izgubivši ukus za međunarodne projekcije. Realnost rata hibernirala je na mjestima koja su bila važna za njegovu rezoluciju – u kreiranju politike i medijskim krugovima. Kad su ga probudili, rane su mu bile sirove kao i prije.
Fosilizacija tih veoma uticajnih krugova, u ideologiji i glumcima, osigurala je da će biti malo iskrenog razmišljanja o mnogim neuspjesima u Avganistanu. Toliko istih lukavih prodavaca koji su se prije deset godina razbacivali neispravnim ratom još su ovdje, pokušavajući da nam prodaju rezervne djelove kako bismo ostali na putu.
Još jedna propuštena prilika
U roku od mjesec od invazije na Avganistan 2001, uticajni kolumnista New York Timesa za spoljne poslove Tomas Fridman već je molio svoje kolege Amerikance da „ratu daju šansu“. Dvadeset godina kasnije u kolumnama, on sada žali što je „Amerika pokušala da se odbrani od terorizma koji potiče iz Avganistana pokušavajući da ga njeguje do stabilnosti i prosperiteta“, ali je „previše Avganistanaca“ odbacilo taj dar.
Pad Kabula biće još jedna propuštena prilika da se razmisli o zadatim postavkama odmazde u žurbi i povlačenja u slobodno vrijeme. Umjesto toga, u medijima ćete mnogo čuti o tome šta ovo govori o nama, o padu ili „porazu“ Zapada – uvijek glavnom junaku tragedije koja je zadesila samo druge.
Biće još mnogo toga u lijepoj tradiciji govorništva u britanskom parlamentu koja cvjeta sa moralnom svrhom intervencije, a vi ćete čuti mnogo o izdaji Avganistanki. Ali iz tih ustanova nećete čuti mnogo o stvarnosti rata koji se, na kraju, od Sudana preko Iraka do Avganistana, odnosio na osvetu visokog profila izvedenu na niskim metama. Nije se radilo o okončanju terorizma ili oslobađanju žena, već o demonstriranju Beskonačnog dometa.
* * * * *
Autorka je Nesrin Malik, kolumnistkinja Guardiana i autorka knjige "Trebaju nam nove priče: Osporavanje toksičnih mitova iza našeg doba nezadovoljstva"
